Razgovor sa Zoranom Vukmanom: Zapad je u duhovno-suicidalnom stanju

U Hrvatskoj je trenutna društveno-politička situacija posve kaotična. U srpnju očekuju nas unutarstranački u HDZ-u, a na jesen novi izbori za Hrvatski sabor gdje se jasno ne nazire mogući pobjednik, a postoji i mogućnost povratka SDP-a na vlast. Kako gledate na mogući rasplet trenutnih političkih zavrzlama i općenito stanje na političkoj sceni?

Možemo samo nagađati i kombinirati, kao u nogometu, je li trebao izići ranije ovaj ili onaj igrač, je li trebalo ubaciti pravovremene zamjene, je li izbornik/premijer dobar ili nije, je li strateg ili nije, je li svoj ili nije, je li trebao igrati u jednoj ili drugoj formaciji, u svakom slučaju imali smo koaliciju koja je prokockala pobjedu kao i naša nogometna reprezentacija protiv Portugala. Ispali smo iz igre, nogomet ponekad frapantno podsjeća na politiku, odraz je mentaliteta nacije, a politika je i osjećaj za taktička nadmudrivanja, za šahovske poteze i jake živce, ali i nalik boks mečevima slobodnim stilom. U nogometu imamo dobrih igrača, imali smo i momčad, ali je zakazala u najvažnijem trenutku.

U politici zasigurno nemamo dobru momčad, a pitanje imamo li još dobrih igrača u igri, ili nam treba netko s klupe, ili pak da čekamo idućih devetsto godina da se pojavi netko s Tuđmanovom karizmom i odvažnošću. Gatare, vračare, astrologinje, sva ezoterija je uključena u gatanje što će biti s nama. Ali samo Bog zna. Nisam više pametan što bih vam rekao. Država normalno ne funkcionira još od jesenskih izbora. I tako će biti do novih izbora, a to je skoro godinu dana. Nevjerojatno. Tko vlada Hrvatskom? Kaos i njegovi gospodari. Tko su njegovi gospodari? Ili sluge kaosa? To je važno pitanje.

Iz kaosa se može svašta roditi, i nešto novo, dugoročno dobro, ali i novi surogati, prividi i opsjene. Naravno da je moguć povratak SDP-a na vlast i Milanovićeve političke patologije. No s druge strane, puno toga ovisi o raspletu unutarstranačkih borbi za vlast u HDZ-u. Očito je da u HDZ-u postoji napetost između eurokratske i konzervativnestruje. Prva struja na čelu s Andrejom Plenkovićem i Davorom Stierom, nameće se u „mainstream“ medijima kao reformatorski ideal, hvale je svi, a što je najparadoksalnije, za Plenkovića navijaju neki i u SDP-u. Cinik bi rekao da bi tako mogli i Tonina Piculu kandidirati za predsjednika HDZ-a, u čemu je bitna razlika?

Druga struja u HDZ-u, konzervativna, praktički nema nijedno jako ime koje bi mogla istaknuti osim dr. Zlatka Hasanbegovića, ali ne vjerujem da će on ući u tu političku utakmicu koja bi otvoreno podijelila HDZ. Kako sada stvari stoje, ispada da će se svi oportuno prikloniti Plenkoviću kao i nekada Sanaderu, i da će povjerovati u priču o novom, reformiranom, građanskom HDZ-u. I da se nitko neće upitati tko je taj koji iza pozornice pomiče i postavlja figure pa im je tako servirao i uglađenog, proračunatog Plenkovića. Za kojeg predviđam da će izgubiti parlamentarne izbore ako bude na čelu HDZ-a. Ne mogu vjerovati da su HDZ-ovci toliko glupi da će i drugi put nasjesti na istu prijevaru kao i sa Sanaderom.

3 europske koncepcije politike

Stvara se dojam da kad god na vlast dođe opcija koja ima namjeru štititi barem elementarne nacionalne interese da se istoj automatski pripisuje fašizam, ustaštvo i sl. etikete. Kako to komentirate?

To je stara priča, još od 1990., samo je doživljavala razne metodološke metamorfoze, sadržajno je uvijek ista. Zato se sada i traži „umiveno“ lice koje bi vodilo HDZ u potpunu bezličnost, dobili bi paradni desni centar. Falšu desnicu koja odgovara interesima Washingtona i Bruxellesa. I SDP-u još najviše. Mislim da će se zbog toga HDZ dugoročno u sebi definitivno podijeliti i rascijepiti. Naime, postoje u Europi barem tri jaka desna koncepta: prvi je lepenovski kojega ne podržavam, ali ga mogu razumjeti, drugi je merkelovski, koji je zapravo nekakva socijalno-liberalna pseudodesnica, i treći je koji podržavam desni koncept Orbana i Kaszcynskog, to je jedina stvarna, autentična demokršćanska politika desnog centra u Europi.

Mi u smislu jasne političke filozofije nemamo razvijen takav koncept i sami smo si krivi danas za stigme koje nam nameću jer stalno prihvaćamo udbaško-kosovske provokacije. Teme kao što su pozdrav „za dom spremni“ i slično treba maknuti s dnevnog reda i baviti se stvarima koje su ključne. Antifa retorika se time hrani i oduzima nam energiju za gospodarsku i duhovnu preobrazbu.

Dok oporbeni političari i dobar dio medija doslovce vrište o „fašizaciji Hrvatske“, nedavno je dr. sc. Branimir Vidmarović napisao članak u kojemu je ustvrdio da je stanje posve suprotno i da smo zapravo komunistički talog sa sicilijanskim primjesama. Kako gledate na tu konstataciju?

Mi smo nelustrirana zemlja. Udba je odgojila i ostavila iza sebe svoje ukorijenjene kadrove. Oni vladaju medijima, ekonomijom, u svim su strankama. Histerija o „fašizaciji“ je priča koja vuče korijene iz sedamdesetih i osamdesetih, samo otvorite stare novine, pa ćete vidjeti sličnu metodologiju – svako hrvatsko domoljublje detektiralo se kao buđenje ustaštva i nacionalizma. Ništa se u biti nije promijenilo.

Kakav bi profil političara po Vama treba doći na čelo HDZ-a? Koje bi karakteristike trebao imati?

Ne znam. Nisam kadar napraviti njegov fotorobot. Pred očima imam jedino Viktora Orbana kao uzor lidera. Na žalost, Tuđman nije dobio svog pravog nasljednika u Hrvatskoj, nego u Mađarskoj.

Anti-intelektualizam

Činjenica je da – kao što primijetili neki analitičari – HDZ ni proteklih godina nije proširio svoju intelektualnu bazu i stvorio jače kontakte s udrugama konzervativnog predznaka, što su bez ikakve dvojbe pretpostavke za učvršćenje vlasti. Vaš komentar?

Ne znam na koje udruge konzervativnog predznaka mislite, ali da bi stvorio svoju intelektualnu bazu HDZ i nije morao posegnuti za ikakvim udrugama nego za karakternim pojedincima, stručnjacima i intelektualcima koji su kadri neovisno promišljati stvarnost. Karamarko je HDZ pretvorio u anti-intelektualnu stranku, iako nijedna stranka ne vapi baš za pameću i mudrošću nego uglavnom za moći i vlašću. Ali se uvijek može stvoriti jedan domoljubni „think-thank“, samo što ja u takvu kapacitiranost i namjere u HDZ-u više ne vjerujem.

Definitivno, u političkom smislu postao sam potpuni nihilist. Ne vjerujem više ni u stranke ni u politiku, sve je to jedna velika opsjena jer nam jedan obični činovnik iz State Departmenta može doći u Hrvatsku i određivati komu smijemo, a komu ne prodati Inu pa nam tako može određivati i tko smije, a tko ne biti izabran za predsjednika HDZ-a.

Vezano uz prethodno pitanje, mišljenja sam da je izbor dr. sc. Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture jasnije nego ikad pokazao snagu lijeve kulturne hegemonije koja u Hrvatskoj traje još od 1945. Do kada ćemo biti taoci takvoga lijevo-jugoslavenskog monopola na kulturu i kulturne kriterije?

Ta hegemonija je počela 2000. račanovskim čistkama. Danas je ona institucionalizirana, ušla je u mentalitet čitavoga društva. Mnogi mladi su zaraženi tih duhom jer ne znaju što se stvarno događalo ne samo prije 15 ili 20 godina, nego ni u vrijeme titoizma. Uostalom, zašto se žalimo na kulturnu hegemoniju lijevih kad je desnima do kulture i duhovnosti stalo kao i do preklanjskoga snijega?

Koliko je stanje na medijskoj sceni, koje je također u rukama jugofilne ljevice, uzrokom današnje političke kaljuže?

Uzrok naše kaljuže je u činjenici da je zemlja u kojoj nikada nije donešen zakon koji bi lustrirao suradnike zločinačkih organizacija Udbe i KOS-a, beznadno bolesna u sebi samoj i ne može normalno funkcionirati. Tko je mogao sedamdesetih i osamdesetih graditi vrhunsku diplomatsku, novinarsku, političku i direktorsku karijeru, a da nije prošao kroz skener Udbe ili KOS-a? Neki od tih ljudi su i danas prisutni u medijima, u politici, u ekonomiji, ili njihova djeca koja su nastavila tim putem. Zastrašujuće je da nemamo nijednog iskrenog pokajnika iz tih krugova. Da nitko od njih nije razobličen. Naše društvo je neiscjeljeno, a bilo je doušničko kao i u svakoj bivšoj komunističkoj zemlji.

Kako ocjenjujete odnos intelektualaca i najvažnijih kulturnih i znanstvenih institucija prema anomalijama u hrvatskoj politici i društvu?

Inertnim, prigodničarskim, bez dublje, lucidnije kritike. Oni koji se usuđuju dublje zarezati, marginalizirani su usvakom pogledu, nemaju prostora u „mainstream“ medijima.

Jasno je da nasljeđe dviju Jugoslavija stoji iza brojnih problema s kojima se Hrvatska suočava na političkoj, gospodarskoj, pravnoj, kulturnoj i drugim razinama. No, neki Hrvatsku i dalje ne mogu vidjeti izvan okvira bivše Jugoslavije. Gdje bi se Hrvatska prema Vama trebala vanjskopolitički orijentirati?

Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka – to su zemlje s kojima bismo mogli stvoriti jako partnerstvo. Srednja i istočna Europa su budućnost Europe. Možda nekima sada to zvuči smiješno, ali bili živi pa vidjeli.

Bitke na velikoj šahovskoj ploči

Tek manjina analitičara trenutna događanja u Hrvatskoj sagledava kroz prizmu sukoba velikih sila, prvenstveno SAD-a i Rusije, a ne kroz najprizemniju borbu za vlast između HDZ-a i SDP-a. Kako Vi gledate na trenutne bitke na „velikoj šahovskoj ploči“ Euroazije?

Na toj šahovskoj ploči kao lucidniji i inteligentniji šahist od Obame pokazao se Putin. Štoviše, Putin je odigrao genijalnu geopolitičku simultanku u vrlo teškoj poziciji i pobijedio sve glavne „šahiste“ na Zapadu. Amerikanci suizazvali kaos u Ukrajini i građanski rat da bi Rusiju pokušali geopolitički matirati i nisu proizveli ništa drugo nego nesreću i rat kao i svugdje gdje dođu. Na koncu su kao pijuni žrtvovani nesretni Ukrajinci.

Washington u cijeloj Europi, a posebno na istoku potiče proturusku fobiju jer želi Moskvu prisiliti na pokoravanje Novom svjetskom poretku i srušiti Putina. Brzezinski koji patološki mrzi Ruse već desetljećima je kreator takve agresivne američke politike. Rusi su se okrenuli euroazijskoj strategiji iako je Putin kao Petar Veliki htio Rusiju približiti Zapadu. A ovi su ga sotonizirali i ugrozili interese i granice Rusije.

Odbili su Rusiju na Zapadu i natjerali je u obrambeni gard. I kod nas postoji strah da se iskažu bilo kakve simpatije prema Rusiji, što je nevjerojatno, a istodobno predsjednica države divani s Vučićem i zove Radu Šerbedžiju na prijem za Dan državnosti!? Provodi li ona politiku američkih interesa „na ovim prostorima“ ili hrvatskih interesa?

Naš interes je ekvidistanca, suradnja i sa Zapadom, a i zašto ne – s Moskvom? Na žalost, mi smo ulaskom u NATO pretvoreni u angloameričku koloniju. Jakov Kitarović je posjetio u splitskoj luci britanski razarač s neskrivenim udivljenjem. U čije ime? Koga on predstavlja? Svoju suprugu? Tako su Mesić i Račan 2000. posjetili američki nosač aviona u Jadranu. Ponašamo se kao domoroci u angloameričkom dominionu koji dolaze na brod kapetana Cooka da bi mu prinijeli darove i poklonili se kolonizatorima.

Što me briga kao Hrvata za razarač kraljice Elizabete ili za američki nosač zrakoplova? Gdje su naši razarači, gdje je naša mornarica? Gdje je naša slavna pobjednička vojska, naše gardijske brigade? Je li nas 1991. branio NATO ili hrvatski dragovoljci i gardisti? U lipnju 1991., tadašnji američki državni tajnik James Baker nas je u Beogradu izručio Kadijeviću, Miloševiću i Anti Markoviću. Zašto zaboravljamo takve činjenice? Je li nas NATO oslobodio 1995. ili Hrvatska vojska?

Referendum u Velikoj Britaniji, Trump u SAD-u, Pravo i Pravda u Poljskoj, Front Nationale u Francuskoj, Orban u Mađarskoj itd. Na Zapadu, koji se je prema mišljenju mnogih pretvorio u veliku trulež, trenutno jačaju identitetske snage koje direktno idu protiv vladajućeg establishmenta. Kako komentirate te pojave?

U Europi se događa reakcija konzervativnih i nacionalnih snaga jer se liberalizam kao ideologija pokazao kao nešto neprirodno. Orban je otvoreno kritizirao liberalnu demokraciju kao apsolut koji nam se nameće. EU će se podijeliti na liberalno i konzervativno krilo. A gdje ćemo mi biti? Američki otpravnici poslova na Balkanu? Sluge Cezara iz Bijele kuće? Sutra kad NATO izazove Rusiju na rat, hoćemo li Velikom Bratu poslati jednu hrvatsku legiju na ruski front kao Pavelić Hitleru?

Bio sam protiv ulaska Hrvatske u NATO, o tomu sam pisao svojedobno i u „Slobodnoj Dalmaciji“ i u „Hrvatskom slovu“. Tko nas je pitao želimo li biti dio tog saveza? Želimo li da američki neprijatelji budu i naši neprijatelji, američki ratovi i naši ratovi…. Europske nacionalno-identitetske snage najprije se trebaju suprotstaviti američkoj hegemoniji nad Europom koja osim GMO-a sije ovdje svoju ratnu propagandu i rodnu ideologiju. Jasno i glasno tvrdim: Europu uništava američka imperijalna politika. Ako se Europa ne probudi u identitetskom smislu, politika Bijele kuće će je dovesti na rub bezdana.

Kriza Zapada u bitnome je povezana s odustajanjem od kršćanskih vrijednosti, a što za posljedicu ima i demografsku krizu, jer je jasno da rat protiv kršćanstva znači i rat protiv života. Je li demografska kriza najvažniji hrvatski problem kojemu se ne poklanja dovoljna pozornost?

Zapad je u duhovno-suicidalnom stanju. Zapadno Rimsko carstvo na vrhuncu dekadencije i neopoganstva. Vidim oko sebe da sve više mladih ima kućne ljubimce, a nema djecu. A znate li što je u tomu paradoksalno za mene kojiimam djecu? Da kućni ljubimci imaju smisao jedino ako imate djecu, jer djeca vole životinje. A mi smo došli do apsurda da su životinje zamijenile djecu!

Problem nije samo u ekonomskim razlozima nego u stilu življenja, u kopiranju jednog modela po kojemu je život poradi ugađanja sebi, zabave i užitka. Zato se čini da ćemo o demografskoj krizi govoriti još idućih deset, dvadeset godina a da nitko neće pronaći rješenje i bit će nas još manje, dok će nam Liku, Zagoru, Slavoniju, otoke naseljavati neki drugi ljudi i narodi. Najvažniji hrvatski problem je u tomu što su Hrvati jedni drugima postali – homo homini lupus. I što se u ovoj zemlji čovjek ne može zaposliti ako nisi dio partijskog klana ili obiteljskog i nekog drugog lobija.

Kod nas je pojedinac, čovjek sam po sebi postao bezvrijedan. Zato me nije briga za samoljubive političare i tko će od njih pobijediti. Više nitko od njih neće dobiti moj glas jer su većinom samodopadni narcisoidi. Bezveznjaci. Treba brinuti o svojoj obitelji, vjerovati u Boga, nastojati živjeti čestito i pomoći komu se može pomoći, učiniti neko dobro za čovjeka, za obitelj, zajednicu, društvo, domovinu, koliko je čovjek u stanju i koliko je u mogućnosti u skladu sa svojim darovima, znanjem i sposobnošću.

Davor Dijanović/HKV