U SAD-u su u tijeku unutarstranački izbori za nominaciju predsjedničkih kandidata unutar Republikanske i Demokratske stranke. Kad je o politici, dakle, riječ, Amerika je medijski preokupirana oko pitanja tko će biti predsjednički kandidati. Jedan dio američke državne administracije angažiran je u pregovorima s Europskom unijom (EU) oko sklapanja Transatlantskoga trgovačkog i investicijskog sporazuma (TTIP). Administracija Baracka Obame silno se trudi da se taj sporazum ispregovara i potpiše prije nego ga bilo tko naslijedi u Bijeloj kući. Oba potencijalna predsjednička kandidata, i demokratski Bernie Sanders i republikanski Donald Trump, kažu da ne će raditi na takvom sporazumu, da će oni ići na jedan totalni gospodarski zaokret na način da američke tvrtke ponovo vrate svoju proizvodnju na prostor SAD-a iz država s jeftinom radnom snagom.

S druge strane, EU je pritisnuta brojnim unutarnjim previranjima i najvećem nejedinstvu od početka ideje o jedinstvenoj EU. Zemlje „Višegradske skupine“ (Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska) vraćaju se obnovi svojih nacionalnih identiteta koje im je komunizam silno narušio i ne mare previše za bruxellske direktive, posebno kada je riječ o selidbi naroda. Njihov potpuno ispravni stav je da je doseljavanje golemoga broja ljudi druge vjere, rase i kulture podvala zemljama EU te ne žele imigrante u svojim državama. Velika Britanija je desetljećima trojanski konj EU i ponovo ovih dana uspijeva pregovorima osigurati bezobrazno privilegirani status unutar EU koji diskriminira sve države članice EU. Na tu temu u Matici Hrvatskoj je njezin Institut za geopolitiku i strateška istraživanja održao vrlo zanimljivu tribinu na kojoj je dr. Petar Popović govorio o geoekonomskome kontekstu nastanka TTIP-a, a dr. Neven Šimac iznio je činjenice i dvojbe iz prijedloga tog sporazuma. Donosimo najzanimljivije rasčlambe prijedloga sporazuma, njegovu tajnost i moguće posljedice na EU i, naravno, Hrvatsku.

Institucionaliziranje pravila

Padom Berlinskoga zida, u zapadnome kulturnom krugu unutar geopolitike čini se da su nestali ratovi. Zamjenili su ih financijska tržišta i borba za tržišta roba i usluga i to je jedan novi oblik geopolitike. Za male narode i države bolji je samo u tom pogledu što za interese velikih više ne ginu vojnici malih naroda, ali male države postaju tržišno roblje i vječiti dužnici velikih jer su im veliki kroz razna pravila zarobili financijske institucije. Države ulaze u razne asocijacije i u sklopu tih asocijacija prihvaćaju pravila koja su veliki donijeli radi svojeg probitka. Jedno od pravila kojim bogati i moćni štite svoje interese je zaštita intelektualnoga vlasništva. U cijeni određenog proizvoda često je značajan udjel intelektualnog vlasništva i kada siromašni kupuju, onda osim plaćanja proizvoda plaćaju i intelektualno vlasništvo i time gomilaju goleme iznose za bogate. Najveća novost u prijedlogu sporazuma TTIP-a je pravilo da velike kompanije mogu tužiti države ne samo za izgubljenu dobit, nego i za planiranu izgubljenu dobit.

U sklopu tih pravila je i pravilo da se spor vodi pred sudom koji se formira samo za taj jedinstveni slučaj. Jednoga suca daje multinacionalna kompanija, drugog tužena država, a trećeg zajedničkim odabirom. Državu može tužiti samo inozemna kompanija no ne i domaća državna. Prijedlogom tih pravila predviđeno je da države ne mogu tužiti kompanije. Suci ne moraju biti pravnici, mogu biti političari, lobisti ili bilo koje struke.Te arbitraže za svaki pojedinačni slučaj derogirale bi zakone domicilnih država, ali i stalne međunarodne sudove i pravila. Preteča ove nedemokratske prakse bila su pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO) gdje se u „green roomu“ prije kongresnih sala dogovarao konsenzus. U tim sobama su veliki malima „zavrtali ruke“ (financijskom ovisnošću) da glasaju za pravila koja su protiv malih naroda i država, a donose ogromnu korist velikima.

Mnogi se pitaju pa čemu uopće ovaj sporazum kada je za više od 90 posto proizvoda roba carina između SAD-a i EU spuštena na najmanju moguću razinu. Uzrok nastanka prijedloga ovog sporazuma leži u Kini koja je napravila cijeli niz multilateralnih i bilateralnih sporazuma s nizom država poštujući njihove prednosti, a pronalazeći prostor za zajednički interes. Dakle, na potpuno drugačijim osnovama nego je to u zapadnome kulturnom krugu gdje krupni kapital melje sve pred sobom.

Kinezi su 2000. godine donijeli „Pekinški konsenzus“gdje je čak 12 raznih trgovačkih sporazuma. Poanta toga „Pekinškog sporazuma“ je da njihova pravila nisu unificirana kao anglosaksonska, nego su za svaku članicu različita, ovisno o njihovim industrijskim ili financijskim afinitetima, tj.svakoj članici daje pravo opstanka i razvoja na recipročnim temeljima. Kinezi polaze od toga da su Vijetnam i Novi Zeland dvije bitno različite kulture, industrije i sve ostalo, ali i s jednima i drugima imaju sporazum bez nasilnog zavrtanja ruku. Nastankom BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička republika) u SAD-u je nastao strah od kinesko-ruske dominacije i zato žele odgovoriti BRICS-u TTIP-om, tj.novim tržištem od oko 800 milijuna ljudi. Drugi razlog je da WTO više ne funkcionira onako kako su ga Anglosaksonci zamislili. Barack Obama je u svibnju prošle godine rekao da SAD mora sebi osigurati donošenje pravila za globalnu ekonomiju jer „ako mi to ne napravimo danas, to će sutra raditi Kina“. Da se SAD-u žuri, govori prijedlog tih pravila kojima se predviđa da američki Kongres ne ratificira ta pravila TTIP-a, nego da je dovoljno da ih potpiše predsjednik. No čini se da je Obama posljednji predsjednik SAD-a koji je namjesnik multinacionalnih kompanija pa onda američki predsjednik.

Sporazum je za EU neprihvatljiv

U svijetu velikih i brzih promjena nastale su nove akutne krize.Prouzročila ih je neoliberalna ekonomija koja je istjerala politiku s javne scene, a radi svojih profitnih razloga počela je izvoziti demokraciju i tako prouzročila brojne krize i ratove.Taj izvoz demokracije proizveo je nove selidbe naroda i dobrano uzdrmao ionako krhku EU stabilnost. Neoliberalna ekonomija je uspostavila deficit demokracije i uvela nove vrijednosti i EU se nalazi pred jednim velikim izazovom: da nestane ili sačuva svoje vrijednosti. EU je ipak najjača trgovinska sila svijeta s udjelom od 20 posto u svijetu i tu je njezina tiha snaga. No EU ima jedan nedostatak u odnosu na ostale trgovačke sile, a to je vojna sila i zato ju zovu politički patuljak, a gospodarski div.

EU Komisija dobila je mandat od EU vijeća (svi premijeri članica EU) da pregovara s SAD-om o TTIP-u. Do sada je ispregovarano 11 poglavlja.Ono što je najbitnije kod konačnoga prihvaćanja sporazuma jest da je predviđeno prihvaćanje u tri razine. Da bi TTIP bio prihvaćen i stupio na snagu, za njega mora biti EU parlament, zatim Vijeće EU (šefovi država i Vlada članica) i nacionalni parlamenti članica.

To je važno jer se pregovori u Bruxellesu vode u prostorijama gdje pristup imaju samo posebno kvalificirani diplomati i EU zastupnici koji na ulazu moraju ostaviti mobitel, papir, kemijsku olovku i bilo što čime bi se moglo zabilježiti bar dio tih TTIP pravila. Ta činjenica, uz nametanje GMO standarda od strane SAD-a, jedna je od najvećih barijera za širu javnost. Uz to su i barijere oko nejednakosti uslužnih normi, različitih načina certificiranja jer je kod anglosaksonaca zdravlje podređeno profitu i u SAD-u je omogućena hormonska govedina i klorirana piletina i niz drugih GMO proizvoda koji se kose s EU standardima zdravlja. Na svu sreću da ti standardi EU-a nalažu onom tko na tržište stavlja određeni proizvod dokazivanje da proizvod nije štetan i tu je veliki prijepor TTIP prosvjediizmeđu SAD-a i EU. Sljedeći veliki prijepor je u pogledu socijalnoga dijela pravila. EU ne želi svojim građanima smanjivati socijalna prava, dok SAD ne želi svojim građanima povećavati socijalna prava da budu na razini EU-a.

U nizu prijepora između pregovaračkih timova je i odbijanje SAD-a da se EU tvrtke mogu ravnopravno natjecati u poslovima vojske i obrane. Tu SAD želi zaštiti svoje kompanije koje su u privatnome vlasništvu i to najbolje svjedoči da je Barack Obama najprije njihov lobist, a onda američki predsjednik. SAD ne dopušta ni da se EU tvrtke mogu natjecati u poslovima njihove javne nabave za infrastrukturne i ine projekte, plašeći se EU tehnologije da će izgurati njihove građevinske tvrtke s tržišta,dok istodobno to pravo traže za svoje tvrtke u EU.

EU Komisija je od Vijeća EU dobila mandat 2013. za pregovore, a EU javnost je tek u listopadu 2014. doznala za te pregovore. Iz takvoga odnosa mora se zaključiti da ima još more pravila u tim „Pravilima TTIP-a“ za koje ne znamo i koje bi nam mogle zagorčati život. No odredbe gdje multinacionalne kompanije tuže države pred takoreći svojim privatnim sudovima kraj je demokratske EU koju poznajemo. Kada su pregovarači EU predložili da se formira jedan tribunal za trgovačke sporove gdje bi sve države dale svoje kandidate, SAD je to odbio i kao protuprijedlog dao da se oformi jedan „normativni savjet“ koji bi vjerojatno s vremenom prerastao u tijelo koje donosi zakone, a članove toga tijela bi davale multinacionalne kompanije. Dosadašnja uloga država članica EU-a koja je kako tako štitila okoliš,socijalna prava,pravo na zaštitu zdravlja, besplatno školovanje,poljoprivredni suverenitet i niz drugih javnih potreba prešle bi u ruke neoliberalni ideologa. Dr.Neven Šimac je svoje izlaganje završio riječima: „Ako mene pitate treba li se bojati ovog ugovora ja odgovaram s da i ne treba ga prihvatiti“.

Da SAD i velikima želi zavrtati ruke kada su njihovi interesi u pitanju govori i najava tužbe u SAD-u protiv njemačkoga automobilskog diva Wolksvagena gde se ide s tužbenim zahtjevom od oko 90 milijarda dolara protiv Wolksvagena jer je tobože lažirao mjerač ispušnih plinova. Mnogi to tumače kao pritisak na Njemačku da prihvati ovakav TTIP, a neki idu i korak dalje da je SAD natjerao Njemačku da prima imigrante jer odugovlači s prihvaćanjem TTIP sporazuma.

U EU se već od jeseni organizira peticija protiv prihvaćanja ovog sporazuma. Organiziraju se veliki prosvjedi, a najveći je bio u Berlinu gdje oko 300 tisuća Njemaca prosvjedovalo protiv sporazuma koji narode EU-a vraća robovlasničko doba gdje bi Anglosaksonci bili robovlasnici, a narodi EU robovi.

Tomislav Jelić
Hrvatski tjednik

Share.

Comments are closed.