Nastavljamo s objavljivanjem najuspješnijih učeničkih radova Tropletova literarnoga natječaja. Objavit ćemo po pet najuspješnijih radova za osnovne i srednje škole kao i proslov i pogovor iz zbornika “Putovima radosne odgovornosti”. Ovaj put objavljujemo drugonagrađeni rad Petra Antolovića, učenika Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče
Od prvih redaka knjige nad knjigama, Biblije, svjedoci smo da nam je Bog dao slobodnu volju, slobodu u odlučivanju i izboru. Adam i Eva primjer su prvog čovjekovog izbora između dobra i zla. Taj izbor, ta povijest traje i ponavlja se sve do danas. Bog nam je dao taj veliki dar – slobodnu volju. Jedne je ljude taj dar uzdigao u nebeske visine, a druge je usmjerio u propast. Povijest je puna i jednih i drugih tipova ljudi. Iz slobode se rađa i istinska odgovornost koja uvijek nosi probitak za svaku osobu i svako društvo.
Kad razmišljam o ovoj temi sjetim se knjige koju sam nedavno pročitao – 47 godina života. Priča nam pripovijeda o dvojici muškaraca koji su živjeli u 20. stoljeću. Dakle, u istom povijesnom razdoblju. Njihovi životopisi govore da su obojica bili ministranti, često se ispovijedali i pričešćivali, maštali o svećeništvu i misionarskom pozivu. Bili su odlični učenici. Željeli su osvojiti svijet za svoje ideale. Godine 1941. njihovi su se putevi ukrstili. Prvi je bio otac Maksimilijan Kolbe (konventualac), već tada zatvorenik u logoru Auschwitz, a drugi zapovjednik tog logora Rudolf Hoess. Otac Maksimilijan Kolbe umro je u bunkeru gladi 14. kolovoza 1941., polažući svoj život za nepoznatog čovjeka osuđenog na smrt. Rudolf Hoess obješen je 16. travnja 1947. u Auschwitzu, osuđen kao tvorac logora u kojem je ubijeno oko tri milijuna nedužnih ljudi.
I jedan i drugi imali su slobodu pri izboru svog životnog puta. Otac Maksimilijan Kolbe postao je simbol herojske ljubavi prema bližnjemu, a Rudolph Hoess mržnje čovjeka prema čovjeku, konstatirat će njihovi životopisci. Možda se u ta dva života, u tih 47 godina koliko je svaki od njih živio, najjasnije vidi primjer što znači opredijeliti se za Dobro, odnosno za Zlo i što su prava sloboda i odgovornost, ništa drugo nego li predulaz za vječni život, jedini ispravan način života u kojemu je bitno samo to koliko iskazujemo ljubav prema bližnjemu.
Razmišljam kako su obojica kao djeca bili jako slični. Učili su ih istim vrijednostima, a potom su se njihovi životni putovi potpuno razišli. Jedan je u svojoj slobodnoj volji slijedio Dobro, drugi se u svojoj slobodi odlučio za Zlo. Pitao sam se je li Hoessu ikad proradila savjest?
Sveti Maksimilijan Kolbe je svojom slobodnom voljom spoznao do krajnjih granica što je odgovornost i što je ljubav prema bližnjemu. Hoess je otišao na suprotnu stranu i odlučio se potpuno uništiti svoje bližnje. Jedan je imao odgovornost pred svojim Bogom, drugi pred svojim Fuehrerom. Jasno vidimo kako je to sve završilo.
Sveti Augustin spominje u svojim spisima dobru volju, misleći na volju kojom težimo odabrati dobro i ispravno. Govori i o volji koja u svojoj slobodi ne traži Boga, već prijanja uz sve što je materijalno. Onaj koji izabire dobro, na koncu sve dobiva jer ne strahuje od gubitka, nije navezan na stvari. Čovjek koji izabire zlo, najčešće je svladan žudnjom za bogatstvom. I tu se postavlja pitanje koji je naš izbor? Gdje mislimo da je sreća? Ima li više sreće u mom Žepču ili u Holywoodu? Na kraju će odlučiti naše srce i naš razum.
Za mene, osobno, kršćansko poimanje slobode i odgovornosti najsavršeniji je pogled na te iznimne vrijednosti. Tako sam odgajan, tako i sam i sam izabrao. Istina, vidim da se sve ubrzano mijenja i u ovom našem društvu, u našem okružju, općenito u kulturi Zapada. Kaos i buka, koji prevladavaju upravo na Zapadu, poručuju da je sve isto, sve je relativno. Vrijednost je ono što ti želiš. Čovjek odlučuje što je dobro, a što je zlo… Zar sve malo ne podsjeća na kulu babilonsku? I tu nam je potrebno kršćansko rasuđivanje. Živjeti u slobodi ili živjeti u diktaturi uveliko određuje naš odnos prema pravu i dužnosti. To se najbolje vidi u životima sveca Maksimilijana Kolbea i nacističkog zločinca Rudolfa Hoessa.
I opet, izbor je na nama. Hoćemo li postati putnici vlaka današnjice, žrtve njegove sumanute vožnje, koja „kupi“ tolike mlade sa Zapada ili ćemo ostati trezveni promatrači koji neće ući u njega jer znaju da juri u provaliju?
Istinska sloboda i odgovornost za mene su siguran putokaz prema ispunjenom i sretnom životu, prema društvu u kojem bi većina ljudi željela živjeti. Jedini put do toga je isti put kojim je prije dvije tisuće godina hodao Onaj koji je prošao svijetom čineći dobro. Taj put biram i ja, sretan i zadovoljan, moje je jedino pravo, ali i odgovornost biti dobar i pošten građanin ove napaćene zemlje i ljubiti svoje bližnje. Savez između slobode i odgovornosti je neraskidiv u lancu činjenja dobra.
Učenik: Petar Antolović
Škola: Katolički školski centar Don Bosco Žepče
Razred: 2. a prirodoslovne gimnazije.
Najuspješniji učenički radovi:
Prvonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Sofija Đerić
Prvonagrađeni rad za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Jana Vidović
Drugonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Valeria Pravdić
Trećenagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Rita Barbarić
Trećenagrađeni rad za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Dragan Boban
Četvrtonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Petar Bikić
Petonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Marija Rašić
Petonagrađeni rad za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Ana Ezgeta
Proslov „Istinoljubivost u sastavcima“, prof. dr. sc. Antun Lučić