Z. Miliša: Postoji li Facebook prijateljstvo?

Ljudi olako izjednačavaju poznanike i prijatelje. Imamo li i koliko istinskih prijateljstava? Postoji li prijateljstvo? Zato je logično pitanje što ostaje od društvenosti i prijateljstva in vivo, da bi potom analizirali i komentirali upit iz naslova kolumne. Grafit iz Irske je dobra podloga za početak rasprave: “Nekada sam imao prijatelje, a sad imam internet.”

Jesmo li razmišljali tko su nam prijatelji? Postoji li “prijateljstvo vjerno poput soli koja je vjerna moru” (Saša Drinić) ili je to skup poznanika u kojima tražimo potvrdu vlastitih potreba, interesa i vrednota? Jesmo li ikada okupili naše prijatelje i pokazali im sve naše isječke iz kružnice života? I što smo doživjeli? Možemo se pojedinačno sastajati s prijateljima, ali ih je riskantno sastaviti, jer se na tom skupu svi mogu osjetiti razočaranima. Ljudi prijateljima nazivaju one koji potvrđuju njihove sebičnosti. “Svodimo li druge na stepenište vlastitog uspona, možemo imati samo nazovi prijatelje. Volimo li samo sebe, zapravo ne volimo ni sebe. Volimo li samo druge, zapravo ih ne volimo.” (I. Golub) U prijateljstvu nema ispraznih razgovora ili ogovaranja drugih. Nema skrivanja ili suzdržavanja o temama koje ne otvaramo pred drugima. Nisu nam prijatelji oni koji stalno propituju, vazda su u problemima ili, suprotno, oni koji laskaju. Nije prijatelj koji kaže da se uvijek predstavlja žrtva drugih ljudi i okolnosti. Takve treba odmaknuti od sebe.

Rumunjska poslovica kaže: “Čuvaj me, Bože, prijatelja, jer se neprijatelja čuvam sam.” Zahvalan sam svima koji me izbjegavaju ili su me ostavili u ključnim trenutcima kad mi je trebala njihova pomoć. Nije prijatelj “koji govori loše o drugima, a dobro o vama” (Tolstoj). Prijateljstvo se testira u nesreći ili suprotno, uspjehu i/ili sreći. “Da se prečvrsto držimo svih svojih principa ne bismo bili prijatelji s nikim.” (Agatha Christie) Upitajmo se koliko puta smo nama bliskim ljudima tražili potvrdu naših zabluda, u ono što želimo vjerovati, a za što ni sami nismo sigurni? Druga Mađarska poslovica poručuje: “Blago onome tko ima prijatelje, teško onome kome su potrebni.”

Prijatelj je riječ koju kao slobodu, istinu i poštenje olako izgovaramo. M. Selimović (nas) pita: “Ima li prijateljstva među ljudima koji drugačije misle?” Pascal ovo radikalizira: “Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.” Kod uspona i padova prepoznajemo tko nam je (pre)ostao. Na jednoj pogrebnoj ploči (u Bokanjcu kod Zadra) stoji zapisano: “Zaboravit će me prijatelji i rod cio, samo ovaj kamen svjedoči da sam bio.” Imamo li (i)jednu osobu kojoj možemo i želimo sve reći? Zato vrijedi citirati zgodnu dosjetku: “Najboljeg prijatelja imaš u ogledalu. Nikad se nije nasmijalo dok si plakao.” Thurman u knjizi “Laži u koje se uvjeravamo” navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. Jednog dana Emesron je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori – Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani.”

Nedavno sam na internetu pročitao poučnu priču o prijateljstvu. “Dva su prijatelja hodala pustinjom. U jednom trenutku su se posvađali i jedan ošamari drugog. Povrijeđeni ne reče ništa, ali zapisa u pijesku: “Danas me ošamario prijatelj.” Nastaviše svoj put, i nađu oazu. Odlučili su se okupati. No, prijatelj koji je bio povrijeđen upao je u živo blato. Ovaj drugi ga spasi. Spašeni prijatelj uklesa u kamenu: “Danas mi je prijatelj spasio život. “ Ovaj koji ga je udario i koji mu je spasio život ga upita. “Kada sam te udario, to si zapisao u pijesku, a kada sam ti spasio život to si uklesao u kamen. Zašto?” Prijatelj mu odgovori: Kada te neko povrijedi, to zapiši u pijesku kako bi vjetrovi oproštaja to obrisali. A kada netko napravi nešto dobro, trebali bi to uklesati u kamen kako to vjetrovi nikada ne bi mogli obrisati.” Druga priča kome vjerovati otkriva što se dogodilo vrapcu koji je slomio krilo i počeo smrzavati. Naiđe krava i ispusti “sadržaj” na njega. To je promatrao mačak. Skoči na vrapca, izvadi ga iz balege i pojede. Pouka: nije svatko neprijatelj tko te nabaci blatom, a ni prijatelj, tko te izvadi iz istoga. Da bi u nastavku analizirali implikacije antidruštvenosti “društvenih mreža” ovdje ističem još nekoliko činjenica i zapažanja…

U Velikoj Britaniji jedno istraživanje otkriva da čak 10% ljudi (ili gotovo 5 milijuna odraslih) nema prijatelja. Ispitanici smatraju da je prijatelje teško naći, a zatim i teško zadržati jer izgradnja odnosa povjerenja zahtijeva dosta napora, opreznosti te tolerancije. Te kvalitete gube se u odnosima (navodi se u interpretaciji podataka koje objavljuje Guardian u kolovozu 2014.).

Danska poslovica kaže: “Put do prijateljeve kuće nikad nije dug.” Jednom sam od nekoga zapisao sjajnu misao: “Tko te želi vidjeti ili kome je stalo do tebe – potražit će te, kome trebaš – naći će te. Ostalo su izgovori. Kada padneš znat ćeš imaš li prijatelja.” Iz ovih citata je razvidna poruka: Nema prijateljstva bez neposredne komunikacije.

Antidruštvenost “društvenih mreža”

Ako su prijateljstvo i ljubav “mogućnost razgovora” (F. Nietzsche), onda je virtualno prijateljstvo fikcija. Izostanak neposredne komunikacije se zamjenjuje posrednom – virtualnom. S kojim posljedicama? U današnjim sofisticiranim oblicima manipulacije mladi ulijeću u “mrežu” kao “muhe u podmetnuto ljepilo” (Nedjeljko Fabrio). Kada smo otvorili Facebook-profil, potpisali smo faustovski ugovor s “digitalnim vragom.” To tvrdi web-kritičar Andrew Keen u knjizi “Kult amaterizma.” Današnji selfiji postaju opsesija sve većeg dijela mladih pa su taj trend nazvali sebi. Prijateljstvo se mjeri “lajkanjem” statusa i laskajućim komentarima. Objaviljene fotografije prijatelj/ce ili svog novog kućnog ljubimca se neće krivo protumačiti, ali ako sami lajkate svoje fotografije, svima postaje jasno zašto to radite. U knjizi koju supotpisujem s drugim (mladim autorima) “Tamna strana ekrana” pokazujemo da djeca slobodno vrijeme (u jedanaest anketiranih škola) najviše provode u ‘prijateljevanju’ s trima ekranima.

Prosječni korisnik Facebooka će vam reći da ima između 100 i 400 prijatelja. Njima posvećujem ova pitanja: Koja očekivanja imaju od Facebook prijatelja? Jesu im prijatelji na Facebooku poznanici i/ili prijatelji iz stvarnog života, ranije školske kolege/ce, simpatije, ili osobe koje je netko virtulano preporučio s liste “fejs prijatelja”? Je li potvrđuju zahtjev za virtualnim prijateljstvom osobama koje nisu upoznali u stvarnom životu? Kolegice s posla mi kažu da (ne)lajkanja na njihove statuse ili način komunikacije na fejsu određuju kvalitetu odnosa (s istima) u stvarnom životu. Kakva iskustva imate vi? Ovdje vrijedi spomenuti intrigantnu činjenicu kako je 2009. godine riječ unfriend odabrana kao riječ godine iz američkog rječnika New Oxford Dictionary. Unfriend označava radnju kada se nekoga uklanja s liste prijatelja na tzv. društvenim mrežama. Internetske mogućnosti dodavanja znanih i neznanih na listu Facebook “frednova/ca” imaju antidruštvenu aplikaciju.

Kod tog postupka skidanja s liste prijatelja postoje opcije: “prestani (me) pratiti”, ili “blokiraj”, ignorirajući zamolbu (druge strane) za daljnjom komunikacijom. S osjećajem odbačenosti, koji se često javlja kod druge, rastu frustrirajuće i nerijetko konfliktne situacije, osobito ako osobu/e poznaju i susreću offline. Zato je 2012. Gutierrez Lopez provela istraživanje s ciljem otkrivanja posljedica nedruštvenosti društvenih mreža. Gore navedene “nedruštvene opcije”, naprimjer “prestani pratiti” kojom osoba X ne želi vidjeti (daljnje) objave osobe Y, a želi zadržati kontakt s njom, učestalo se aktiviraju kada jedna strana misli da je drugi/a počinila jedan od manjih “FB-grijeha.” Lopez otkriva najnegativnije posljedice s opcijom “blokiraj” − “prekini prijateljstvo” − kada se bezobjašnjenja isključuje Y osobu/e. Zar nije logičan i jednostavan savjet (X osobi) kako treba više pričati “licem u lice” nego virtualno s nepoznatima, vjerujući njihovu (samo)predstavljalju na FB-profilu, kako ne bi imali neugodna iskustva s odbacivanjem s “liste prijatelja.”

Gotovo sva djeca u Hrvatskoj imaju pristup internetu, a njih 85% ima Facebook na mobitelu. To su podatci Poliklinike za zaštitu djece od nasilja i Hrabrog telefona u Zagrebu iz 2013. Čak dvoje od troje djece prije nego što navrši 13 godina života otvori svoj Facebook-profil, a Zakonska granica je od trinaeste godine. Većina ispitane djece izjavljuju kako imaju između 300 i 500 ‘prijatelja’ na svom profilu. U porastu je, među tinejdžerima, slanje (polu)pornografskih sadržaja Facebook prijateljima. To je posebna tema, kao i činjenica da djeca i mladi imaju različite razloge korištenja interneta? Ključno je pitenje: Tko i za što koristi (pojedine) medije?

Tako istraživačka grupa Statistical Cybermetrics otkriva da djecu – korisnike interneta u komentarima privlači ono što je negativno. Kako bi dokazali istinitost te pretpostavke, cybermetričari su se poslužili algoritmom analiza osjećaja. Istraživači su nastojali odrediti emocionalni sadržaj u komentarima objavljenim na internetskom forumu BBC-a i stranici digg.com, (piše New Scientist). Otkrivaju se radnje kako biti primijećen na internetu: “Ako želiš dugo chatanje i komentiranje, ne započinji komentar riječima poput “volim”, “sviđa mi se”… Ako želiš da ti se prijatelji na Facebooku ili “sljedbenici” na Twitteru aktiviraju, počni ih živcirati, provocirati i ljutiti.”

S. Kinash u knjizi “Seeing Beyond Blindness” upozorava: “Društvene potrebe zadovoljavaju se tako što se komunicira s virtualnim prijateljima, a umjesto pokušaja ostvarivanja potreba za (samo)poštovanjem i potreba za samoaktualizacijom događa se suprotno. Umjesto da stremimo tomu vrijeme trošimo na vizualna i ostala zadovoljstva.” Evo jednog ekstremnog događaja, kojeg prenosi Guardian u studenom 2014. Devetnaestogodišnji L. D. priznao je ubojstvo četrnaestogodišnjeg B. B., sina američkog milijunaša, kojeg je upoznao preko interneta. Do tada su svakodnevno igrali računalne igrice. Prema navodima tih novina četrnaestogodišnjak je teško nalazio prijatelje, pa se iz “usamljenosti okrenuo internetu i tamo pronašao virtualnog prijatelja.” Virtualni su se prijatelji in vivo upoznali. Razočaranje je kulminiralo ubojstvom. Zato Anđelko Milardović u knjizi “Stranac i društvo” konstatira: “U doba globalnoga informacijskog društva stranci prebivaju u tzv. kibernetičkom prostoru. Od svih tipova stranaca najkompleksniji je onaj koji čuči u nama.” Gomila usamljenika se povlaći u svijet privatnosti, a od pojave interneta postaju umreženi usamljenici, u potrazi za prijateljstvom, ili bolje – stotinama istomišljenika”.

Književnik i sociolog Đuro Šušnjić u tekstu “Tko sam zapravo ja?” (u časopisu Ideje 1981. godine) otkriva kako više “nepoznatih ja” stanuje u nama: 1. iskustveno ja, 2. uzvišeno ja (kakav želim biti), 3. pravo ja (kakav sam u društvenom i privatnom životu) i 4. potlačeno ja (ugušeno konformizmom). Ovome bi dodao aktualno pitanje: Kakvim se predstavljamo, kako drugi i što očekujemo od Facebook prijatelja? Dovoljno provokativno za komentare, naravno od odraslih koji imaju svoj fejs.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV