Z. Vukman: Važno je zvati se Khan ili Jamala

Zapadna ultraliberalna i promanjinska politika dosegnula je vrhunac svoje apsurdne psihologije do koje je dovodi politika tzv. „pozitivne diskriminacije“, koja znači, da se manjinska prava mogu, u krajnjem slučaju, ostvariti i na štetu većine i da biti neka vrsta manjinca podrazumijeva povlaštenu kategoriju, budući da je ona potencijalno ugrožena. Iz te potencijalne navodne ugroženosti crpe se svi mogući benefiti njihove socijalne i svake druge zaštite. Takva psihologija dovela je do potpune krajnosti: biti manjinac znači biti unaprijed „good guy“ a biti dio većine, pogotovo današnje europske bjelačke, automatski si sumnjiv kao „bad guy“, mogući diskriminator, rasist, i onaj koji pak, po svom rođenju već uživa neki privilegirani status. Tako mi nemamo svakodnevnih egzistencijalnih, socijalnih, zdravstvenih i drugih problema kao oni „drugi i drukčiji“, mi ne možemo biti siromašni, obespravljeni, diskriminirani, jer smo, eto, rođeni kao dio većinske katoličke nacije i samim time smo mogući fašisti i nacionalisti. Mi smo „zaštićeni“.

Svi ostali, uključujući i rijeke migranata i ljudi koji sa svih strana svijeta traže svoje mjesto pod suncem u zapadnim zemljama, već su prihvatili mahom taj mentalitet da se za njih treba pobrinuti društvo u koje stižu ultimativno tražiti svoje pravo na život i slobodu, na rad i dostojanstvo kao da su im ga oduzeli upravo obični europski građani. A mi, eto, i nezaposleni, i u dugovima, i u svojim problemima do grla, sa svojim tegobama i križevima, dužni smo rješavati njihove nevolje, dapače, još nam se utjeruje i osjećaj krivnje jer pripadamo bijeloj izrabljivačkoj rasi. To što ne pripadamo nijednom imperijalnom velikom narodu ne znači ništa, svejedno smo krivi i za nastanak fašizma i nacizma, a i da pripadamo nekom većem narodu, morali bi se od rođenja jednako tako posipati pepelom po glavi, i vječito se ispričavati izbjeglicama sa svih strana svijeta zato što su ih neki washingtonsko-londonski kolonizatori i eksploatatori pljačkali, izrabljivali i bacili u dužničko i svako drugo ropstvo. Nije li to već perverzija?

Dok se mjesecima govori o migrantima s Bliskog istoka, Afrike i Azije, mi se ponašamo kao da u Hrvatskoj i u Europi ne postoje mnogi naši sunarodnjaci i drugi Europljani koji tu gdje su rođeni jedva uspijevaju preživjeti, da živimo u društvu koje potresa duboka moralna i psihosocijalna kriza, da se ni dan danas nismo oporavili od trauma rata, da nam je zemlja siromašna pored svih bogatih resursa i da je barem trećina nacije u dužničkom ropstvu!? Bilo je svetih ljudi u Europi koji su htjeli ići u misije u Afriku, Kinu i druge daleke zemlje, a onda su čuli Božju poruku: ovdje je tvoja Kina, ovdje je tvoja Afrika, djeluj tu gdje jesi.

Najprije rješavati probleme u našem društvu

Mi trebamo najprije rješavati probleme u našem društvu, kako ćemo normalno živjeti kao sunarodnjaci i sugrađani, najprije imamo odgovornost jedni prema drugima i državi u cjelini. Mi nemamo odgovornost rješavati pitanje izbjeglica iz dalekih zemalja. Ono što je Hrvatska za njih učinila u tranzitu bio je izraz humanosti, no sve drugo, u domeni je velikih sila koje trebaju rješavati velike krize koje stvaraju.

Rat u Siriji nije bio ni poplava ni potres nego posljedica jednog geopolitičkog domina i globalne vrlo prljave politike zapadnih velesila. Obični europski građani ne plaćaju samo ceh time što su prisiljeni s osjećajem krivnje primati i zbrinjavati mnoštvo izbjeglica, nego im se još nameće grižnja savjesti i osjećaj dužnosti prema masama koje je netko odlučio preseliti s istoka u Europu! Još je najmučnije kad se to grizodušje izaziva pod vidom kršćanskog milosrđa, a koje odjednom spominju najzagriženiji anti-teisti. Pitanje milosrđa kao i oprosta postalo je sredstvo ideološke manipulacije. Nitko nema pravo ucjenjivati tuđu savjest. Ideologizirajuči imperativ milosrđa je zapravo osuda i nasilje nad tuđom savješću.

Neki komentatori poprilično mistificiraju i idealiziraju humanitet kojim bi se trebao pokriti taj osjećaj krivnje kao podtekst za razvijanje multikulturalnosti. Miljenko Jergović u tekstu „Moć Londona u imenu je novog gradonačelnika Sadiqa Khana“ (JL, 17.05.2016.) gotovo aksiomatski već u samom naslovu izriče logiku po kojoj je predstavnik manjine a priori dobar gradonačelnik i njegov izbor sam po sebi trebao bi pokazati demokratsku zrelost jedne zajednice, sredine ili velegrada poput Londona. Na samoj površini, većina ljudi bi se složila da to u engleskim uvjetima ima neko značenje, da simpatiju izaziva pobjeda jednog čovjeka koji je sin siromašnih pakistanskih doseljenika, i da njegova priča dokazuje mogućnost da u britanskom društvu može uspjeti netko tko se preziva Khan i postati gradonačelnik. No što ako je Khan samo iznimka koja potvrđuje pravilo?

Možemo tako reći da svaki autsajder može sutra doći i u Holywood i postati novi George Clooney ili Goran Višnjić, ali iza momaka s ulice koji su uspjeli, ostaju tisuće i milijuni onih koji su ostali u svojim siromašnim američkim ili britanskim kvartovima, i koji jedino na koncu dospiju u policijsku kartoteku. Priča o gradonačelniku Khanu koju Jergović iznosi kao paradigmatsku za Britaniju, uvijek ima i svoje naličje. Možda taj čovjek bude odličan gradonačelnik, no ono što je u Jergovićevoj logici iracionalno je upravo impliciranje da on već jest odličan izbor samim time što je musliman i što se zove Sadiqe Khan!? Takav stav nas vraća na početak priče: da predstavnik manjine već unaprijed dobiva politički i ljudski kredit koji se predstavniku većine ne daje, i tu dolazimo do klasičnog primjera „pozitivne diskriminacije“.

Naime, građane ne bi trebalo zanimati zove li se netko Khan ili ne, nego kakav će on biti kao političar, lider, gradonačelnik, a po Jergoviću on je „predstavnik svijeta protiv kojega Zapad ratuje“. Europa je, kako veli Jergović u „ratu protiv islama i muslimana“, što je već klinički primjer inverzirane slike stvarnosti. Nije mi poznato da mi ratujemo protiv islama, i da bilo koji naši europski sunarodnjaci pokreću vjersku vojnu protiv muslimana. Bit će da su stvari obrnute, da je europsko društvo napadnuto od fanatika koji, kako god ih zvali, napadaju u ime islama kako ga oni shvaćaju i oni koji ih šalju.

Neukusni hvalospjevi samo zato što je predstavnik manjine

Neukusno je pisati hvalospjeve jednom čovjeku koji je tek izabran za gradonačelnika samo zato što je predstavnik jedne manjine, jer time se vrijeđa politička i društvena pamet. Naime, svaki razboriti komentator zna koliko je politika kvarljiva. Možda taj čovjek bude veliki gradonačelnik Londona, kao što je, recimo Guliani bio na čelu New Yorka, a možda se čovjek ne snađe, ili možda upadne u tko zna kakve afere – to će pokazati tek politička praksa i društvena stvarnost. Iritantno je polagati tezu o njegovoj predodređenosti za uspjeh u kamen temeljac njegova mandata samim time što se zove Khan!

U svojoj logičkoj ekvibrilistici Jergović je za sudioništvo u pokretanju vjerskog rata protiv islama optužio čak i papu Benedikta XVI.!? Iz njegove perspektive Zapad vodi rat protiv islama. No koji Zapad? To je onaj liberalni kapitalistički Zapad u čijim novinama i tiskovinama on piše. U kulturuloškom smislu očito ima više Zapada, ne pripadamo istom kontigentu. Jergović ima pravo na svoju islamofiliju, ali nema pravo druge optuživati za islamofobiju samim time što nisu oduševljeni islamofili poput njega, i što na odnos Zapada i islama gledaju puno kompleksnije. Ako njegova islamofilija dovodi do kršćanofobije onda je veliko pitanje do čega je Jergovića dovela njegova „pozitivna geografija“.

Zapad o kojemu govorimo je društveno i kulturološko vrlo ambivalentan iako je politički vrlo pristran i iracionalan, štoviše na Jergovićevu tragu, tako da ne znam zašto se na njega ljuti. Finale Eurosonga je pokazalo da je nekad ugledno natjecanje u popularnoj glazbi izgubilo svaki smisao jer pobjeda Tatarke s Krima je još jedna činjenica koja potkrepljuje argumente ovoga članka. Ovdje je bilo važno zvati se Jamala i predstavljati tatarsku manjinu koju je 1944. godine deportirao Staljin. Ali nitko u medijima ne spominje da su osim Tatara deportirani i Armenci, Bugari, Nijemci i Grci, i da nikada ne bi pobijedio predstavnik, primjerice, Armenije koji bi pjevao na Euroviziji o turskom genocidu nad Armencima 1915. godine! Štoviše, ne bi smio ni nastupiti. Ili što da je hrvatska predstavnica pjevala o Vukovaru?

Na sportskim terenima zabranjeno je i najbezazlenije izražavanje političkih nacionalnih zahtjeva ili prava, zašto od toga nisu izuzeta i druga nepolitička događanja kao što je festival europske pop-glazbe koji se, uzgred rečeno, pretvorio u divljanje kiča i pogansko-scenskih rituala? I što sada? Važno je zvati se Khan ili Jamala, a nije važno je li izabrani predstavnik uistinu najbolji? Ako smo do toga došli, onda su srušeni svi kriteriji u Europi i otvara se put u pakao kojeg popločavaju oni koji misle da su im namjere dobre jer ih drukčije mišljenje ne zanima – unaprijed je osuđeno i diskvalificirano. A bilo je to jednom davno kad su pod zidine mog rodnog grada dojahali divlji Tatari goneći hrvatskog-ugarskog kralja Belu IV. koji se sklonio iza njegovih zidina i kojeg su spasili moji Trogirani. Grad je tu, i mi smo tu, hvala Bogu, zidina uglavnom više nema, kralja više nema, ali Tatara i dalje, čini se, ima…

Zoran Vukman