Započeo je svibanj. U Katoličkoj Crkvi svibanj je posvećen Gospi. U crkvama se obavljaju svibanjske pobožnosti koje su, kad je riječ o stanju kod nas, dobrim dijelom ostatak ostataka onoga što je postojalo između dva svjetska rata.
U mediteranskom prostoru očuvao se do danas veliki broj pučkih pobožnosti s marijanskim predznakom. Riječ je o tradicijskim pobožnostima koje su nastale u prošlosti, a među njima su najupečatljivije one Velikog tjedna. Tako se i danas, posebno u južnim talijanskim pokrajinama, mogu naći pučke pobožnosti u kojim se ispresijeca barokna duhovnost, folklorni elementi, žilavost podneblja i poistovjećivanje stanovništva sa svojom prošlošću.
Jedna od zanimljivijih marijanskih pobožnosti, iako je usko vezana uz Isusovu muku, odvija se na Veliku subotu u talijanskom gradu Canosa di Puglia. U tom južnotalijanskom gradu Velika subota je obilježena starom procesijom koja se obavlja iz pobožnosti prema Marijinoj boli, ali s naglaskom na osamljenosti, što ima svoju povezanost s uspoređivanjem Marijine boli i Jeruzalema koji je razaranjem i babilonskim ropstvom ostao osamljen. Procesija Osamljene kreće na Veliku subotu u 9 sati iz nove crkve sv. Franje i Blaža – dvije crkve spomenutih svetaca su razorene u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata, pa je kasnije podignuta jedna posvećena dvojici svetaca – te prolazi glavnim gradskim ulicama i vraća se u crkvu iz koje je krenula. Izvorni Gospin kip je stradao u bombardiranju 1943., a novi je izrađen 1953. g.
U procesiji, a o njoj se brine bratovština Gospe od Ruzarija, muškarci nose veliko postolje na kojem su kipovi Gospe i anđela tješitelja te križ podignut nad Kristovim grobom. Svake godine u procesiji sudjeluje veliki broj djece. Najviše ih je odjeveno u anđele, ministrantske i ljubičaste haljine, a svi nose znakove Muke, kao što je bilo u izvedbi srednjovjekovnih skazanja Muke. Posebno mjesto pripada ženama, jer one tvore pjevački zbor. Upečatljiv dojam ostavlja njihova crnina i posebno crni veo kojim pokrivaju glavu. U procesiji pjevaju Stala plačuć tužna Mati, i to u tugaljivom napjevu. Njihovo pjevanje, praćeno orkestrom, ostavlja dojam sprovodnih žalopojki i time stvara most prema emotivnim dinamikama ljudskih sjećanja, što je stanovnicima spomenutog grada veoma važno. Na snimci se može vidjeti da se pjevačice u procesiji drže šoto braco pa se može reći da tvore pjevački lanac. Posljednjih godina zbor doseže preko 360 žena u rasponu od 16 do 50 godina. Da bi pjevanje bilo skladno, žene se već početkom ožujka od ponedjeljka do petka okupljaju na jednosatnu probu pjevanja.