Uvod

Nakon što je kršćanstvo, reskriptom cara Konstantina 313. godine dobilo slobodu, nastupilo je novo doba. Razvila su se četiri velika kršćanska središta, tzv. patrijarhata – tri na Istoku: Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija i jedan na zapadu: Rim. Rim je oduvijek uživao najveći ugled među svim Crkvama jer je živjela svijest da je Rim svojom prisutnošću posebno počastio sv. Petar – prvi poglavar Crkve, a iza njega i najveći apostol naroda – sv. Pavao. To je i mjesto njihova mučeništva i njihovih grobova. Stari istočni patrijarhati tijekom vremena pomalo su gubili na značaju, a uloga patrijarhata sa centrom u Carigradu pomalo je rasla, posebno kroz različite borbe protiv krivovjerja, a i kroz različite političke probleme. Nakon propasti Zapadnog rimskog carstva i osvajanja Rima od strane barbara, sjedište Rimskog Carstva postaje Konstantinopol (Carigrad) gdje stoluje i rimski car. Car svoju prijestolnicu polako čini jednim od središta crkve te postavlja u njemu patrijarha (iako nikada prije Carigrad nije bio patrijarhat!!!). Nestankom Zapadnog rimskog Carstva, uloga pape se znatno povećala jer je sada bio manje ovisan o carskom političkom utjecaju (nakon što je u Rimu nestalo carske prisutnosti). Paralelno s tim, uloga carigradskog patrijarha sve se više povezivala uz carsku političku vlast. Kalcedonski sabor (451.) izjednačuje papu s carigradskim patrijarhom uz obrazloženje da je Carigrad glavni grad carstva i da ima senat (u smislu da on sada preuzima političku ulogu Rima)! Tako vidimo da su pokušaji da se zaniječe papino prvenstvo politički, a ne teološki motivirani (jedini razlog je bio što je Carigrad novi glavni grad carstva kao da papina služba ovisi o tome stoluje li u glavnom gradu ili ne!!!).
KatPrav2
U političkom kontekstu, problem je nastao i glede jurisdikcije (crkvene nadležnosti) nad nekim područjima Crkve. Carigrad (nazvan “novi Rim”) sve je više dolazio do uvjerenja da je po časti i ugledu izjednačen sa starim Rimom i da je stoga potrebno izjednačiti ulogu pape i carigradskog patrijarha. Zaboravilo se pri tom da se papinska služba nije temeljila na tome što je Rim bio glavni grad Carstva, nego na činjenici da je papa nasljednik apostola Petra. Prema tome, padom Rima, njegova služba ne gubi na značaju jer nije politički ustanovljena. Papa naravno nije mogao dopustiti da se značaj i važnost Petrove službe u Crkvi veže uz političke utjecaje i promjene glavnog grada Carstva. I dok se papinstvo oslobađalo carskog utjecaja, patrijaršijska služba sve se više uz njega vezala. Kad su Normani počeli Bizantu otimati južnu Italiju, koja je crkveno bila pod upravom carigradskoh patrijarha, bizantski je car htio sklopiti savez sa papom protiv Normana, no to je odlučio spriječiti patrijarh Cerularije bojeći se da će izgubiti crkvenu vlast u južnoj Italiji. Tada je odlučio izbaciti u prvi plan “teološke i disciplinske” razlike Istoka i Zapada.

Teološke i disciplinske razlike

Patrijarh Cerularije počeo je zatvarati latinske samostane i crkve u Carigradu te uputio nekoliko ozbiljnih prigovora Rimskoj Crkvi. Te razlike i danas se navode kao glavne razlike Katoličke i Pravoslavne Crkve iako one u stvari i nisu razlike nego samo različite tradicije koje su se tijekom povijesti krivo shvaćale i tumačile.

Korištenje beskvasnog kruha u euharistiji

Kršćani na Istoku slavili su euharistiju kvasnim kruhom da bi se razlikovali od Židova koji su Pashu i dalje blagovali sa beskvasnim kruhom iako znamo da je Isus na Posljednjoj večeri zasigurno blagovao i u svoje Tijelo pretvorio beskvasni kruh. Na Zapadu se kršćani nisu toliko osjećali ugroženi od Židova pa su zadržali Isusovu praksu korištenja beskvasnog kruha. Ipak, vjera Istoka i Zapada ostala je ista: bio kruh kvasni ili beskvasni, on je stvarno Isusovo tijelo. Ta vjera zajednička nam je i danas (i pravoslavni imaju sakrament euharistije!). Isus je slavio Pashu beskvasnim kruhom što je povijesno i činjenično sigurno. Stoga nam ovaj prigovor nije jasan.

Filioque

U Nicejsko-carigradskom vjerovanju Zapadana Crkva moli o Duhu Svetom: “Koji izlazi od Oca I SINA” (latinski “Filioque” znači “i Sina”). Istočna Crkva reći će: “Koji izlazi od Oca”. Zapadna je Crkva, radi različite filozofske terminologije, željela dodatno objasniti kako je Duh Sveti Očev i Isusov Duh što naravno vjeruje i Istočna Crkva. Istočna je Crkva optužila Zapadnu da je odstupila od pravovjerja ubacivanjem ovog dodatka (Filioque), no sve je rezultat nerazumijevanja filozofskih izraza istoka i zapada. Papa je prije nekoliko godina zajedno sa carigradskim patrijarhom izmolio Vjerovanje BEZ dodatka “Filioque” pokazavši da nam je vjera ista unatoč različitim izrazima i dodacima.

Celibat

Istočna je Crkva prigovorila, i danas prigovara, Zapadnoj Crkvi što za svećenike postavlja samo neoženjene muškarce. To je disciplinska odredba Crkve, a ne biblijska nauka niti Božja zapovijed i mi smo toga svjesni, no ipak smatramo da Crkva ima pravo postavljati uvjete za svoje službenike i da je imala ozbiljne razloge za uvođenje obvezatnog celibata za svećenike. Unatoč prigovorima na račun celibata, Istočna Crkva visoko cijeni celibat koji je kod njih rezerviran za redovnike (monahe). Oni su, radi svoga beženstva, i danas smatrani “višim klerom” za razliku od “običnih”, oženjenih svećenika. Koliko je celibat na cijeni u Istočnoj Crkvi, govori i činjenica da biskupi (episkopi) mogu biti samo neoženjeni svećenici! Zato ne razumijemo ovaj prigovor!

Izbacivanje poklika “Aleluja” u korizmi i došašću

Ovo možemo nazvati doista sporednim i smiješnim prigovorom jer se radi o crkvenim tradicijama koje nemaju nikakvog utjecaja na vjeru. Zapadna Crkva izbacuje uskrsni poklik “Aleluja” u pokorničkim vremenima koja su obilježena pokorom, kajanjem, ozbiljnošću itd. pa stoga veselim usklicima baš nema mjesta. Istočna Crkva smatra da je vjera u Isusovo uskrsnuće trajno prisutna u Crkvi (pa i u pokorničkim vremenima) i stoga radosni uskrsni poklik “Aleluja” mora odzvanjati tijekom cijele godine. Ponovno naglašavam, ovo je doista sporedna stvar i danas se gotovo nitko više na nju ne obazire.

Nauka o čistilištu

Istočna Crkva nema formuliranu nauku o čistilištu kao što je ima Zapadna Crkva. Ipak, obje vjeruju da se molitvom može izmoliti Božje milosrđe i oproštenje grijeha za one koji su preminuli. Naime, i Pravoslavna Crkva moli za svoje pokojne, prikazuje za njih euharistiju i time pokazuje da vjeruje u jedno međustanje nakon smrti tj. u stanje u kojem preminuli čovjek još nije “zreo” za vječnu sreću, ali je prema njoj usmjeren i jednom će je doživjeti. Upravo to je nauka Zapadne Crkve o čistilištu. Svojom praksom Istočna Crkva, unatoč prigovorima, pokazuje istu vjeru. Stoga nam ni ovaj prigovor nije jasan.

Bezgrešno začeće i uznesenje Blažene Djevice Marije

U novije vrijeme jedan od prigovora su i ove dvije dogme koje je papa proglasio puno stoljeća nakon našeg raskola. Niti ovaj prigovor ne možemo razumjeti drugačije nego kao rezultat odbojnosti prema papinskoj službi. Upravo Pravoslavna Crkva izuzetno štuje Mariju, s velikom joj se ljubavlju i poštovanjem obraća. Ona je za njih, kao i za nas, čista od svakog grijeha, posvećena, najsvetija među ženama, i nakon zemaljskog života uživa slavu svoga Sina. Oni joj se obraćaju kao kraljici (“vladarici”), majci Crkve, čak i slave blagdan “Velike Gospe” (Marijinog uznesenja na nebo) pa stoga u praksi izražavaju upravo ono što ove dvije katoličke dogme i ističu!

Konačni raskol 1054. godine

Privremenih raskola između Istoka i Zapada bilo je i u prijašnjim stoljećima, od kojih je najpoznatiji bio 867. godine. Papa Nikola I odbio je priznati patrijarha Focija koji je na tu službu došao nakon što je s nje silom skinut njegov prethodnik Ignacije. Bijesan radi toga, Focije je izopćio iz Crkve papu Nikolu. Kasnije je taj sukob izglađen, no tragovi su ostali.

Vratimo se na sukob sa Normanima oko južne Italije. Taj sukob i strah patrijarha da ne izgubi crkveni utjecaj u južnoj Italiji (koja je tada bila pod upravom Bizanta), potakao je papu Leona IX da pošalje izaslanstvo u Carigrad. No pregovori od početka nisu išli dobrim smjerom, obje strane bile su tvrdoglave i uznosite. Izrevoltiran svojim neuspjesima i proračunatošću patrijarha Cerularija, posve neoprezno i nepromišljeno vođa papinske delegacije kardinal Humberto da Silva Candida napisao je pismo izopćenja i postavio je na oltar patrijarhove katedrale. Nekoliko dana kasnije i Grčka je Crkva izopćila kardinala Humberta. Tako je raskol postao definitivna stvar do danas. Dogodilo se to 16. srpnja 1054. Bio je još jedan pokušaj sjedinjenja u vrijeme opasnosti od najezde islama, no on je brzo propao. Zapadna Crkva zadržala je naziv “katolička” (grčki “katholikos” znači “sveopći”), a Istočna Crkva prozvala se “ortodoksnom” tj. “pravoslavnom” (grčki”ortodoksos” znači “pravovjeran”) želeći time dati do znanja da Zapadna Crkva nije pravovjerna! Raskol iz 1054. godine produbili su križarski ratovi u kojima su križarski vojnici, osvojivši Carigrad, pokazali veliko divljaštvo u vrijeme tzv. Latinskog carstva u Carigradu (1204-1261.). Do križarski ratova netrpeljivost prema Zapadnoj (Katoličkoj) Crkvi gajila je više hijerarhija, a sada se ta netrpeljivost prenijela i na običan puk Istoka. Pokušaji da se ove dvije Crkve ponovno ujedine nikada više nisu uspjeli.

No, dijelovi Istočne Crkve u narednim su stoljećima ipak uspijevali uspostaviti jedinstvo s Rimskom Crkvom. Tako je, između ostalog, nastala i Grkokatolička Crkva u Ukrajini čiji su članovi (Rusini i Ukajinci) naselili i naše krajeve i svoju biskupiju imaju u Križevcima.
Religijska-karta

Što nam je zajedničko?

Možemo slobodno reći da je vjera Katoličke i Pravoslavne Crkve istovjetna. Pravovjerje je definirano na prvih osam Sabora koje priznaju i Katolička i Pravoslavna Crkva: Prvi nicejski 325., Prvi carigradski 381., Efeški 431., Kalcedonski 451., Drugi carigradski 553., Treći carigradski 681., Drugi nicejski 787. i Četvrti carigradski 870. Sve što piše u Bibliji i što su definirali ovi zajednički Sabori, zajednička je vjera Katoličke i Pravoslavne Crkve. Obje Crkve imaju svih sedam svetih sakramenata, apostolsko nasljedstvo biskupa, štovanje svetaca na čelu sa Blaženom Djevicom Marijom, štovanje svetih slika, sličnosti u liturgiji, zajedničke crkvene oce, mnoštvo zajedničkih svetaca itd.

Što nam je različito?

Naše međusobne razlike ne temelje se toliko na vjeri ili shvaćanju Božje riječi, nego na različitim tradicijama Istoka i Zapada, na različitim običajima i narodnim predajama. Razlike možemo uočiti u vanjštini i one su u biti jedine razlike: različiti obredi, različita odjeća svećenika i izgled crkava, različiti umjetnički načini prikazivanja svetaca, neobavezan celibat za pravoslavne svećenike (redovnici i redovnice su u obje Crkve u celibatu!), različiti kalendari i blagdani, pravoslavni štuju samo slike, a katolici slike i kipove. U našim krajevima, naše međusobne razlike pojačane su povijesnim i političkim nepravdama koje su Srbi činili katoličkim narodima u državi kojom su vladali (stara i nova Jugoslavija) i lošim iskustvima iz prošlosti te nacionalnim sukobima i zločinima u ime nacije, do novijih dana srpske agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pa ih tako treba i shvatiti.

KatPrav3

Među katolicima i pravoslavnima danas još uvijek postoje mnogi neriješeni problemi teološke naravi na kojima rade teološke komisije. Carigradski patrijarh Atenagora i papa Pavao VI su još 1965. godine formalno povukli anateme, ali posljedice Istočnog raskola iz 1054. godine još nisu prevladane. Mješovita pravoslavno-katolička teološka komisija desetljećima pokušava dogmatski približiti dvije crkve. Na 10. skupštini u Raveni u listopadu 2007. usvojen je dokument u 46 točaka koji su mnogi mediji označili kao temelj ujedinjenja Katoličke i Pravoslavne crkve. Kada će doći do ponovnog duhovnog jedinstva Pravoslavne i Katoličke crkve teško je prognozirati. Ohrabruju česti susreti, razgovori o ekumenizmu, napori i iskazivanje dobre volje papa i pravoslavnih patrijarha.Tako je i poglavar Carigradske patrijarhije Bartolomej I prigodom jednog od tih susreta poručio: „Dijalog s katolicima je jedan od naših prioriteta, a put ekumenizma je put bez povratka”.

Share.

Comments are closed.