U izdanju Glasa Koncila ovih je dana izišao novi naslov Tomislava Vukovića „Kako je nastao Naslovnica Kako je nastao mitmit“ (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru). Vuković kontinuirano nagriza sustav mitova zidan tijekom jugokomunističkoga režima, snažno eksploatiran tijekom pripreme velikosrpske agresije i podrivački održavan do današnjih dana.

Njegova prethodna knjiga izišla kod istoga nakladnika, „Drugačija povijest“ (Zagreb, 2012.), nije prošla nezapaženo premda su je vodeći mediji prešutjeli. U njoj su skupljeni podlisci objavljivani u Glasu Koncila o temama koje nelustrirani ostatci totalitarnoga režima, krinkajući se „antifašizmom“, drže obvezujućom objavom. „Kako je nastao mit“ nastavak je Vukovićeva novinskoga istraživačkoga rada po kojemu je postao prepoznatljiv katoličkoj i široj javnosti.

Obavijesti, objašnjenja i način manipuliranja

Teme koje Vuković stavlja u fokus mitovi su na kojima je zidana Jugoslavija i pod kojima je stenjala Hrvatska. Riječ je o mitovima kojima se hranila velikosrpska agresija na Hrvatsku agitpropovski uvjeravajući sve oko sebe i u sebi da je riječ o istini. Suvremena hrvatska politika, kako ona stranačka tako i medijska, nije se prihvatila sustavne i argumentirane dekonstrukcije iz totalitarizma naslijeđenih mitova. Naprotiv,dopustila je stvaranje novih koji izravno nagrizaju temelje moderne hrvatske države. Zato je ovaj publicistički naslov, osnažen prilozima i kritičkim aparatom, važan prinos osvjetljavanju istine i dekonstrukciji ideološki motiviranih krivotvorina. Neka nas ne zavara činjenica što će knjigu vodeći mediji naširoko zaobići. To je u našim okolnostima zapravo pouzdan znak da je naslov vrijedan pozornosti, jer razotkriva sustav krivotvorina u službi komunističkoga antifašizma i velikosrpske mržnje.

Strukturu knjige čine četiri poglavlja: Manipulacije s brojem žrtava, Kako je moguće falsificirati popise žrtava i njihov broj višestruko umnožiti, Manipuliranje podacima o djeci u logoru i Bezuspješno traženje masovnih grobnica. Svako poglavlje donosi niz zanimljivih međunaslova. Rukopis je recenzirao dr. Vladimir Geiger. Iz recenzije saznajemo kako se broj „ubijene djece“ mijenja od autora do autora i doseže 29.000. Međutim, „Vuković se je potrudio pregledno i jasno donijeti sve najvažnije obavijesti i objašnjenja nezaobilazna u razumijevanju nakana popisivača i poimeničnih popisa, a i načina manipuliranja popisima jasenovačkih žrtava… tekstom i prilozima popunjava važne nepoznanice u razumijevanju nezaobilaznih pitanja suvremene povijesti, naime broja jasenovačkih žrtava…“.

Miklenić: Ništa zajedničko s povijesnom istinom

U Uvodu Ivan Miklenić ističe kako knjiga „ulazi tek u jedan segment nevjerojatno golemoga sustavno širenoga i dograđivanoga mita o jasenovačkom logoru“, te da je ona „važan doprinos da se prosječni čitatelj, a osobito intelektualac ili povjesničar, suoči s činjenicom da su stradanja u jasenovačkom logoru poslužila i kao temelj za stvaranje mita koji više nema gotovo ništa zajedničkoga s povijesnom istinom“.

U predgovoru autor ističe da se knjiga mogla nadopuniti poglavljem „Kako se održava mit“ budući da su „u dodatku objavljena tri teksta, koji pokazuju šokantno i gotovo nevjerojatno krajnje neznanstveno i manipulatorsko nastojanje djelatnika JUSP-a Jasenovac da grčevito obrane neobranjivo – spomenutu brojku ubijene djece“.

U Dodatku knjizi objavljen je (za rušenja i razumijevanje jasenovačkoga mita jedan od kapitalnih novinskih tekstova novijega doba) tekst dr. Stjepana Razuma „Obavješćujem hrvatsku javnost da sam otkrio veliku prijevaru u Jasenovcu“ prethodno objavljen u Hrvatskom tjedniku od 11. lipnja 2015., zatim odgovor na taj tekst odgovorne osobe Javne ustanove spomen područja Jasenovac (intervju Zdenko Ćorić, Baza podataka sadrži iste žrtve kao i prije 1. lipnja, H. tjednik, 2. srpnja 2015.) i reagiranje dr. Razuma na tvrdnje iznesene u intervjuu (Tvrtka Utilis pokušava smicalicama prekriti jasenovačku prijevaru, H. tjednik 2. srpnja 2015.).

Komemoriranje četnika u Jasenovcu

Jedna od najdojmljivijih dijelova knjige odnosi se, ispričavam se zbog subjektivnosti, na međunaslov „Četnici i ‘domaća popularna kultura’“. Vjerojatno sam tekst po drugi put pročitao, no, ipak me je svojom svježinom iznova osvojio. Svježina se odnosi na činjenicu da se najmanje jednom godišnje u Jasenovcu službeni predstavnici Hrvatske klanjaju četnicima. Naime, kaj. Vuković je došao do podataka o tome kako su u borbi s ustašama „u velikoj bitki na Lijevče Polju nedaleko od Banje Luke od 30. ožujka do 8. travnja 1945.“ čedeki dobili po labrnji, onak’, temeljito. Zato što je bilo baš tako kako je bilo, poštovani čitatelji, o toj borbi i niste učili u školi niti vas mediji o tome svake godine 8. travnja podsjete, onako kako to rade kad je u pitanju tzv. „ustanak“ u Srbu.

„Đeneral“ Draža, međutim, bio je iskren: „Ljevče Polje postalo je najtragičnije srpsko stratište…“. Ukratko, dečki su u borbi potukli čedeke (partizanija je vjerojatno bila u šumi i čekala odlazak četnika u partizane i dolazak „Crvene armije“). Zarobili su „oko 1.500 četnika sa zapovjednikom ‘vojvodom’ Pavlom Đurišićem i njegovim oficirskim zborom, koji su, najvjerojatnije, dijelom odvedeni i pobijeni u logoru Stara Gradiška, a drugi dio u jasenovačkom logoru“.

Vojvoda Đurišić pronašao se na „Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac“ (str. 444) sa sljedećim podatcima: „Đurišić Pavle, 1907 – 1945, Titograd, Crnogorac, ubijen od ustaša 1945., u logoru Jasenovac, na neutvrđenom mjestu“. Ne samo on! Tu su i drugi koljači, „komandanti“: Major Petar Baćović, major Luka Baletić, pukovnik Zaharije Ostojić, major Dragiša Vasić. Na internetskom popisu, bilježi pedantan Vuković, nabrojani su još i zapovjednik četničkoga Letećega odjeljenja Miloš Dujović, kapetan žandarmerije Petar Drašković, zapovjednik Jurišnoga četničkoga odreda Andrija Drašković, kapetan Gajo Radović. Nije navedeno koliko je „običnih“ jurišnih, letećih i žandarmerijskih čedeka od 1.500 zarobljenih završilo u Jasenovcu poslije poraza na Lijevče Polju. I, u čemu je štiklec?

U tome da i četnike u Jasenovcu službena Hrvatska dan danas komemorira! I to je najbolja ilustracija suvremene, nelustrirane i djelomično četnicizirane Hrvatske. Povijest se ponavlja. Ne postoji, naime, registar četnika zarobljenih u Jasenovcu 1945., a niti registar četnika sudionika velikosrpske agresije na Hrvatsku iz 1991-1998. Stoga, jer je nelustrirana Partija i danas u tihoj koaliciji s nelustriranim četničkim pokretom, tu i tamo će se nastaviti s održavanjem mita i o „ubijenoj djeci“, kojega je Vuković na 160 stranica razmontirao na sastavne dijelove. Njegova knjiga je, među ostalim, odlično nastavno pomagalo učiteljima i nastavnicima povijesti osnovnih i srednjih škola, a to, nažalost, znači i većini političke elite u Hrvatskoj. Premda nas je argumentirano „suočila s prošlošću“ mita o „ubijenoj djeci“ ne vjerujem da će ući u preporučenu literaturu „kurikularne reforme“.

Nenad Piskač/HKV

Share.

Comments are closed.