Predstavljanje zbirke najuspješnijih literarnih radova iz Tropletovog natječaja će se održati u srijedu, 11. studenoga u 19 sati u Salon 2 Galerije Aluminij. Zbirku će predstaviti prof. dr. Antun Lučić i profesorica Danijela Skoko, uz sudjelovanje nagrađenih učenika i čitanje i recitiranje najboljih uradaka.
O literarnim radovima i zbirci:
PREDGOVOR
Hrvatska kulturna zajednica Troplet i ove godine objavljuje knjigu učeničkih ostvaraja (izbor iz radova) pristiglih na natječaj za najuspješnije pisano izražavanje (eseje, priče ili pjesme) na teme: Cvati tamo gdje si posijan (za srednje škole) i Moja obitelj (za učenike osnovnih škola).
Kako se o našoj mladeži često mogu čuti kritički glasi ili posve neutemeljeni sudovi kako su tek neodgovorni, bahati, lutalice i huligani na svima nama koji brinemo o njima i o našoj budućnosti vrla je zadaća da takve stereotipne ocjene odbacimo i našoj mladeži ponudimo kreativne izazove. Troplet se za razliku od dušebrižnika koji izražavaju zabrinutost zaputio na put izazova i svake godine nudi našoj mladosti nove teme na koje mogu odgovoriti svojim krikom i posvjedočiti da u našoj mladosti itekako odzvanjaju stoljeća njihovih predaka i da posve jasno sagledavaju vlastitu stvarnost (svoga naroda i ove zemlje koju baštine) i zabrinuto ali s nadom gledaju u budućnost.
Mi stariji, ne bismo nikako smjeli gasiti taj žar i tu ustreptalu nadu, na nama je da ih podupiremo u njihovim nastojanjima, ohrabrujemo u njihovoj artikulaciji govora o stvarnosti, o sebi samima i svijetu koji ih okružuje. U tom smo se smislu profesor Antun Lučić i ja ponovno našli pred izazovom čitanja pristiglih radova, te smo uranjajući u riječi, zajedno s našim mladim piscima iznova kreirali svijet ostvaren njihovim riječima i sagledavali ga u njegovoj ljepoti.
Iznova opijeni riječima morali smo suditi, vrjednovati po klasičnim uzusima zanata, bdjeti nad jezičnom ispravnosti, ćutjeti smisao izrečenoga i ocjenjivati ostvareni sklad izraza i teme o kojoj je riječ uživajući u odgonetavanju njihovih poruka i dubini misli i osjećaja koji su iskazani riječima iznova se morali ostvarivati kao naše iskustvo svijeta i književnosti koje bi ih potvrđivalo kao više ili manje uspješan pisani ostvaraj (unutar svoje vrste).
Iznova smo čitali i pomno birali. I moguće je i ne baš potpuno pravedno presudili. Čovjek se unatoč svim svojim kvalifikacijama ne može obraniti od vlastite subjektivnosti, ali i upravo stoga je iznimno važno da u ovom objavljenom obliku osim nagrađenih radova nađu se i oni koji su nas dovodili u dvojbu, hranili našu sumnju i zahtijevali od nas i još poneko čitanje.
I upravo to, ta dosegnuta razina većine pristiglih radova ono je što raduje čovjeka, nisu to jedinstveni bljeskovi talenta, nego spoznaja da imamo mlade ljude koji se znaju pisano (i pismeno) izražavati, unatoč svakodnevnom pritisku da se od takvog oblika izražavanja gotovo mora odustati.
„Ne trebam zlatnu svilu, / ne trebam veliku vilu, / samo da u toplom krilu / zagrlim majku milu…“ I zar se pred vama, kao i nama, ne otvara idila za kojom čeznemo i koju je uz samo malo zajedničkoga razumijevanja u obitelji tako jednostavno ostvariti. Možda nam ove riječi govore, nadamo se, o svakodnevnoj ostvarenoj sreći, a možda o nadi da tako može biti. I zar je to važno, ključ je u onoj djetinjoj jednostavnosti izrečene slike koja nas vraća našem životnom iskustvu koje će potvrditi da najveće nade srca ostvaruju se u onome što je dostupno i što ne ovisi o volji velikoga svijeta i materijalnih mogućnosti, nego se ostvaruje kao ljubav: istinsko blago u nama (i oko nas).
„Ali znam gdje god da odem, ponijet ću ono što su mi ova voda i ova zemlja dale. Ponijet ću prizore srne koja uplašeno i graciozno trči preko trave i cvijeća na obronku, ponijet ću zvuk žuborenja potoka okruženog borovima i plavetnilom potočnice, bjelinu i lakoću visibabe i snijega, hladnoću sobe pri dugotrajnoj zimi i jutarnji mraz na prozorima i travi. Ponijet ću sve i još više od toga. Zapamtit ću miris majčine kave popodne i ujutro, bakina ‘svitovanja’ i čajeve za svaku boljku, bratske zagrljaje i provokacije.“
I zar ovo odlaženje ili slutnja odlaska ne govori o našoj vječnoj tragediji odvajanja od vlastite zemlje (i tako rijetkim a tako žuđenim povratcima) i zar nam ne govori o zrelosti i zabrinutosti naše mladosti koja i sama uočava poteškoće stvarnosti u ljepoti svakodnevnice.
Nadam se da i ova mala otrgnuća (detalji prvonagrađenih cjelina) svjedoče o ljepoti zapisa i poteškoćama u njihovu vrjednovanju, jer se i druge riječi (sa svojim osjećajima i slikama) natječu i bore u svojim ljepotonosnim proplamsajima s već navedenim i još uvijek nas ostavljaju u dvojbi jesmo li dobro sudili. Sreća je da ćete i vi kao čitatelji naći se pred sličnim osjećajem, ali umjesto toga ja bih vam ipak pripomenuo da je vrjednovanje završilo i odluka donijeta te da umjesto toga jednostavno uživate u glazbi riječi i njima ostvarenih značenja u nadi njihovih govornica i govornika da će naići na uho koje ih sluša i srce koje ih čuje. Opustite se i uživajte. Ako vam je ipak do provjere naših ocjena neka vam bude, ali, unatoč tomu, ne zaboravite uživati.
Dr.sc. Marko Tokić
LJUPKI DAROVI KRJEPOSTI
Zahvalna književna nastojanja i ostvaraji iz njih pripadaju bilo otvorenoj ili skrovitoj stvaralačkoj skici i slici svijeta. Ovoj prvoj je mjesto, ambijent, prostor živosti i rasta u poodavnoj domaćoj riječi, uznosito još renesansnih petrarkista, ali je često bliska i ona „najkrajna“ svjetska umjetnička pismenost. Mali prinos je prag obraćanja pa i obraćenja, ona koja traži odgovore, interpretacije izvan trgovanja utjecajima u književnoj zbilji, ne dopušta olako krijumčarenje spisateljskih pokušaja.
U natječajnom procesu, osobito njegovoj prvini, dakle oblikovanju malih velikih djelca, javlja se i demistificiranje umjetničke uvjerljivosti. Darovitost zanosnih osoba ne osvrće se ne toliko književne trikove koliko na jednostavne istine koje oneobičavaju. Sudionici literarnog natječaja izrazili su posigurno književnu osobitost i nude impulse nadahnute izvjesnosti, ali i potrebne dosljednosti koja se očituje zarana. Većina radova je u dosluhu s tečevinom, podjednako i aktualnom duhovnošću, suvremenim kulturnim trenutkom.
U mladoj osobnosti se ljupko sučeljavaju nježnost i pobuna, sloboda u rasterećenju ali stav iskazan u podržavanju i opisu teme koja nosi spisateljski postupak. Pritom se događaju tajnovitosti, dohvaćena iskustva, ali se razotkrivaju i dublje istine ispod plašta vanjske stvarnosti. Na takvu stvaralačkom razboju i čitatelj doprinosi zaokruženju općega pogleda na svijet.
Uspjeliji i manje uspjeli sastavci priopćuju svoja književna nagnuća u jednostavnu jeziku, ponoviti je nikako i običnomu jer se događa eruptivna sklonost k lijepom. Ujedno se uočavaju i rastvaranja vlastitih sudbina od dosad stečenoga iskustva, neodložno udio po udio; zapravo, prinose svoje nutarnje biće svijetu koji ih prima ili ih upola uzima u obzir.
Tako je kad osnovci razvedeno pišu (premda na kontinentu ali kao po otočju) o radnom a nikad iscrpljenom krugu nosivih tema Moja obitelj. Uz rame su i književni redci koje potpisuju srednjoškolci a svode se pod motivski nazivnik Cvati tamo gdje si posijan. Sve da ovaj potonji interes dolazi od Franje Saleškoga, njegovo lice je i toliko aktualno u vremenu migracija, tokova koji raščinjavaju stečenu sliku o svijetu. Nimalo ne gubimo na pomisli ako se dotaknemo Anteja, mitskoga junaka koji spuštajući svoje stopalo na rodnu grudu zadobiva na snazi i odvažnosti, što je preporuka i za odrastajućega putnika u situacijskoj dramatici i dramaturgiji življenja.
Primiti se rečena poziva od tematskoga pisanja svakako je odgojni ali i viši kreativni izazov, nemalo je susretište s nadanjem ali i ranama, tegobama životnih situacija. Kuća u prikrajku ili gradska sredina, svejedno, prostor zbijen u ambijentalnost, obitelj kao narodnosna stanica jednoga doba, sve će se to slijevati u datosti, čvrste kao kamen, ali i maštovne kakve mogu biti samo paučinaste istine. Nastala slovna raskošja su pristanak na ljepotu koja je „najljepša onda kada je najmanje odjevena“, kako to iznosi Flechter Phines, engleski renesansni pjesnik.
Sveusve ostaje dočitavanje ispisanoga, uočavanje tajanstvene veze između auktorskih prisega, sastavka koje su te odazvane prisege rado podastrle i neizbježno čitatelja koji će se u manjoj ili većoj kakvoći opčiniti dovršenim. I ono što se nije izrazilo u sastavku, a sluti se jest „najljepši dio ljepote koji ne može izraziti“, skoro usputno a ipak bitno zamijeti Francis Bacon u (ne)praktičnu i svjetonazornu pogledu.
Na obitelji je očuvati krjeposno poslanje dvije okomice, majke i oca. Nerijetko se uzor nalazi i u betlehemskoj obitelji, navlastito kad je ona dirnuta, ganuta stvarnosnim tegobama. Uostalom, na liniji krjeposti su i nevažne situacije važne! Otuda se i uzima da je simbolika obitelji na raspućju ljubavi i požrtvovnosti.
Pristupnici ovakvoj zadaći iskazali su svoje namisli iz više gradova i manjih pitoresknih naselja, osnovci iz Jajca, Zenice i Vidovica, jednako iz Prisoja, Novog Travnika i Mostara, pod istim uvjetima Busovače, Drvara i Rokog Polja, ili pak iz Tomislavgrada, Dubrovnika i Sovića, nikako na kraju iz Vrbovca, Odžaka i Jara. Srednjoškolska ruka svoje iskaze duše, tekstno „črnilo na bilosti“ papira poslali su iz Kiseljaka i Širokog Brijega, nisu kasnili iz Mostara i Zenice, na raspolaganju bijaše Ljubuški i Vitez, Posušje i Dubrovnik, otprve su nadahnjujuću spremnost pokazali talentirani učenici iz Livna i Glamoča.
Nije samo jednom kazano da je „ljepota dijete ljubavi“ i priznati nam je da nastali rukopisi imaju nebrojene prednosti, uglavnom iz ishodišta ljubavi kao pokretača, onako kako je osvjetljuje Pavao u poslanici Korinćanima. Usto su rastokom ideja i pragovi za praktične krjeposti, igrive susretaje estetskoga i etičkoga i to baš na probranome mjestu – u literarnome sastavku. Uvršteni radovi prinose naročite draži, a ona će ostati obnovljivi mamac na udici već tropletovski uočena dara.
Prof.dr.sc. Antun Lučić