Što se tiče izraza ″živjeti sa svojim vremenom″ – to je jedna od onih formula što su smišljene da nam općenito posluže kako bismo prikrili svoje odricanje od morala ili malaksalost naše borbenosti. Da je Krist ″živio sa svojim vremenom″, nema sumnje da bi njegova pustolovina završila s manje boli; zapravo, ne bi ni bilo nikakve pustolovine.
Ona je to već odavno, kao i samo kršćanstvo. Nemoćno i zlovoljno je promatrala moćan renesansni pokret; to je bilo doba velikih otkrića, ne samo Amerike nego tiska, prirode, moći razuma i naročito nevinosti čovjeka, oslobođena dogmatske stege i opsjednutosti grijehom. Stoljeće prosvjetiteljstva vidjelo je kako se Crkva od njegovih oluja zaklanja u sjenu, izuzevši neke svećenike otvorena duha za nove ideje o slobodi, jednakosti i bratstvu; ona je osudila francusku revoluciju bez da je shvatila kako je revolucija označila konačno rušenje stare političke teologije prijestolja i oltara, kako je dokrajčila vertikalne hijerarhije, uvela sustav horizontalnih odnosa suvremenih društava. Ona se pridružila demokraciji tek nakon dugoga opiranja, zapravo prekasno da bi se moglo povjerovati u njezinu iskrenost. Ako se i dogodi da dotakne povijest, ona nikad u nju ne ulazi i najčešće ide za njom proklinjući. Još i danas ona pokušava ometati napredak znanosti, osobito biologije i medicine. Ona ne živi sa svojim vremenom.
MEĐUTIM…
Ona traje.
Istina je ako kršćanske Crkve i imaju ″riječi života vječnoga″ (Iv 6,68), one nemaju uvijek riječi za svagdašnji život. Raskorak koji se zapaža između njih i svijeta je neizbježan: one su nekako u sličnom položaju u kojem je, u Starom zavjetu, bio židovski narod koji je otajstvom svojega Saveza hodio usred susjednih neznabožačkih naroda. Renesansa je bila iznimno sjajan kulturni fenomen, ali u dubine ljudskoga srca religija prodire puno dublje nego kultura, ona doseže ono tajanstveno mjesto gdje biće postaje svjesno samoga sebe, pita se o životu i smrti te u tami razmišlja o nadi i očaju, o bitku i ništavilu. Francuska revolucija nije nikad namjeravala odgovarati na tu vrstu pitanja. Ona je i nastala, govorio je Chesterton, ″s poludjelim kršćanskim idejama″. Ili s ″urazumljenim″ kršćanskim idejama, to jest odijeljenima od njihovih radosnih težnji za blaženstvom i vječnosti.
Za slobodu savjesti, koja je prva među slobodama, kršćani su umirali u rimskom cirkusu; jednakost pred Bogom koja jedina ne podnosi nikakve iznimke s obzirom na pravo ili čine, bila je za njih očigledna, nije joj izbjegao niti sam car, čijim se likovima nisu htjeli klanjati; što se tiče bratstva, ″ono se kod nas – piše Tertulijan – trajno provodi, jer nama je sve zajedničko osim naših žena, jedino što pogani rado izmjenjuju″. Vrjednote revolucionarnoga gesla (sloboda, jednakost, bratstvo) kršćanskog su podrijetla i Crkva bi ih bila bez sumnje lakše prepoznala da prva (sloboda) nije bila tako brzo poništena progonstvom, druga (jednakost) samovoljnim odlukama komiteta, a treća (bratstvo) – giljotinom.
Sporost Crkve da ″prima″ demokraciju jednaka je samo sporosti demokracije da prima Crkvu. Početkom stoljeća postojalo je pravo natjecanje u uzajamnom nerazumijevanju između religije i politike. Župnik bi vjernicima određivao kako će glasovati, a časnik koji bi išao na misu zaradio bi ukor. Kasnije se Crkva sjetila da njezino kraljevstvo nije od ovoga svijeta, premda se na ovom svijetu njeguje nada u njega, a demokracija je zaboravila svoje metafizičke korijene, ali se držala moralnih načela koja su u temeljima njezine zakonitosti, među kojima je i načelo da se jednako dostojanstvo treba priznati svim ljudima. I to načelo, najmanje sporno među njima, također ima kršćansko nadahnuće.
Prigovor da Crkva sprječava napredak znanosti i medicine bit će razmotren među pitanjima koja se odnose na bioetiku.
Poziv za ″ulazak u povijest″ koji se povremeno upućuje Crkvi, s govornice zvuči primamljivo i varavo. ″Ući u povijest″ – znači li to boriti se u mornarici Nelsona ili u vojsci Napoleona? I što je, napokon, ta Povijest, o kojoj se govori kao o nekoj vrsti božanstva, kao o kćeri Evolucije, majci Napretka, nepogrješivoj – iako slijepoj, i koja kao da nadlijeće ruševine naših ratova i ludorija, navješćujući raspjevanu sutrašnjicu u ime onih prekjučerašnjih dana što plaču ili nekadašnjih vremena što mumljaju u svojim špiljama? U vrijeme evanđelja povijest je bio car Tiberije i sve su oči bile uprte u Rim. Tko bi uopće svratio pozornost na rođenje maloga djeteta u okolici Betlehema, negdje u zaklonu neke pećine? To je bio događaj posve suprotan onome što mi nazivamo ″događaj″. Čovjek ne pazi dosta na Božju smotrenost i njegovu težnju da prođe nezapažen.
Što se tiče izraza ″živjeti sa svojim vremenom″ – to je jedna od onih formula što su smišljene da nam općenito posluže kako bismo prikrili svoje odricanje od morala ili malaksalost naše borbenosti. Da je Krist ″živio sa svojim vremenom″, nema sumnje da bi njegova pustolovina završila s manje boli; zapravo, ne bi ni bilo nikakve pustolovine. Umjesto da se onako žestoko opirao ustaljenim idejama, njegova bi govornička vještina, tekući veličanstveno u smjeru konformizma, zadivila Veliko vijeće, bio bi zapažen, bio bi okružen obzirnošću, čak bi ga Poncije Pilat pozvao na koktel. Ukratko, on bi ušao u našu povijest, ali mi nikad ne bismo ušli u njegovu.
Danas je jasno na Istoku, ondje gdje sunce i izlazi, da će religija preživjeti sve sustave. ″Istina će vas osloboditi″ (Iv 8,32), kaže Krist. Ta je riječ potresno točna. Slično kao što ne treba puno plutonija za jednu atomsku bombu, tako i najmanje istine imaju nezamislivu eksplozivnu snagu. Bilo je dovoljno priznati neke istine u carstvu laži da bi se to carstvo počelo raspadati. A Crkva je po evanđelju povezana s istinom. Ona se vremena ne treba bojati. Evanđelje nije tek preživjelo. Ono nije nikad ni dostignuto.
André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)/ bitno.net