Photo-Pixabay
Svako začeto ljudsko biće ima pravo da se rodi, živi i bude slobodno.
Jesu li zagovornici „prava“ na pobačaj ikada pomislili da je pitanje pobačaja ponajprije pitanje zdravoga razuma a onda i elementarnog poštenja? Ako je „pravo izbora“ iznad prava nerođenog da se rodi, onda je općenito svako pravo da iz nekog razloga ubijem iznad prava na život. No može li biti pravo – pravo da se ubije? Može li bilo koje ubojstvo biti pravo? Ono može biti iz nužne samoobrane, može biti i smrtna kazna – no to još ne znači da pojedinac ili država to čine zato što imaju pravo. Pojedinac u samoobrani čini to u afektu, a država po kaznenom zakonu koji dopušta smrtnu kaznu i koji je kao takav uvijek dvojben. Da ne postoji pravo na ubojstvo, složit će se većina ljudi. Bilo da su vjernici, bilo da su nevjernici koji razmišljaju po naravnoj etici, čovjek koji želi pošteno, bez strasti, zaključivati dovest će u pitanje pravo izbora koje se odnosi na prekidanje nečijeg života.
No prije negoli dođemo do pitanja prava, razmislimo o ovome: na zemlji u ovome času živi preko sedam milijardi ljudi. Neovisno o njihovom psihičkom, zdravstvenom i socijalnom statusu, pri zdravoj pameti, svaki od tih sedam milijardi ljudi, i djece i starijih, u dubini duše ne bi se odrekao svog postojanja i činjenice da je rođen. Ako smo mi rođeni i živimo, i nitko od nas ne želi poništiti tu činjenicu, tko može i s kojim pravom zastupati ideju da one stotine milijuna koji su začeti a nisu rođeni jer su abortirani – s pravom su abortirani jer je tako htjelo društvo, majka, otac i zagovornici prava žene na izbor? Zar i njima ne bi bilo drago da su rođeni, da žive, da dijele s nama ovu stvarnost takvu kakva jest? Nije li ovo već jasno po samom zdravom razumu? Neće li ovo priznati svaki čovjek koji pošteno promišlja ovaj problem, mimo bilo kakvih osobnih i ideoloških interesa?
Ako bi i prihvatili da je pravo na prekid nečijeg života stvar izbora, zar ne bismo mogli naći mnoštvo argumenata u svakom pojedinačnom pobačaju koji bi doveli u pitanje samu opravdanost izbora za abortus u danom slučaju? Ako smo začeti, je li u domeni naših roditelja pravo da odlučuju hoćemo li se razviti do djeteta ili ćemo u fazi fetusa biti odstranjeni i bačeni u kontejner? Ako smo bačeni, u čemu je opravdanost takvoga čina? Uzmimo ovaj primjer: kad u proljeće vidite pupove i cvjetove trešanja u cvatu, njihovu nježnu raskoš, vidite li jedan proces koji ide ka plodu? Koja bi bila razumna opravdanost čina nekog čovjeka koji bi s trešanja otrunio sve pupove i cvjetove, i onemogućio da trešnje rode? Koja bi uopće bila svrha takvoga čina?
Ako je nakon začeća krenuo proces rasta jednog života, koja je logika da se taj proces prekida osim sebične ljudske logike? I na koncu – dolazimo do njezina opravdanja u „pravu na izbor“. Nije riječ o pravu nego o sebičnosti, bijegu od odgovornosti, strahu, i mnogim drugim razlozima koje majke i očeve nagone da se odreknu začetog djeteta i da ga spriječe da se rodi nakon što je pozvano u život. Nema te ideologije koja može opravdati takav čin pred Bogom a onda i pred ljudskim srcem i savješću. Nešto u nama jasno se opire tomu. Nešto u nama govori da pobačaj nije u redu. I da je govor o pravu na izbor samo licemjerno skrivanje istine i dopadljivo opravdanje da se pokuša eliminirati glas savjesti.
Ima jedno pitanje koje me strahovito muči: koliko je ljudi u mogućnosti postojanja, pa ipak, zašto su neki aktualizirani, pozvani u život a neki ne? Neki su spriječeni da se rode. Neki da uopće budu začeti. Jeste li razmišljali koliko štete napravi samo jedan jedini pobačaj za cijeli jedan lanac ljudskoga roda? Promislite ovo: da je vaša prabaka pobacila vašega djeda, ne bi se rodio vaš otac, ne biste se rodili vi, ne bi se rodila vaša djeca i tako sve dalje u nizu…Pobačajem se ne ubija jedan čovjek nego cijelo rodoslovlje toga čovjeka koji se trebao roditi! Nije li to prestrašno? Biti u potenciji koju ti je Bog darovao, tako osujećen, onemogućen, zakinut?
Svaku dvojbu, svaku stvar ako je stavimo u vlastito duhovno promišljanje vidimo je u jasnijem svjetlu. Otkrivamo jedan mistični kauzalitet koji nas zapanjuje svojom dubinom i jednostavnošću. Tada vidimo da moral nije mrtva knjiga nego krajobraz koji nam postaje samorazumljiv kad smo pročišćeniji i duhovniji. I vrijednost svakog čovjeka upoznajemo kroz takva gledišta. Njegovo pravo da se rodi, živi i da bude slobodan.