Poza za treće ciljeve
Bilo je gadnih situacija, ali da sam žrtva, to nikako. Ponajprije, nisam mazohist da bih se dao tek tako učiniti žrtvom. Status žrtve je počesto poza za treće ciljeve. S poslom u medijima, gdje se na vidljiv način pretače financijska i politička moć, idu i pritisci, konstrukcije, podmetanja, pa i cenzura. Tko tu stvarnost ne može nositi, kao i svaki javni posao, neka ide raditi s djecom u vrtiću.
Prostor slobode oduvijek se osvajao teže nego Siget. Rubni autori poput mene, a kamoli oni sa stranačkom ili “udbaškom” infrastrukturom, moraju se dobro oznojiti da bi bili “žrtve”, jer je danas puno teže, gotovo nemoguće, “zaustaviti Reuters”. Odeš dalje…
Ako vidim u nekom trenutku da je sve skupa besmisleno, zašto bih uopće sudjelovao u tome? Povučem se. Opet moja odluka, nikakav žrtvizam. Odem, recimo, kao Budiša, uzgajati paprike. I vrtjet će se zemlja ko i prije…
Jadan je narod koji treba heroje, izreka je koja je nekoć imala smisla. Danas ne. Danas nitko ne želi biti heroj, čak ni Ante Gotovina, on želi biti “obični ribar”.
Dogodilo se nešto najgore, žrtve su postali naši heroji. Čak se i branitelji ne žele prikazivati kao heroji, već žrtve. Šator je simbol toga. Stalno cmizdre, ko curice. Tko su danas heroji? Heroji su nedostižni ideal, status heroja rezervirali smo za fiktivne likove koji su nemogući za nasljedovanje. Superman dolazi s drugog planeta. Spiderman je doživio genetsku mutaciju. X-Man su mutanti. Tony Stark je neki živući nuklearni pogon…
Žrtve su postale heroji
Ucviljeni, depresivni, luzeri svih fela postali su poželjni životni ideali. Prepuni su ih mediji. Humanitarci i “humanitarci” su danas na cijeni, oni koji stvaraju nove vrijednosti su “tajkuni” ili sumnjivci na bilo koji način. Mediji su stalno u potrazi za “diskriminiranima”, “obespravljenima”, koje onda natandare u studio pa svi zajedno kmečimo i vrtimo telefone, plus PDV.
Žrtve postoje, ali ovo što nam se događa je zapravo tržište žrtava koje se zove moralno poduzetništvo. Mehanizam je jednostavan: kako bi sebi osigurala društvenu vidljivost, “žrtva” instrumentalizira svoju narcističku ranjenost kako bi se nametnula. Biti žrtva daje društveni prestiž, omogućava da vas se čuje, da budete u centru pozornosti, da dobijete priznanje, generira emocije i identifikaciju. Istodobno, lišava vas svake kritike, jamči vam nedužnost s onu stranu svake sumnje. Pozicija žrtve pruža iznimnu poziciju moći.
Prema službenim statistikama, u RH se svake godine dogodi više od 10 tisuća provala u stanove. Među žrtvama su i javne osobe iz društveno-političkog života. I Zdravku Mamiću je provaljeno u dom. Nedavno i Oliveru Frljiću. Od svih desetaka tisuća žrtava krađa i provala u RH, jedino Frljićeva nije tek obična provala.
Ona ima političku pozadinu, u nju je upleten vrh države, a možda i masoni, CIA, Vatikan. Ja mislim da su Mamića opljačkali orjunaši i Jugoslaveni.
Frljić je stalno proganjan. Ipak, Frljić je osoba koja kao malo koja ima medijsku i političku moć, promociju i zaštitu. No u javnosti stalno nastupa s pozicije žrtve. Manija veličine? Većina ljudi u ovoj zemlji bi se u statusnom i materijalnom smislu sutra zamijenila i preuzela njegovu tešku i rizičnu egzistenciju. To je već opisana perverzija gdje se iz pozicije “žrtve” zapravo povećava moć i utjecaj.
Preskupi igrokaz
Tvrdnja kako su “žrtve” heroji našeg vremena u Frljiću je dobila paradigmatski sjaj i mjesto u središnjim dnevnicima. Ni 20 migranata, među kojima i petero djece, stradalih u Egejskome moru nije dobilo toliko prostora koliko provala “fašista” u Frljićev stan.
Frljić s pravom može dobiti titulu heroja, ali “junaka našeg doba” za koje vrijedi perverzno pravilo: zvati sebe progonjenim samo je perfidan način da progoniš drugoga.
A ja, budala, odlazeći iz Večernjaka, izigravajući heroja, do dandanas prešućujem da sam otpušten na intervenciju – Milorada Pupovca! Nije jadan narod kojem trebaju heroji. Mi postajemo jadan narod zbog sasvim suprotnog procesa u kojem “žrtve” postaju heroji. To je društvo u kojem svak svakog “progoni” i “ugrožava”, a ta kolektivna paranoja, od riječkog HNK, preko Pupovčevih Novosti do socijalnih i inih davanja, postaje preskupi igrokaz, teror samoviktimizacije.
Hrvatska, ako želi financijski i mentalno preživjeti, mora ustrojiti ministarstvo paranoje. Njegova bi funkcija bila jednostavna: da prije nego netko od “ugroženih”, “diskriminiranih” ili “progonjenih” u RH najavi konferenciju za tisak ili prosvjed, provede rutinski dijagnostički postupak.