Mladost je predivno razdoblje brojnih mogućnosti i izbora. Imamo snagu mijenjati stvari na bolje, još smo zaneseni idejom o popravljanju svijeta, a nismo u potpunosti zakoračili u svijet odraslih.
A nama nije uvijek lako, suočavamo se problemima i ne nailazimo na razumijevanje. Često smo prestrašeni. Izgubljeni. Ne snalazimo se.
‘Skrollanjem” bespućima Instagrama i Facebooka, čini se da mojim virtualnim prijateljima ide prilično dobro, hrane se na finim mjestima, obnavljaju svoju garderobu redovito pa sam upućenija u stanje nečijeg ormara nego u stanje vlastitog: putuju, uživaju.
Onda se javlja usamljenost. Jer samo se ti tako osjećaš. Kako bi rekao Kišević: I ti se kao smiješiš i ništa te kao ne boli. Stvar je da nam ne pričaju o tome, o poteškoćama i borbi, boli. Stvaraju nam sliku lažnih ideala ljubavi. Zašto nam govore o poštenju, a u praksi nam pokazuju drugačije? Zašto su površni? Jesu li mladi dovoljno ‘napredni’ da ne vjeruju? Je li ta priča s Crkvom prastara stvar? Je li mladi ne piju tu priču o Bogu koji je sama ljubav? Misle da nas to ne zanima?
A to je sve što tražimo. Trebamo smisao. Svrhu. Ne očekujemo da će nam život glatko teći, ali trebamo jaka ramena za podnošenje svega što nam ide u susret. I borit ćemo se, hoćemo! Ali ne možemo sami.
Zato, molim velike da nam ne mažu oči krivim idealima, da nas ne uvjeravaju u ono što bismo trebali osjećati i kako se ponašati. Da nas ne podcjenjuju. Dajte nam Istinu! I lakše ćemo koračati kroz odrastanje. Istina nam donosi radost koja se ne gasi bez obzira na poteškoće kojima smo okruženi, na nesigurnost i neizvjesnost koja nas čeka.
A mi mladi, koji poznamo pravu Ljubav, ne čuvajmo je sebično za sebe. Nego je dijelimo s drugima, stalno! Jer mnogi su je potrebiti, a još je ne poznaju.