Izazovi 21. stoljeća

 

U krizi zajedničkog zauzimanja

U ovom članku iznijet ćemo pregled najbitnijih odrednica drugog poglavlja enciklike Radost evanđeljapape Franje vezane uz temeljna pitanja evangelizacijskog djelovanja. Ova enciklika predstavlja poziv svim vjernicima na novu etapu evangelizacije usred duhovne pustoši svijeta.

 

Novac mora služiti, a ne vladati!

I ovdje kao i na drugim mjestima Papa Franjo upozorava na ekonomiju isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija – ističe. ”Kako je moguće da nije vijest kako je stari beskućnik na ulici umro od hladnoće, a da je vijest kako je vrijednost burze pala za dva boda?” Nepravedno je da se hrana baca, dok ljudi umriu od gladi. Kultura odbacivanja sve više uzima maha. Sve postaje podložno konkurenciji i zakonu jačega. Čovjeka se sve više gleda kao ”potrošnu robu” i višak. Razvija se globalizacija ravnodušnosti. Postali smo neosjetljivi na vapaj siromašnih i njihovu sudbinu. Od novca i bezlične ekonomije lišene humanog cilja stvorili smo bogove kojima se klanjamo. Zabrinjavajući je nedostatak brige za čovjeka, upozorava Papa. Čini se kao da se uspostavlja neka nova nevidljiva, virtualna strahovlada koja jednostrano i nemilosrdno nameće svoje zakone i pravila. Ovdje je Papa jasan po pitanju neoliberalnog koncepta ekonomije koji potiče nejednakost i globalizaciju ravnodušnosti pozivajući se na riječi Sv. Ivana Zlatoustog ”Ne dijeliti vlastita dobra sa siromašnima znači pokrasti ih i oduzeti im život. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova”.

”Novac mora služiti, a ne vladati” ističe papa Franjo, jer ekonomija bez etike vodi društvo u propast. Gdje god ima isključivanja i socijalne nejednakosti, tu cvjetaju nasilje i ratovi. Nejednakost, neobuzdani konzumerizam i nepravedne društvene strukture razaraju društvo. Prazninu koju ostavlja sekularistički racionalizam nastoje kod nekih naroda ispuniti novi vjerski pokreti, od kojih neki teže fundamentalizmu, a drugi, nude ”duhovnost bez Boga”. Papa priznaje da se i u Katoličkoj crkvi kriza širi kad administrativni elementi nadvladaju pastoralni. Potpuno odbacivanje svake transcendencije, dovelo je do sve većeg etičkog izobličenja, slabljenja osjećaja za osobni i društveni grijeh kao i do progresivnog povećavanja relativizma. U takvim prilikama moramo tražiti odgoj koji ljude uči razmišljati na kritički način potičući rast i sazrijevanje u moralnim vrednotama.

Kriza obitelji

Krhkost vezâ je ozbiljna stvar koja ugrožava obitelj kao temeljnu stanicu društva. Brak se ne rađa iz ljubavnog osjeća koji je prolazan, ističe Papa, već iz dubine obveze koju su preuzeli bračni drugovi koji prihvaćaju ući u potpuno zajedništvo života. Sigurno je da postmodernistički individualizam doprinosi slabljenju međuljudskih odnosa i izobličuje obiteljske veze. Naša kršćanska zadaća je ”nositi bremena drugih”, graditi mostove, liječiti rane (Usp Gal 6,2). Naša zadaća je promicati vrednote istinskog kršćanskog humanizma. U evangelizaciji ne smijemo zanemariti poziv na rast.

Radost evangelizacije

Svaka društvena skupina treba čišćenje i sazrijevanje. Treba paziti da se veća važnost ne daje izvanjskim izrazima i tradicijama koje podržavaju sentimentalan i individualan način življenja vjere, a koje ne odgovaraju istinskoj ”pučkoj pobožnosti”. Isus želi da imamo život u izobilju (Iv 10,10). Duhovni život ne može se poistovjetiti s nekim pobožnim vježbama, koje pružaju utjehu, ali ne potiču susret s drugima, zauzimanje u svijetu i ljubav prema evangelizaciji. Postoje tri opasnosti za evangelizaciju danas:

–         naglašeni individualizam,

–         kriza identiteta

–         opadanje gorljivosti.

Ne bi smjeli zbog utjecaja medija i okoline potiskivati svoj kršćanski identitet i svoja uvjerenja. Želja da ugodimo svima dovodi nas do praktičnog relativizma. Moramo reći ”ne” egoističnoj mlitavosti koja se očituje u tome da u želji da što više slobode sačuvamo za sebe. Na taj način bježimo od potpuna poslanja i predanja. Sve to ima za posljedicu lijenost i mlakost. Pap upozorava na opasnost ”depersonalizacije pastorala” koja se očituje u tome da se veća pažnja posvećuje organizaciji nego osobama. Zbog toga neki gube strpljivost i doticaj s narodom. ”Pastoralni djelatnici teško podnose bilo kakvo neslaganje, prividni neuspjeh, kritiku, križ”. Sve to može dovesti do ”bezličnog pragmatizma svakodnevnog života Crkve” . Naizvana sve izgleda u redu, a iznutra dolazi do slabljenja vjere. Druga opasnost za vjernike je prepuštanje sladunjavoj melankoliji, beznađu. To Papa naziva ”eliksir zloduha”. ”Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije!” Trebamo se oduprijeti pesimizmu koji raspiruju zloguki proroci, te osjećaju poraza jer križ je naš pobjednički barjak.” Treća opasnost je bijeg u virtualni svijet i duhovni konzumerizam bez upuštanja u rizik odnosa s drugima. Isus nas je pozvao na revoluciju nježnosti, a ne na puko imanentističko duhovno traganje. Odnos s Bogom obvezuje na služenje bližnjima. Način na koji se odnosimo prema drugima je ono što nas stvarno ozdravljuje. ”To je mistično, kontemplativno bratstvo, koje zna gledati na svetu veličinu bližnjega, koje zna otkriti Boga u svakom čovjeku, koje zna podnositi neugodnosti zajedničkog života držeći se Božje ljubavi, koje zna otvoriti srce Božjoj ljubavi da traži sreću drugih kao što je traži Otac dobri.”

Opasnost duhovne svjetovnosti

U 93. poglavlju enciklike Papa Franjo upozorava na opasnost ”duhovne svjetovnosti”. ”Duhovna svjetovnost, koja se skriva iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti.” (Iv 5, 44). Tu se na suptilan način traže svoji interesi, a ne ono što je od Isusa Krista. Riječ je o farizejskom kvascu (Iv 5,44) koji se očituje u suptilnom traženju vlastite slave i probitka.Još je Henry de Lubac upozoravao da ukoliko bi se ona uvukla u Crkvu, ”imala bi neusporedivo razornije učinke od bilo koje svjetovnosti koja je jednostavno moralne naravi”.

Postoji nekoliko tipova duhovne svjetovnosti:

  1. Gnosticizam koji se očituje u čisto subjektivnoj vjeri
  2. Autoreferencijalni i prometejski neopelagijanizam onih koji se u konačnici uzdaju samo u vlastite snage i smatraju se većima od drugih jer se pridržavaju određenih pravila ili zato što su nepokolebljivo vjerni određenom katoličkom stilu iz nekih prošlih vremena. Tu je problem što se druge, umjesto da im se naviješta evanđelje, analizira i klasificira. Snage se troše na nadzor i provjeru. Papa Franjo to zove narcisoidnim i autoritarnim elitizmom.
  3. Duhovna svjetovnost se očituje u očaranosti društvenim ili političkim postignućima ili slavohlepnosti sposobnošću postizanja zavidnih praktičnih rezultata
  4. Opsjednutost tečajevima smopomoći i samoostvarenja
  5. Briga za pokazivanjem u javnosti, u bogat život pun putovanja, sastanaka, večera, primanja. Tu se očituje slavohlepnost onih koji imaju neku sitnu moć i više vole biti generali poraženih vojski nego jednostavni vojnici eskadrona koji se nastavlja boriti.

U svim tim slučajevima znak Krista utjelovljenoga, raspetoga ili uskrsloga nije vidljiv. ”Tu nema više evanđeoskog žara, zamijenilo ga je isprazno zadovoljstvo sebične samodopadnosti i udovoljavanje samom sebi.”(95) Kod nekih ljudi primjećujemo razmetljivu brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljivanje evanđelja u Božji narod i konkretne potrebe sadašnjeg trenutka. Na taj se način Crkva pretvara u muzejski izložak ili nešto što je u posjedu izabrane nekolicine pojedinaca. To se može očitovati i u menadžerskom funkcioniranju zaokupljenom statistikama, planiranjima i ocjenjivanjima, od čega glavnu korist nema Božji narod, već prije Crkva kao organizacija. ”Onaj koji je podlegao toj svjetovnosti gleda na sve s visoka i izdaleka, odbacuje proročki glas braće, diskvalificira onoga koji ga postavlja u pitanje, neprestano ističe pogreške drugih i opsjednut je izgledom.”(97) Tu se krije iskvarenost prerušena u dobro, jer su takvi otvoreni samo ograničenom obzoru svoje imanentnosti i svojih interesa. Ne uče na vlastitim greškama niti su otvoreni za praštanje. Duhovna svjetovnost je dovela neke kršćane dotle da su zaratili s drugim kršćanima koji im stoje na putu u njihovoj težnji prema moći, ugledu, zadovoljstvu ili materijalnoj sigurnosti. To je tobožnja doktrinarna ili disciplinarna postojanost koja vodi do narcisoidnog i autoritarnog elitizma, gdje se druge, umjesto da im se naviješta evanđelje, analizira i klasificira, i umjesto da se olakša pristup milosti, snage se troše na nadzor i provjeru. I u jednom i u drugom slučaju ne pokazuje se stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za bližnje. Duhovna svjetovnost je ozbiljna prepreka suvremenom dušobrižništvu. Ovaj duh dovodi do isključivosti, zavisti i razdora među braćom i sestrama. Papa zato od kršćanskih zajednica traži da pokažu svjedočanstvo bratske ljubavi. ”Neka se svi dive kako se brinete jedni za druge, kako se hrabrite i jedni druge pomažete i pratite na životnom putu.”

Socijalna dimenzija evangelizacije

U samom srcu evanđelja su zajednički život i zauzimanje za druge. ”Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu? (1 Iv 3,17)

”Naša se zauzetost ne sastoji isključivo u djelima ili planovima promicanja i pomoći; ono što Duh pokreće nije prekomjerni aktivizam, nego prije svega pozornost prema drugom. (199) Ljubav ne služi iz taštine. Nejednakost je, ističe Papa, ”korijen društvenih zala” (202), a ekonomska politika trebala bi se temeljiti na dostojanstvu ljudske osobe.

Prudencija.hr

Share.

Comments are closed.