Turska vlada sve češće pokušava kontrolirati izražavanje mišljenja i izvan svoje zemlje. Vladaru Turaka na Zapadu su se dugo divili ili mu se podsmjehivali, ali čini se da pred Tayyipom Erdoganom sada nitko više nije siguran. Ni gradska uprava Ženeve, ni Jan Böhmermann, ni Drezdenski simfoničari, ni svi Nizozemci. Turski predsjednik više ne prašta.

Od ožujka, kada je zbog jedne pjesme o Erdoganu na njemačkom radiju njemački veleposlanik pozvan u tursko ministarstvo vanjskih poslova, ne prestaju diplomatske intervencije protiv navodnih vrijeđanja predsjednika u inozemstvu. Javnost u Europi i SAD-u trlja oči pred širenjem turske zone veličanstva. Svojom odlukom da se dozvoli podizanje optužnice protiv satiričara Jana Böhmermanna šefica njemačke vlade platila je Erdoganu „otkupninu“, komentirao je New York Times; ali Angeli Merkel turski predsjednik treba za sporazum o izbjeglicama. Erdogan je prisilio njemačku kancelarku da javno prihvati njegov stav da je pogrješno rugati mu se, kazao je taj list.

Barem je Ženeva odbila zahtjev turske vlade da se s izložbe na Trgu naroda ukloni jedna fotografija koja predsjedniku smeta. A Drezdenski simfonijski orkestar prošlog je vikenda svirao jednu kompoziciju o genocidu nad Armencima čije je skidanje s repertoara Turska tražila. Nizozemski ministar vanjskih poslova Bert AmarKoenders upozorio je svoje zemljake: nema jamstva za nizozemske građane koji na primjer na društvenim mrežama kritiziraju Erdogana i nakon toga putuju u Tursku. Povod je uhićenje u Turskoj nizozemske novinarke turskoga podrijetla Ebru Umar. Nakon toga provaljeno je u njezin amsterdamski stan. Prije toga turski konzulat u Rotterdamu pozvao je građane turskoga podrijetla da prijavljuju kritiku Erdogana.

Razloga za iznenadne zahtjeve za cenzurom i kaznama u inozemstvu ima: u zadnje je vrijeme narasla samosvijest turskoga predsjednika u izbjegličkoj krizi, ali i pravni problemi ljudi iz Erdoganaova kruga u inozemstvu. Tako je Erdoganov mlađi sin umakao neugodnoj istrazi talijanskoga pravosuđa i prekinuo svoj doktorski studij u Bologni; jedan turski poslovni čovjek koji živi u egzilu podnio je prijavu zbog sumnje u pranje novca.

Na nišanu prvenstveno kolumnisti

A u SAD-u se sudi Rezi Zarrafu, ključnoj figuri u istrazi zbog korupcije koju je Erdogan prekinuo. Ta su dva slučaja vjerojatno učvrstila mišljenje turskog šefa države da inozemstvo stalno nastoji oklevetati njega i Tursku. Erdoganova putovanja na Zapad zbog agresivnog ponašanja njegovog osiguranja ionako su već legendarna. Tako Erdogan kao sultansu Erdoganovi čuvari za vrijeme njegova zadnjeg posjeta Washingtonu tukli prosvjednike, a predstavnike tiska tjerali povicima kojima pastiri tjeraju stoku.

U Turskoj je Erdogan u međuvremenu podnio više od 1800 prijava zbog klevete, a pritom su mu na nišanu bili prvenstveno kolumnisti. U izvješću američke nevladine organizacije Freedom House objavljenom prije Međunarodnog dana slobode tiska Turska je opet loše prošla. Kandidatkinja za članstvo u EU-u za ukupno stanje građanskih prava dobila je ocjenu „djelomična sloboda“, a za slobodu tiska opet „nema slobode“.

Etyen Mahçupayan, turski Armenac i publicist te povremeno i savjetnik premijera Ahmeta Davutoglua, izvješća Freedom Housea bio je odbacio kao nereprezentativna. Ali sada je u prilogu za jedne turske novine došao do neobičnog nalaza: Turska nije nikad uspjela postati društvo, napisao je Mahçupayan. Različite etničke i vjerske skupine žive – u najboljem slučaju – jedne pored drugih, ali volja za zajednički život i formuliranje društvene volje oduvijek je bila slaba. Zapovijeda samo onaj tko je politički najjači. Mahçupayanov nalaz mogao bi biti objašnjenje zašto je šef države mogao toliko proširiti svoju kontrolu.

Markus Bernath
Der Standard

Share.

Comments are closed.