Jedan od najtežih problema s kojim se hrvatski narod u Domovini suočava jeste odlazak mladih ljudi. To se dešava u Hrvatskoj, a još intenzivnije u Bosni i Hercegovini. Prenosimo izuzetno kvalitetan članak na tu temu, autora Z. Miliše, s web stranice Hrvatskog kulturnog vijeća.

 

Problemi mladih

Osamdesetih godina do danas nezaposlenost je jedan od najozbiljnijih problema, osobito zato jer broj nezaposlenih neprestano raste i selektivno najviše pogađa mladu generaciju. Dodatni je problem što su nezaposleni mladi ljudi, u usporedbi sa zaposlenima, (u pravilu) kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto sve se više prolongira. Tijekom tog mučnog procesa čekanja mladi postaju sve uvjereniji da još jedino obitelj ostaje ta koja se stara o njihovoj budućnosti i/ili sudbini, sve do najnovije koju nazivam stečajna generacija.

To je urodilo fenomenom “produljene mladosti”, a koju su dodatno poticali popustljivi roditelji. Takva zavisnost mladih od obitelji i institucija u vječitom iščekivanju “boljeg sutra” predstavljala je zapreku na putu ostvarenja osobne i građanske samostalnosti. Pored toga, već desetljećima zaposlena mladež radi na neadekvatnim i slabije plaćenim poslovima u odnosu na starije zaposlenike. Naslijeđen je sustav zapošljavanja “preko veze”. Valja dodati kako mladi nisu uključeni u savladavanje društvenih poteškoća na području prava na posao te je razumljiva naširoko zamjetna nezainteresiranost za politički angažman, odnosno zaziranje od službene politike. S većim ili manjim stupnjem intenziteta, mladi i dalje visoko preferiraju vrijednosti hedonizma i individualnosti, što su sastavnice skepticizma.

Steretipi o mladima

Da bismo shvatili osobine mlade generacije, moramo promijeniti stereotipe da su oni “skeptična generacija” (Schelesky) ili, suprotno tome, “revolucionarni” (H. Marcuse), odnosno “perfekcionisti” (A. Maslow). Okolnosti određuju kad će oni biti jedno, a kad drugo.

Mladi4

Mediji nerijetko mlade prikazuju kao nasilne, ovisnike, lijenčine…. Vlasta Ilišin daje dodatne argumente u anailizama tipova sterotipa na mladu generaciju. Prvi se odnosi na to da se mlade promatra kao “problematične, povampirene i izopačene generacije”, a zaboravljaju da su njihova ponašanja prosvjed protiv njihove izopćenosti iz društva. Drugi se stereotip odnosi na mlade kao “konformistične”. Kao treće obilježje navodi poopćavanje kada se mlade smatra privilegiranima (npr. što ne moraju brinuti o svojoj egzistenciji). Sljedeće je “diskriminacija mladeži” sa stereotipima prema mladima zbog pripadnosti određenoj (supkulturnoj) skupini. Ovdje se radi i o diskriminaciji u pogledu obrazovanja i zapošljavanja (nemogućnost zapošljavanja, slabije plaćeni poslovi, otežano napredovanje…) i političkog utjecaja (slaba ili nikakva zastupljenost u institucijama vlasti). “Mladi nisu homogena grupa, već vrlo heterogena, pa takve generalizacije često dovode do marginalizacije.” (V. Ilišin u knjizi “Mladi na marginama društva i politike”)

Sve nevolje kod generaliziranja opisuje priča o Konfuciju… Vozeći se na kolima, ugledao pokraj ceste dva dječaka zaokupljenih igrom. Jedan dječak stajao je po strani. Konfucije upita dječaka: “Zašto se i ti ne odeš igrati?” Dječak reče: “U ovakvoj se igri može ozlijediti, a nezgodno je i ako se podere odjeća!” Izgradio je tvrđavicu od pijeska tako da je prepriječio kolima put. Zatim je sjeo unutar tvrđavice. Konfucije ga upita: “Ti sad sjediš unutar tvrđavice, zašto ne pustiš da prođu moja kola?” Dječak samouvjereno odgovori: “Uvijek su kola obilazila tvrđave, nikad nisam čuo da bi tvrđava puštala proći kola!” Konfucije je od tog događaja učenicima povjerio: “Mladi naraštaj je neobičan, daje povoda i poštivanju i strahovanju!”

Mlada je generacija izigrana, a ne izgubljena generacija. Desetljećima akumulirani skepticizam kod mladih stvorio je boomerang-generaciju. Toj generaciji prethodio je skepticizam koji se među mladima pokazao kao snažan indikator socijalnih previranja i/ili prosvjeda kada oni postaju ‘revolucionarni’. On ima svoju zapreminu i puca kada postaje matrica ponašanja većine. Skepticizam se prepoznaje u bijegu u privatnost, apatiji, (općoj) šutnji, u težnji k materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti nakonkretno, gledanju na svijet bez ideala, u razdvajanju onoga što spada u javni život od onoga što pripada dijelu privatnog života (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) te u gubitku interesa za politiku.

Bumerang-generacija (ne)izravno preuzima anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, normi, pravila i poštivanja autoriteta. Odgojna atrofija škole, (lažni) paternalizam zajednice i roditelja, permisivni odgoj, indiferentni roditelji te desetljećima zanemarivane potrebe, problemi i preferencije djece i mladih stvorili su današnju bumerang generciju. Mi stariji odbacili smo djecu (kao jedini nacionalni i obiteljski “kapital”) od sebe i sad nam vraćaju udarac. Bumerang-generacija nam poručuje: “Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!”

K. Lorenz je uvjete za nasilje vidio u situaciji kada skeptičnost nabuja do granica nihilizma. Dezorijentiranost mladih posljedica je dezorganiziranosti države za potrebe i probleme mladih. Lesourne je u knjizi “Obrazovanje i društvo” zaključio da je mlada generacija odbačena na sam “rub socijalnog tkiva društva”. Licemjerno je kada se zgražamo nad posljedicama.

Češki književnik Milan Kundera u svom je romanu “Šala” opisao karakteristike mladih koje su danas iznimno aktualne: “Mladost je pozornica po kojoj u najrazličitijim kostimima hodaju i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani…” To je “igralište fantazirane mase djece kod kojih se imitirane strasti i postavljene uloge pretvaraju u katastrofično stvarnu stvarnost”. Jednako tako, mladi ruski književnik Ljermontov u svom romanu “Junak našega doba” kroz portretiranje Pečorina (lika iz svog romana) portretira probleme današnjeg mladog naraštaja… Pečorin je bio neobičan i nadaren mladić koji je zbog teških društvenih okolnosti postao odbačen. Bio je neshvaćen, postao je drugačiji zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: “Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – pretvorili su me u lukavog, pa sam se povukao u sebe. Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo… Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti.” (Mihail Jurjevič Ljermontov, u romanu “Junak našeg doba”) Koliko podudarnosti ima i u sljedećim poučnim mislima: “Volio sam učiti, ali nisam volio školu. Zato bih bježao iz škole negdje učiti.” (Eric Jensen)

Šutnja mladih pokazatelj je da se skepticizmom suprotstavljaju društvu. Ona je predznak nemira. Sjetimo se skepticizma mladih početkom šezdesetih i studentskih nemira šezdeset osme godine kao i “šuteće mladeži” početkom ovoga desetljeća i intenziviranih studentskih prosvjeda od 2009. godine. Skepticizam se pretvara u socijalnu buru kad su drastično ugrožena egzistencijalna pitanja i potrošeni ideali. Zato mlade i njihov skepticizam treba promatrati kao upozorenje svijetu starijih da im se nepostojanje vizije za mlade može vratiti kao bumerang. Sve to ustvrdio sam u više prilika, znatno prije posljednjih (studentskih) prosvjeda. Sociološki šutnju možemo prepoznati kao dio skeptičnosti koji redovito završava prosvjedima. Tezu o mladoj generaciji kao skeptičnom pokoljenju razvio je početkom šezdesetih njemački sociolog H. Schalsky u knjizi “Skeptische Generation”. Nakon više desetljeća istraživači ponovno početkom 2000. godine govore o mladima kao o dominantno skeptičnoj generaciji.

“Ti si kriv” naziv je kampanje koja se provodila u svibnju 2013. godine među studentima mostarskog Sveučilišta. Tom kampanjom studenti politologije željeli su potaknuti kolege na kritičko razmišljanje, djelovanje i upoznavanje s činjenicom da su snaga koja može i treba poticati promjene. Organizatori su uvidjeli pogubnost pasivnosti svojih kolega/ica. Slogan kampanje jest “TI SI KRIV – ako ti je sve KRIVO!” Moguće da im je Voltaire dao nadahnuće za akciju: “Svaki je čovjek kriv za ono što nije učinio.”

Mladi su ogledalo i korektiv društva, tj. upozorenje odraslima da imaju viziju za mlade jer im se vlastita arogancija može vratiti kao bumerang. Mladi žive u društvu krize i rizika koju oni nisu proizveli te postaju njihovim žrtvama. Postaju rizična populacija, a sve veći broj počinje se ponašati rizično. Današnja su djeca i mladi (postali) bumerang generacija koja nam vraća za svu nebrigu i zanemarivanje njihovih potreba. Buntom žele obezvrijediti sve autoritete.

Mladima je ukradena budućnost i ideali, sustavno im se potiralo dostojanstvo, (samo)afirmacija… Dali smo im život na kredit i ostavili u nasljeđe dužničko ropstvo. Zato se na djeci i mladima najbolje odražava slika nacije. Mladi su prihvatili vrijednosnu matricu radikalnog moralnog relativizma da sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Dali smo im ulicu s koje sada iskaljuju bijes i frustracije.

Istraživanja koja kontinuirano privodi Gfk-Centar za istraživanje tržišta u Hrvatskoj pokazuju da prosječna zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je jedan (i najveći) stambeni. ‘Sretnicima’ koji rade osobni dohodak služi za preživljavanje, a pomoću minusa s tekućih računa ili kreditnih kartica proživljavaju agoniju preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Kad se računi nagomilaju, posežu za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove. Jadan je život koji se pretvori u preživljavanje. Isti je scenarij i za “posrnule države”.

Stečajna generacija

Svjetska banka i MMF potiču zaduživanje građana, osobito zemalja u tranziciji. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku iz 2014. godine, kupovna je moć prosječnog građanina u Hrvatskoj je za 40% manja od kupovne moći prosječnog stanovnika drugih članica zemalja EU-a. Nikada u Hrvatskoj nije bio veći postotak nezaposlenik te nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika. U istoj godini se izjednačio broj radnika i umirovljenika, a jedna trećina dugotrajno nezaposlenih ima više od pedeset godina. Posljedica toga je da imamo stečajnu generaciju. I novi val odljeva „mozgova,” nikad izraženiju agoniju preživljavanja i (auto)destrukcije. U novoj stečajnoj generaciji djeca i mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja, koji rade, a ne primaju plaće, ili agonije čekanja zaposlenja (nakon otkaza). Drama te generacije ugrožava sve članove obitelji. Demografska, kulturološka, religijska, ekonomska kretanja i produženo vrijeme školovanja su glavni indikatori odgode mladih ulaska u brak i produženja boravka u roditeljskom domu. Sve to je važno uzeti u obzir kod analize fenomena “produžene mladosti” i/ili nove – stečajne generacije.

Ranije su roditelji o svojoj djeci skrbili i kad su pronašla prvo radno mjesto. Roditeljska skrb nastavljala se jer unatoč zaposlenju ta ista “djeca” nisu bila u mogućnosti (materijalnog ili stambenog) osamostaljenja. Sada se stvar značajno zakomplicirala sa stečajnom generacijom. Tisuće ‘starijih’ radnika ne mogu pronaći posao jer još nisu stekli pravo na mirovinu i jer su zarobljeni u bezizlaznoj situaciji preživljavanja na rubu siromaštva. Ova mlada generacija svjesna je da više ni od roditelja nema pomoći, osjećajući da bi oni sada roditeljima trebali pomoći, što nije moguće. To je dvostruko složenija situacija od paternalizma – ovisnosti o drugima, prvenstveno o roditeljima.

Prema podacima Eurostata iz 2013. mladi u Hrvatskoj roditeljski dom napuštaju s 32 godine, ili šest godina kasnije od prosječnog stanovnika EU te 13 godina kasnije od Danaca ili Šveđana. Pored ovoga, učena je tendencija porasta onih koji ne namjeravaju napuštati roditeljski dom i kada osnuju vlastitu obitelj. Mladi Skandinavci napuštaju roditeljski dom relativno rano, ali sve kasnije stupaju u brak. Sjever Europe karakteriziraju slabe obiteljske veze. Čak 83 posto Hrvata u dobi između 25 i 29 godina živi kod roditelja, a u Švedskoj njih samo 2,5 posto. Nakon mladih u Hrvatskoj, najkasnije roditeljski dom napuštaju Španjolci, Maltežani, Slovaci, Poljaci, Talijani, Bugari i Grci. Hrvatska je država s najmanjim udjelom kućanstava koja čine samo roditelji i djeca, a najčešća su višegeneracijska kućanstva. Sve veći postotak mladih nemaju uvjete za samostalan život. Velikim dijelom na to utječe materijalna oskudica, nezaposlenost, nesigurni i slabo plaćeni poslovi, a skupe nekretnine u znatnoj mjeri otežavaju kupovinu (ili iznajmljivanje) nekretnine. I to je jedan od razloga zašto ih sve manje žele napustiti primarnu obitelj.

U stanovima ili kućama nerijetko žive tri generacije. Mladi s roditeljima najdulje žive na Mediteranu. U Italiji je manje izražena oskudica, ali tamo ima utjecaj katoličko uvjerenje prema kojemu nije upitno da djeca što duže ostaju živjeti s roditeljima. Mladi koji imaju visoka primanja na Jugu, a odabiru živjeti s roditeljima, potvrđuju da je u takvim kulturama osjećaj pripadanja važniji od materijalne neovisnosti. Roditelji na sjeveru Europe i u Skandinaviji svoja sredstva koriste kako bi potakli djecu na materijalnu samostalnost, dok na Jugu novac često koristite kao sredstvo da djecu zadrže u vlastitom domu. U percepciji jednog dijela mladih brak, vlastito “gnijezdo” i roditeljstvo više nisu, kao nekada, primarni znakovi odraslosti. Smatraju da su sazreli kada su financijski samostalni i mogu samostalno preuzeti odgovornost, neovisno od roditeljskih i drugih utjecaja. Mladi koji nemaju mogućnost (ili želju) odlaska iz roditeljskog doma sve više odgađaju brak i roditeljstvo. Mladi s Juga i kad se za to ostvare određeni ekonomski preduvjeti, teško napuštaju dom i (širu) obitelj za koju su emotivno vezani, znatno više od Sjevera Europe. Na Sjeveru (poglavito u Skandinaviji), obiteljske veze su relativno slabe te stoga potomci lakše i brže odlaze iz roditeljskog “gnijezda”.

Ranije spomenute tendencije potvrđuje istraživanje “Mladi Hrvatske i Europske integracije” (2005.) na uzorku mladih (15-29 godina) te onih s 30 i više godina. Ovo istraživanje je jedno od rijetkih empirijskih uvida o razlozima produženog boravka mladih u roditeljskom domu. Vlasta Ilišin, voditeljica istraživanja je od ispitanika tražila da navedu glavne razloge zbog kojih misle da mladi ljudi dulje ostaju u roditeljskom domu. Više od tri četvrtine ispitanika ekonomske čimbenike smatraju glavnim uzročnikom trenda sve dužeg boravka mladih u roditeljskom domu. Drugi najučestaliji odgovor kod oba uzorka je da se sve kasnije sklapa brak i započinje zajednički život s partnerom. Nešto iznad 18% mladih i 19% ”starih” kao jedan od razloga produženog ostanka u roditeljskom domu navodi odgovor da mladi ”žele udobnosti doma bez odgovornosti koje iz toga slijede”. Taj dio mladih bira ostati s roditeljima – zato što im je tako komfornije, a roditelji ih podržavaju. Njihovi roditelji imaju izliku da im dijete “ne mora patiti kao što su oni”. To je posljedica naslijeđenog paternalizma, popustljivog odgoja, odgađanja odrastanja i/ili osamostaljivanja.

Pored ekonomske krize jedan dio roditelja ne dozvoljava mladima osamostaljivanje ili odrastanje. Tretiraju ih kao mimoze i odgajani tako da budu nesamostalni.

I drugo straživanje iz 2013. godine koje je vodila Vlasta Ilišin, objavljeno u knjizi “Mladi u vremenu krize” pokazuje da su mladi najveće žrtve aktualne krize. Zbog urušenog gospodarstva na mladima je ekspanzirala stopa nezaposlenosti. Hrvatska je po tom kriteriju u Europi odmah iza Španjolske i Grčke. Istraživanje je pokazalo da čak 40% mladih koji rade ne rade posao koji odgovara njihovoj diplomi. Posljednja kriza, tvrdi V. Ilišin, ‘paralizira’ mlade od egzistencijalne ugroze do zasnivanja obitelji. Prinudno ostaju živjeti s roditeljima koji im, za razliku od ranijih vremena, ne mogu više pomagati. To (do)vodi do nemogućnosti osamostaljivanja mladih. Čak dvije trećine mladih iz spomenutog istraživanja spadaju u kategoriju uzdržavanih članova obitelji. To se ne odnosi samo na mlade bez posla koji, nemajući drugog izlaza ostaju s roditeljima, nego i na one koji su zaposleni, ali su im primanja u prosjeku 20% niža od prosječnih u Hrvatskoj, pa ne pomišljaju na osamostaljivanje kod zasnivanja obitelji, kupnje ili iznajmljivanja stana. Istraživanje M. Brečić iz 2014. otkriva da je najveći udio prekoobrazovanih zaposlenika u Hrvatskoj među onima s najvišim razinama obrazovanja. Umjesto ranije krilatice “na mladima svijet ostaje” nova bi krilatica mogla biti “Mladima bijeg ostaje”.

Zlatko Miliša

Share.

Comments are closed.