Neretvanska deklaracija
Mostarsko muftijstvo početkom svibnja oštro se obrušilo na fra Andriju Nikića, koji se u povodu Neretvanske deklaracije o bosanskome jeziku od 29. travnja 2016. u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Mostaru suprotstavio napadu na hrvatski jezik, a preko 
jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini. Fra Andrija upozorava kako je sadržajno tekst Neretvanske deklaracije ‘pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti’ te da je ona ‘nastavak rata na kulturno-jezičnome planu’.
Mostarski muftija Salem ef. Dedović u priopćenju za javnost (Dnevni avaz, 4. 5. 2016.) navodi kako riječi fra Andrije Nikića ‘podsjećaju na vrijeme kada je Bošnjacima uskraćivano pravo na fizički opstanak, a time i na njihovu kulturu, tradiciju i, naravno, jezik kojim govore, zbog čega su zatvarani u logore, protjerivani, zlostavljani, te ubijani’. Mostarskom muftiji ‘ispod minareta’ ostale su, međutim, mnoge druge reakcije na Neretvansku deklaraciju, od kojih i one iz redova Bošnjaka, kao primjerice Envera Kazaza, koji ju je nazvao ‘marifetluk bez presedana čiji je stvarni cilj skrenuti pozornost javnosti na sopstvenu akademsku mizeriju i prikazati se kao stražar na granici nacionalnog identiteta, naročito ako to dođe do nacionalnog vođe u centrali SDA i ako se Bakir-bej pohvalno izrazi o njihovom novom naučnom pregnuću’.
Neretvanska deklaracija puna krivotvorina i posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom
Neretvansku deklaraciju o bosanskome jeziku, utemeljenu uglavnom na krivotvorinama i posezanjima za hrvatskom kulturnom baštinom, donijeli su Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture ‘Preporod’ u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka 
Univerziteta ‘Džemal Bijedić’ u Mostaru. Deklaracija ima petnaest točaka, ali namjere potpisnika jasno se otkrivaju već odmah u prvoj točki u kojoj se navodi: “Okosnice naučnog rada u okviru lingvističke i književne bosnistike posebno su vezane za bosanskohercegovačko južno podneblje. U skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug’.
Autori toga teksta bi trebali znati da dolina Neretve pripada dvjema državama, Hrvatskoj i BiH. U dijelu koji pripada Republici Hrvatskoj sigurno se ne govori bosanski jezik, kao ni dijelu koji pripada BiH, a nastanjen je hrvatskim narodom. Famozna ‘afirmacija bosanskoga jezika kroz bosanskohercegovački jug’ može se stoga samo razumjeti kao jezična agresija nametanja konstruiranoga jezičnog imena dirigiranoga iz Sarajeva, kojoj neizravno i 
mostarski muftija daje svoju podršku. Tvrdnja izrečena u točki šestoj Deklaracije da ime jezika u Hercegovini jest bosanski jezik je ne samo prvorazredna jezikoslovna, nego i politička besmislica, na tragu velikosrpske škole, za koju je postojao samo srpski jezik.
Nakon toga projekta sada se suočavamo s velikobošnjačkim pretenzijama na Hercegovinu. To se ogleda i u prisvajanju hrvatske balade Hasanaginice, koja je najednom po autorima Neretvanske deklaracije postala svjetski poznata bošnjačka balada koja se vezuje, kako se ističe, također za južno bosansko-hercegovačko područje. Hasanaginica je po svim relevantnim tumačenjima hrvatska usmena balada, nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini. Prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskome i okolini, opstojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis, nazivajući ju ‘morlačkom baladom’.
Neretvanska deklaracija politički udar na temelje Ustava BiH
Fra Andrija Nikić u svojoj reakciji na Neretvansku deklaraciju o bosanskome jeziku ističe kako je riječ o političkome udaru u temelje Ustava Republike BiH jer pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojemu većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika. Podsjeća kako je u ratnome razdoblju 
1991.-1995. muslimansko političko vodstvo zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u BiH, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti neretvansku dolinu. Velikobošnjački krugovi priču o bosanskome jeziku pokušavaju nametnuti već dulje vrijeme. Prije nešto više od desetak godina akademik Dalibor Brozović polemizirao je s četvoricom bošnjačkih intelektualaca (Munib Maglajić, Abdulah Sidran, Muhamed Filipović, Senahid Halilović) koji su ga u ‘Dnevnom avazu’ optužili da osporava ‘postojanje bosanskoga jezika’.
‘Smatrao sam da bi – ako se jezik Srba zove srpskim i jezik Hrvata hrvatskim – i jezik Bošnjaka trebalo nazivati bošnjačkim jer naziv bosanski sugerira da je riječ o jeziku cijeloga stanovništva BiH, a to nije istina’, uzvratio je Brozović. Osim nastavaka rata na kulturno-jezičnome planu, Neretvanskom deklaracijom o bosanskom jeziku želi se zauzeti bolja pozicija glede imena jezika BIH u razgovorima o pristupanju Europskoj uniji. Nakana je velikobošnjačkih krugova ući s jedinstvenim imenom jezika, tj. imenom bosanski jezik, budući da se u raznim inačicama europskih ili međunarodnih institucija već rabi naziv hrvatsko-bosansko-crnogorsko-srpski jezik. Hrvatske kulturne institucije, kao i političke stranke s hrvatskim predznakom u BiH trebale bi oko najnovije stolačko-sarajevsko-mostarske jezične deklaracije zauzeti jasan stav. Usporedno, trebalo bi raščistiti i s maglama o nazivu Naše televizije u Mostaru, jer to podsjeća na vrijeme kada se jezik u Hrvatskoj nije smio imenovati hrvatski, pa se nazivao naš jezik itd.
Marko Curać
Hrvatski tjednik
Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku: Intelektualni odron ili stručni i politički abortus?
Što u “Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku” poručuju njezini autori, kako je na nju reagirao u ime nevladine udruge HAZU BiH i HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić, a kako, pak, na Nikićevu reakciju Mostarsko muftijstvo IZ BiH? Što o svemu tomu misle književnik Muharem Bazdulj i sveučilišni profesori Enver Kazaz i Snježana Kordić?
Sugeriram pažljivo čitanje mini dossiera u nastavku. Ne navijam, naravno, za ostrašćene hrvatske narative, ali se ne mogu načuditi jednodimenzionalnim, tobož probosanskim ili bošnjačkim interpretacijama, u kojima se čak i Humačka ploča “bosnizirala” kako bi se nametnulo jedno ime jeziku, kojeg se s razlogom i u Ustavu BiH nazvalo troimenim – bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom.
Zašto se uopće tako daleko odmaklo u stupidnom“bosniziranju” Humačke ploče i Huma koji se 16 puta spominje (Bosna samo jednom) u čuvenom spisu bizantskog cara Portofirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom? (Vidjeti o tomu u knjizi „Hijene ga nisu dirale“ fra Dalibora Milasa!)
Da nije riječ o ambiciji “rahitično patuljastog nacionalizma” (E. Kazaz) potpunog potiranja toponima Hercegovine, u čemu se među Bošnjacima skoro pa uspjelo, a u funkciji negiranja oformljenih nacionalnih identiteta i nasilne asimilacije pod jednim imenom za jednu naciju koja govori jednim jezikom?
Sve su to prevaziđeni modeli “nacije države” iz 19. stoljeća o kojima iluziju imaju samo “zakašnjele nacije” (Helmut Plessner). Nevolja je s ovom vrstom nacionalizma što podrazumijeva odustajanje i od transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i od upravljanja identitarnim razlikama, te u konačnici i od strpljive izgradnje političke zajednice putem obzirnih interkulturalnih refleksija ostataka multikulturalne datosti u BiH?
O katastrofalnom nerazumijevanju svoje zemlje – višenacionalne i multikulturalne Bosne i Hercegovine u ovim političkim i kulturološkim krugovima je riječ, kao i manjkavoj izobrazbi i nikakvoj volji za konsenzualnom političkom kulturom. O tomu na apsurdan i ciničan način svjedoče i posebice točka dva i točka šest „Neretvanske deklaracije …“, u kojima se veli: „Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog (sic!) pisanog spomenika na narodnom jeziku“, odnosno „Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik“(sic!).
Je li stvarno autori “Neretvanske deklaracije…” vjeruje kako je ime jezika u Bosni i Hercegovini, i posebice u Hercegovini, samo “bosanski jezik”? Vjeruju li da čine nešto dobro kad zemlju zove “Bosnom”, iako se takvom ne zove, a jezik – koji je srećom “policentrični jezik”, uostalom kakvi su i drugi jezici, da spomenemo samo engleski i njemački, temeljem sjajne knjige profesorice Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ – zove „bosanskim“ usprkos što za takvo ime ne žele čuti ni Srbi ni Hrvati u BiH.
Uostalom neka potpisnici ovog intelektualnog, stručnog i političkog abortusa prošetaju našom lijepom zemljom, od Banja Luke do Trebinja, ili od Neuma do Kupresa i razgovaraju s građanima sviju nacionalnosti: možda bi im se kazalo samo od sebe?
Nisam posve siguran da je nacionalizam koji je proizveo „Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku“ danas “rahitično patuljasti” (E. Kazaz), ali je stotinuprocentno u pravu profesorica Snježana Kordić kada u njezinoj reakciji veli da “autori Neretvanske deklaracije umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove”, suprotstavljaju se “hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom”, pa potom, posve logično “plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu…”?
Profesorica Kordić je svojom knjigom „Jezik i nacionalizam“, koju se može pronaći na internetu i čitati in extenso, utemeljila modernistički pristup razumijevanju jezika i nacionalizma kod nas. K tomu, njezino razumijevanje manipulacijama jezikom, nacijom i državom pripada vrhu modernističkih pristupa ovim fenomenima i jednim je od oslonaca u nastavi na sveučilištima, ukoliko su oni koji obrazuju našu mladost i sami dovoljno obrazovani. Neki jesu, naravno, ali unatoč tomu šute kao zaliveni o tomu, jer su svi naši akademski nacionalizmi u osnovi zadojeni primordijalističkim mitovima i perenijalističkim snovima.
Hoću reći kako nas profesorica Kordić implicite upozorava na pogubnu opasnost “metodološkog nacionalizma” u maniri pokojnog profesora Ulricha Becka, što je i moja opsesivna tema, kao što čitatelji znaju, o čemu govori i upravo otisnuta nova knjiga „Uzaludni proeuropski pledoaje“ (Aulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo-Zagreb). U njoj sam temeljem Beckovih teorija o nužnosti kosmopolitizacije narativa, identiteta i ambijenata, a polazeći od postojećih identiteta, samo posvjedočio kako su većinski i manjinski nacionalizmi u konačnici prokleto nalik jedni drugima, iako vole vjerovati da je većinski nacionalizam “patriotizam”, a manjinski uvijek i posvuda “separatizam”.
Nema među njima suštinske razlike, nego ih povezuju pogubne posljedice po sve, uključivo i po one u čije ime provode svoje stupidarije. Najgore je što i jedan i drugi nacionalizam odustaje od koncepta “političke zajednice” temeljem uvažavanja sviju identiteta – individualnih i skupnih prava i putem funkcionalne pravne države.
U konačnici, putem „Neretvanske deklaracije…“ i reakcija na nju mogli smo se samo uvjeriti u “zamrznuti konflikt” i “kulturu nadbijanja” u našoj zemlji, te i posebice kako nismo u stanju živjeti ljepotu zajedničkog jezika, kojega srećom dijelimo.
Ovo sam jedne prilike u Tuzli imao prilike kazati i profesorici Kordić. Slušala je, naime, moje predavanje o kritičkoj kulturi sjećanja, u kojemu sam ustvrdio da se ljudi na prostorima b-h-s-cg jezika dijele na one koji su zbog očiglednih bliskosti u jeziku sretni i one koji su zbog toga vrlo nesretni. Uvažena kolegica mi je poslije predavanja kazala: “Profesore, mi govorimo o istom …“
Mostar, 06. svibnja 2016. Prof. dr. sc. Mile Lasić