U zemlji civilizacijskoga spektra različitih boja i kontrasta kakva je Bosna i Hercegovina, ništa nije nevažno bez obzira što možda izgledalo da se to tiče samo jedne nacionalne ili religijske grupacije. Isprepletenost životnih sudbina, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini upućuje na činjenicu, ako ne drukčijeg onda barem pragmatičnog, zanimanja jednih za druge. I to uopće nije u domeni „guranja nosa gdje mu nije mjesto“ ili želje „svakom loncu biti poklopac“, nego čiste potrebe uvjetovane načinom i mjestom življenja. S obzirom da su nam „kuće“ tako blizu, neizbježno je najprije čuti i vidjeti što se kod komšije/susjeda događa, a potom to u određenom obliku i na svojoj koži osjetiti. To može biti u simboličkom smislu: kao što je očekivanje koga će Sveti arhijerejski sabor Srpske Pravoslavne Crkve izabrati za novoga mitropolita dabrobosanskoga nakon smrti gosp. Nikolaja Mrđe 27. listopada 2015. Ali također i aktivno stvarno: kao u slučaju odredbe Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini o zatvaranju nelegalnih džemata.

Upravo je potonja odluka duhovnoga vodstva bh. muslimana od sredine siječnja 2016. izazvala nemalo zanimanja i reakcija u javnosti. Naime, to je prva konkretna reakcija na nered koji se u okrilju prostora Islamske zajednice stvorio nakon posljednjega rata. Riječ je – kako smo već i više puta pisali – o redefiniranju identiteta određenoga broja muslimana u BiH na način da je među njih posijano sjeme radikalizma u obliku vehabijskoga učenja i pogleda na svijet. Takvi su, ne samo prema vanjskom izgledu (brada dužine šake i potkraćene hlače), nego i prema načinu prakticiranja islama odudarali od tradicionalnoga religijskoga izričaja bh. muslimana. Osim toga, u pojedinim su mjestima, odnosno zajednicama – džematima, približno velikim kao jedna katolička župa, uspostavili paralelne strukture. Na rađanje takvoga nereda „očinski brižno“ gledao je bivši poglavar IZ-a, s neskrivenim političkim pretenzijama, Mustafa ef. Cerić tetošeći im da su to „novi muslimani“. A kada su se zbog takvih i njima sličnih u svijetu svi pošteni bh. muslimani, ni krivi i dužni, nekako po savjesti počeli ispričavati i objašnjavati kako to nije islam, odlučio je reagirati vjernički reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović.

Najprije je početkom prosinca 2015., u autorstvu bošnjačkih lidera, potpisana i objelodanjena Zajednička izjava o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma. Zatim su uslijedile odmjerene izjave te odredba da se do kraja veljače uredi stanje u džematima. Pozivajući se na Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, Islamska zajednica je ustvrdila kako je ona nadležna za institucionalno organiziranje vjerskog života muslimana u BiH i da stoga „izražava punu otvorenost prema sljedbenicima islama i poziva ih u svoj jedinstveni džemat“. Dakle, jasno je rečeno kako postoji „strano tijelo“ u muslimanskom korpusu te da „Islamska zajednica do sada nije imala nikakav uvid u rad ovih samoorganiziranih grupa (i) ne može snositi odgovornost za njihovo djelovanje“. Time je najprije definiran religijski status, ali i dana osnova za djelovanje pravosudnih tijela države BiH jer „ukoliko netko od predstavnika ovih paradžemata ne prihvati zahtjev za njihovim gašenjem i zatvaranjem nelegalnih objekata, ostat će izvan pravnog okvira IZ u BiH te će se suočiti sa svim posljedicama vaninstitucionalnog djelovanja“.

Dakako, u cijeloj priči neki su zlonamjerno u prvi plan stavljali potencijalni unutarbošnjački sukob, vrijeđali reisa Kavazovića i unosili smutnju među same muslimane. No, malo tko se (ili nitko!) pitao što na sve kažu susjedi koji drukčije vjeruju… Ne ulazeći u spekulacije da iza svega stoje tajne službe, poglavito SAD-a, i nalozi „velikih otaca“ Zapada (što je u domeni teorija zavjere), valja reći kako ovaj čin predstavlja ispružene obje ruke Islamske zajednice. Jedna je, da se slikovito izrazimo: ona lijeva, od srca, pružena onima koji su odlutali u radikalizam, motiviran čudnom interpretacijom islama – neprirodan bilo gdje na svijetu, a poglavito na podneblju kakvo je bosanskohercegovačko. Druga je pak, desna, identifikacijska, ispružena nemuslimanima koji s njima dijele zajedničku domovinu, a označava opredijeljenost za izgradnju boljega sutra, oslobođena međusobnoga straha i nepovjerenja. Ustrajavanje u uređenju unutarislamskoga stanja u BiH, na način vraćanja izvornoga bh. duha, donosi dobrobiti širih razmjera.
Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik

Share.

Comments are closed.