Zapad na raskrižju?: Jačanje opcija koje idu protiv ciničnog establishmenta

U Europi je posljednjih godina očigledno jačanje stranaka koje nisu dio tzv. političkog mainstrema, tj. – govoreći današnjim rječnikom – koje nisu na liniji proklamirane „političke korektnosti“. U Mađarskoj tako imamo Orbanov Fides i Jobbik, u Poljskoj to je vladajuća stranka „Pravo i Pravda“, u Francuskoj Front Nacionale Marie le Pen, u Austriji Slobodnjačka stranka Austrije, a u Njemačkoj u posljednje vrijeme jača tzv. Alternativa za Njemačku. U SAD-u imamo Sandersa i Trumpa koji također idu direktno protiv establishmenta. Primjeri ovih stranaka pokazuju kako je i kroz parlamentarne izbore, dakle redovitim demokratskim putem, moguće mijenjati ustaljene političke obrasce i sustav stranaka koje djeluju po principima „političke korektnosti“, koja je često paravan za širenje ideologija kojima je glavna karakteristika anacionalnost i moralni permisivizam.

Ove procese u Europi i SAD-u, koji su u procesu političke, demografske i moralne entropije, kao i pitanje možemo li u budućnosti nešto slično očekivati i u Hrvatskoj za Portal HKV-a komentiraju: mr. sc. Zdravko Mršić, Mile Prpa, prof. dr. sc. Matko Marušić, Josip Jović i Joško Čelan.

Mr. sc. Zdravko Mršić: Novi politički ljudi

Svi narodi svijeta trpe nevolje, a narodi u zemljama zapadne političke tradicije slabe, jer su uspostavljene političke stranke – od Ukrajine preko Hrvatske do SAD – prestale voditi nacionalnu politiku. Stranke kupuju politiku od svojih gospodara, prodaju je narodu i žive od marže. Države ne služe svojim narodima, nego gospodarima kapitala i tržišta. Budući da se u zapadnom političkom sustavu ne može bez stranaka, u narodima se javljaju nove, narodne stranke, koje kane voditi državnu politiku u korist narodu. Takva politika se vodi u Rusiji, koja je u „tranziciji“ iz socijalizma u kapitalizam napravila tranziciju iz liberalizma u gospodarski nacionalizam.

Dva su razloga teškog stanja naroda svijeta. Prvi je gospodstvo tržišta nad gospodarstvom i gospodstvo gospodarstva nad društvima i narodima. Stoga su svi narodi svijeta dovedeni u neizvjesnost i u ozbiljne nevolje. Drugi razlog je endemni atlantski politički sustav. Zapadnoeuropske države su pod hegemonijom unitarne Europske unije, a sama EU je pod hegemonijom SAD, koje su imperijalističko „otvoreno društvo“ u službi Dijaspore i cionizma. Članice Unije nisu dio suverenosti prenijele na Bruxelles, nego na Washington. To potvrđuje duboka podjela Europe. Nove stranke u Europi i novi ljudi u SAD žele suverenost vratiti nacionalnim životnim zajednicama, kako bi one same uređivale svoje životne prostore. Sadašnje uređivanje svijeta s jednog mjesta stvorilo je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos.

Nove stranke, koje su zapravo i s opravdanjem pokreti, kane svoje narode povesti u borbu za oslobođenje od političke hegemonije, ali i od liberalnog kapitalizma. Pozitivan odziv glasača na novi politički pristup navodi i uspostavljene stranke da mijenjaju svoju političku ekonomiju. Nove stranke kane skupno razložiti EU u savez nacionalnih država te ukloniti podjelu Europe na Rusiju i EU.

SAD predstoji tranzicija iz imperijalističkog „otvorenog društva“ u nacionalnu državu američkog naroda, u kojoj ćedobrobit naroda, koji je također u teškom stanju, biti preči od načela liberalizma i politike svjetskog intervencionizma. SAD mogu suradnjom postići više, nego militarizmom, a od suradnje imati veću korist, nego bila koja druga zemlja svijeta.

U Hrvatskoj su se dvije „velike“ stranke prodale na političkom tržištu. One su hrvatsku politiku dale u „autsorsing“ sadašnjoj EU i sadašnjim SAD. Druge stranke su beznačajne: nijedna stranka, velika ili mala, ne usudi se sama pristupiti izborima. Budući da u RH nema ni politike ni političke elite, ne vidim mogućnost da se prava narodna stranka ili narodni pokret pojave prije, nego što se nova politička ekonomija, koju zagovaraju europske nove stranke ili američki novi ljudi potvrdi i u Europi i u SAD. Ruski uspjeh nove politike hrvatskim političarima nije uzor i ne pruža poticaj.

Mile Prpa: Na političkom obzorju Europe pojavljuje se – desnica

Naravno! – Na tom svijetu stalna samo mijena jest! Treba znati da se sve bitke dobivaju i gube samo u ljudima. Dolaze novi naraštaji, donose svoje želje i svoje potrebe, svoje političke vizure. Svijet se mijenja, život se mijenja, sve se mijenja a posebno tehnologije, pa zašto se ne bi na vlasti mijenjala, nazovimo je tako – ideologija.
Moralno propadaju neoliberalna carstva, njihova filozofija nema duhovne temelje da bi trajno zaživila kao model življenja i model razmišljanja. Europa se odrekla kršćanskih korijena na kojima je nastala i na kojima je opstala. Na taj način je širom otvorila svoja vratima svim zalima – koje joj garantiraju da kao takva ne će i ne može imati budućnost.

U prvi plan se gura dobro pojedinca, naravno samo onih koji su potkovani kapitalom, a taj neoliberalizam zaboravlja da svaka država kao svoju najvažniju kategoriju ima i narod. Ako nešto ne ide dobro ne može se narod smijeniti, premda imamo i takvih pokušaja (Merkel i sl.)

Europske nacije, gotovo odreda, počinju se osjećati ugrožene na mnogim područjima. Europskim državama uglavnom ne vladaju snažni političari iz prostog razloga što ih nema, umjesto snažnih ličnosti vlada vlast političke birokracije koja tome nije dorasla.

Desnica je svuda na neki način inkriminirana, pa se njenom dolasku na vlast javljaju i ljevičarske protivbe, iza čega se uglavnom krije gubitak povlastica. Za Europu kao političku uniju svi moramo znati da to nije savez država, već savez naroda i iz svega toga izbijaju problemi, a ponajviše što se Europa neminovno sudarila sa svojom različitošću interesa, politika, morala, svjetonazora, konfesija, kultura, jezika, tradicija, karaktera, ideologija i svega drugoga.

Takva Europa na svome tlu mora doživljavati i političke turbulencije, među inim i dolazak ili povratak desnice navlast. Politika Angele Merkel je unijela u cijelu Europu – nesigurnost i strah od budućnosti. Vrlo vjerojatno i vjerske ratove (za koje smo mislili da su davno prestali), sukobe, kaos – sve u ime lažnog humanizma. Nezamisliva islamizacija je na vratima cijele Europe, već i dobrano u njoj kao najveća prijetnja u njenoj povijesti. Ljevičarske i neoliberalne vlade to podržavaju, ali zdravi razum govori narodima da to nije dobro i da je to kraj ne samo kršćanske, već bilo kakve Europe. Od nje će ostati samo geografski pojam koji će se moći pročitati samo na arapskom jeziku.

Zašto se cijeli narodi priklanjaju desnici – pitanje je iluzorno, ono je jasno svakom vrapcu na stablu, a kamo li narodima sa svom svojom inteligencijom i mudrošću. Neoliberalizam je izravno ugrozio opstanak cijelih europskih naroda. Za ovo što se događa s azilantima i islamizacijom Europe, već pomalo zadaje strah i u SAD-u, pa nije ni čudno da se i tamo brod okreće prema desnici.

Bojim se da je ovo tek najava i sam početak tragičnih događaja, ponajprije u Europi, svakako najveću krivnju za to snose europski političari, koji nisu dorasli situaciji u kojoj se zahvaljujući upravo njima Europa nalazi. Anđeo zla zacrtava njenu budućnost.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Intelektualci su izdali čovječanstvo

Stranke koje su izvan linije „političke korektnosti“ doista jačaju, iako ne onom silom kojom bi trebale jačati u odnosu na silu koja njihovo jačanje izaziva.

Jačanje tih stranaka izaziva samo jedna stvar, a to je komunistički revizionizam. Komunizam je na vlast došao silom i urušio se sam od sebe, ali njegovi vojnici nisu ni nestali niti su politički neutralizirani. Oni su se prilagodili novom vremenu i pod krinkom ljudskih prava, privrženosti liberalizmu i zlorabeći demokraciju i „političku korektnost“, rade ono isto što su radili krajem 19. i u tijeku 20. stoljeća: pripremaju teren za svjetsku revoluciju. Ta revolucije zapravo više nije u fazi pripreme, nego se i ostvaruje.

Situacija je puno ozbiljnija nego što se čini. Pritisak je puno jači negoli je bio prije sto godina, jer su danas promotori komunizma zauzeli gotovo sve medije, kulturu i znanost, dakle i cijelu svjetsku akademsku zajednicu. Praktički im se nema tko suprotstaviti, osim Crkve i nedovoljno obrazovanih desničara, također tipa onih od prije sto godina.

Intelektualci su potpuno izdali čovječanstvo.

Komunistička ofenziva odvija se pred našim očima, javno i neometano. Služi se kanalima ustrajanja na liberalnoj demokraciji i ljudskim pravima; izravno napada Crkvu i konzervativnost svake vrste – proglašavajući ih fašističkim ili filofašističkim. Promicanjem seksualnih sloboda i nastranosti ruši vjeru i znanost i klasični ustroj društva, napose obitelj, moral i tradicionalna pravila pristojnosti. Udar na znanost teče upravo na toj crti, jer je se relativizira i izobličuje, a u društveni život i izobrazbu djece i mladeži uvodi „učenje“ da ne postoji spol nego rod, da su djeca seksualna bića i da je svaki oblik nastranosti normalan, ljudski i da ga štite – ljudska prava nastranih.

Politički se pak današnji komunisti obraćaju siromašnima, slabima i nezadovoljnima, huškajući ih – sada više ne na pobunu i nasilje, nego na zahtjeve koje države ne mogu ispuniti: bezgranično a besplatno zdravstveno osiguranje, prava radnika koja uništavaju gospodarstvo i društvenu ravnopravnost koja implicira jednakost koja ne dopušta isticanje nikoga i ničega. Ti društvenim skupinama promotori komunizma ne pripadaju; oni su dobrostojeći i obrazovani i nemir izazivaju zbog obijesti izobilja i nepodnošenja bilo kakve discipline, ograničenja, hedonizma i razvrata. Izgubivši vjeru, ideale i potrebu za radom koji obitelji donosi kruh svagdanji, smisao njihovih besmislenih života postaje hedonizam dopunjen idejom o svjetskoj revoluciji, o promjeni društva koje bi bilo jednako prazno, bez ideje i smisla kao i oni sami.

Ukratko, u tijeku je nova komunistička revolucija, koja pobjeđuje, i koja će pobijediti. Siromašne ona mami nuđenjem prava koja se ne mogu ostvariti, a bogate nuđenjem seksualnih sloboda i hedonizma koje su protubiološke i protuljudske. Što će tada biti sa svijetom i koja će biti cijena novoga urušavanja komunizma, teško je predvidjeti. Vjerujem da će opstati oni koji uspiju sačuvati svoje obitelji.

Stranke izvan linije „političke korektnosti“ koje prividno jačaju nisu ni odgovor niti značajne; one su komunističkoj propagandi dobrodošle kao dokaz prijetećega fašizma i poziv na još jače ustrajanje na komunističkim načelima. Nema nade. Ostalo je samo da svatko za sebe brani svoju obitelj.

Josip Jović: Gradonačelnik Londona Pakistanac

Raspoloženje europske javnosti kreće se u ciklusima, čas lijevo čas desno, čas gore čas dolje, čas tamo, a časovamo. Jest, sada je očito u modi nacionalizam, kojega navodim bez vrijednosnog suda. Naprosto se radi o povratku naciji, nacionalnoj državi, tradicijskim vrijednostima, o okretanju sebi, vlastitim interesima i slično.

Dakako, ništa nije bez razloga ni bez povoda. Na prvom je mjestu, i prvo što nam je na umu, migracijska kriza i spontani dolazak velikog broja migranata s Bliskog i Srednjeg istoka, koji za pojedine države predstavljaju veliko sigurnosno i ekonomsko opterećenje.

Ne manje važan je i već dugotrajan za domicilno stanovništvo frustrirajući proces promjene samih temelja zapadnih društava i njihove demografske, etničke i kulturološke strukture, ma kako naši i europski pobornici otvorenih vrata i multietničkih društva to pokušavali negirati. Finkielkraut govori o čitavim četvrtima Pariza i drugih gradova u kojima se Francuzi ne osjećaju kao u svojoj zemlji. Slično se može čuti i na ulicama Londona od običnih građana, a krajnji izraz tog stanja je nedavni izbor jednog muslimana porijeklom iz Pakistana za gradonačelnika ovoga grada, što nije rezultat otvorenosti Engleza iprihvaćanja „drugih i drugačijih“, kako se to obično kaže, nego naprosto činjenice da u ovom gradu živi 60 posto ljudi koji nisu Englezi, osim možda po formalnom državljanstvu.

Napokon koncept EU je nerealan i pogrešan. Nasuprot koncepciji stvaranja nad-države, nasilnog ujednačavanja, negiranja kršćanskih vrijednosti, moralnog relativizma svake vrste, birokratizacije i relativizacije nacionalnih suvereniteta javlja se sve veći otpor.

Začudo, baš iz zemalja u kojima se nacionalizam javlja čak u ekstremnim oblicima i u kojima u vlasti participiraju ekstremne stranke, stižu, zbog navodne fašizacije, opomene Hrvatskoj, u kojoj ni jedna stranka koja bi se mogla smatrati ekstremnom nema izgleda na bilo kakav izborni uspjeh. Ali to je nešto što možemo zahvaliti domaćim izvorima informacija i tvornicama laži, koji desetljećima kleveću vlastiti narod i na toj kleveti i od te klevete, odnosno od monopola na istinu i na ideologiju, žive. U Hrvatskoj je doduše pobijedila domoljubna opcija, ali ona već pokazuje sklonost dodvoravanja ljevici u Hrvatskoj i međunarodnim centrima moći, onim istim koji stoje iza spomenutog koncepta Europske unije.

Joško Čelan: Pohlepa (ni)je dobra!

Jačanje stranaka koje u Europi i SAD-u odstupaju od „političke korektnosti“ znak je da sve veći broj ljudi počinje shvaćati slabosti vladajućeg „sustava novca“, kojeg je, u nekim njegovim najgrubljim oblicima, moguće (nimalo laskavo i nježno) nazvati „liberalnim fašizmom“. Neograničena vladavina novca po načelu „pohlepa je dobra“ – kako je to samouvjereno naglašavao kriminalni lik u tumačenju Michaela Douglasa u filmu „Wall Street“ Olivera Stonea – po nekim teoretičarima ipak planetarno rezultira većim zbirom (tvarnih) dobara, dok drugi, i na ljevici i na desnici, jasno vide i njegovu razornost po cjelinu društva, posebno po takve temeljnice kao što su obitelj, nacija i vjera.

Na krajnjoj razini apstrakcije ova borba očituje se i kao jasan sukob „božje“ i „sotonske“ stranke. Ova druga trenutno i u svijetu, a osobito kod nas, pokazuje daleko više snage, agresivnosti, organiziranosti, inicijative pa i motiviranosti od one prve. To je na prvi pogled čudno, ali ipak nije od jučer – naš je običan svijet to odavno dijagnosticirao i ovakvom poslovicom: „Đava’ nit’ ore, nit’ kopa – samo o zlu snuje“. Zbog svega ovoga teško mi je povjerovati da bi se stvari nabolje mogle promijeniti – kako je rečeno u uredničkoj propoziciji – „redovnim demokratskim putem“. Prije mi se čini da će se sadašnje stanje nastaviti u „lošu beskonačnost“, a ako pukne – bit će to samo uz veliki prasak u čitavom svijetu.

Ova planetarna vladavina lijevo-liberalnog zlosilja u Hrvatskoj se iskazuje u posebno nakaznom obliku. Ona već barem desetljeće i pol – neovisno od toga jesu li na vlasti izvorni SDP-ovi sotonisti ili njihovi jalovi, a dijelom svakako i prijetvorni HDZ-ovi osporavatelji – toliko djelotvorno potkopava i uništava hrvatsku državu i narod da ih od mogućeg i razmjerno brzog nestanka može spasiti samo „intervencija Odozgor“. Ali potpuno je neodgovorno osloniti se samo na Njega, jer zna se odavno i druga narodna poslovica: „Pomogni si sam pa će ti i Bog pomoći!“

Davor Dijanović