Z. Miliša: Tko i kako opstruira demografsku politiku?

Hrvatska će (konačno) dobiti Ministarstvo obitelji, demografske obnove i useljeništva. Domoljubna koalicijanajavljuje zaustavljanje trenda odlaska mladih (obitelji) iz Hrvatske i s povratak naših ljudi raseljenih diljem svijeta. Ex potpredsjednica Vlade Vesna Pusić je nedavno izjavila da demografska obnova “može značiti teror nad građanima.” Kakva nebulozna konstatacija. Ima drskosti ovako nešto kazati (i) kada je kandidira ex premijer Milanović, za mjesto generalnog tajnika UN-a, bez traženja suglasnosti Sabora RH, mandatara i skorog premijera, gosp. Oreškovića. Ta nedemokratska procedura joj nije bitna, nego unaprijed optužuje skoru Vladu ako joj (slučajno) uskrati potporu!? Neću dalje o Milanovićevoj sljedbenici sindroma “mi ili oni”…

Procjene demografa i rezultati istraživanja

Demografi predviđaju da će Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija (četiri najveće zapadnoeuropske države) imati više od 10% stanovnika starijih od osamdeset godina do 2050. godine. Do te godine, procjenjuju da će se broj stanovnika u zemljama EU-a smanjiti za 16 posto. U Hrvatskoj predviđaju da će do tada biti više od 26% osoba starijih od 65 godina. Posljedice starenja upućeni vide u eksploziji starijega pučanstva u Europi, koju već sada nazivaju “starom damom.” Danas je nešto manje od 15% stanovnika u Hrvatskoj starije od 65 godina i oko 800 000 stanovnika u dobi između 50 i 60 godina. Prema podatcima istraživanja “Ekonomika starenja u Hrvatskoj”, naša je zemlja među deset najstarijih zemalja u svijetu. Demografi predviđaju, ako se ne bude radilo na pronatalitetnoj i demografskoj strategiji, da će 2021. godine biti 120 000 manje građana Hrvatske nego danas. Istodobno, i dalje će opadati broj rođene djece, a rast će broj žena koje neće rađati. U Hrvatskoj je danas polovica (odraslih) neudanih i neoženjenih, za razliku od 37,4% koliko ih je bilo 1976. godine. Postotak onih koji se nikada nisu ženili i udavali narastao je s 22,1 (od te godine) na današnjih 30,4%.

U ekonomski najrazvijenijim državama svijeta zabilježen je drastičan porast samaca. Ekonomski rast potencijano vodi pojedince do (materijalnog) osamostaljenja, ali i dokazanog osamljivanja. Danas u Europi više od 53% ljudi žive kao samci. Italija ima devet milijuna samaca, a samo je u Stockholmu 60 % samačkih kućanstava.

Podatci iz listopada 2014. godine Zavoda za statistiku rada u SAD-u pokazuju da je po prvi put danas više samaca nego oženjenih. Od deset rodilja u SAD-u danas su četiri neudane. Jeffrey Grupp u knjizi “Korporatizam – Novi svjetski poredak” tvrdi da su korporatisti Amerikancima isprali mozak tako što vjeruju kako je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obitelji i doma. Ironično tvrdi da Amerikanci žive “kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji.” Natjeralo ih se je da rade za korporacije, da u radnim logorima budu svjesno robovi, a njihova djeca u cjelodnevnom boravku u školama… Prosječna zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je jedan (i najveći) stambeni. To je posljedica strategije dužničkog ropstva.

Gotovo mitološko upozorenje je zapisano u knjizi iz 2002. “The Death of the West” da će demografska depopulacija i “imigracijske najezde” u Europi prema njenom autoru P. Buchananu dovest će do “smrti Zapada.”

Iz istraživanja europskih vrednota 2004. godine proizlazi da se najviše građana u Francuskoj i u skandinavskim zemljama (od analizirane trideset i tri europske zemlje) slaže s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Tko je, po ovome istraživanju, retrogradan?

Državni zavod za statistiku u srpnju 2014. objavio je podatak da je u 2013. godini u Hrvatskoj rođeno 39 932 djece, dok je umrlo čak 10 500 ljudi više. Nekima je to poražavajuća demografska slika, a drugima pozitivan trend nastao pod utjecajem zapadne civilizacije.

U tradicionalnoj zajednici bio je evidentan socijalni pritisak na žene da se (što ranije) udaju i imaju djecu. Nekada je bilo pravilo što više imaš djece, to si sigurniji u starosti. Danas, neovisno o broju djece, to se gotovo posve izgubilo.

U SAD-u se svaki četvrto dijete rađa u izvanbračnoj zajednici, što je dvostruko više nego prije jednog desetljeća. Tradicionalni brak u zemljama zapadne Europe postaje sve rjeđi. Zato ne iznenađuje to što je u europskom rekorderu Islandu (prema podatcima iz 2008.) rođeno 63 posto djece nevjenčanih roditelja i što ga slijede Švedska i Norveška s 55 posto izvanbračne djece. Odmah iza njih slijede zemlje bivšeg socijalizma, Slovenija (60), Estonija (58), Bugarska (50,8) i Slovenija (48 posto). Danska ih ima 46 posto, Nizozemska 40, Austrija 38, Irska i Portugal 33 posto, a najmanje u Hrvatskoj – 9% i Grčkoj – 4%. Međutim, 2013. svako šesto dijete u Hrvatskoj rođeno je kao izvanbračno dijete, (podatci Državnog zavoda za statistiku). Udio djece koje je rodila neudata majka u Hrvatskoj se godinama kretao manje od 10 posto. Međutim posljednjih desetak godina taj se postotak naglo počeo povećavati, da bi 2014. premašio 16 posto. Iako se hrvatska i grčka obitelj smatraju najtradicionalnije u Europskoj uniji – gdje se izvan braka rađa oko 40 posto djece. Ovaj trend pokazuje na sve veću stopu razvoda, sve manji postotak vjenčanja, kasnije stupanje u bračnu zajednicu i pad vjerski sklopljenih brakova, koji su se gotovo izjednačili s onim građanskima. Današnju fazu obilježava pet velikih promjena u vezi s brakom: tendencija razvrgavanja brakova, odgađanje braka i rođenja djeteta, oni koji su u braku imaju sve manje djece, najčešće jedno, povećanje istospolnih zajednica i izvanbračne kohabitacije. U današnjoj dominantnoj hedonističko-individualističkoj orijentaciji logična je posljedica smanjenja obiteljskog odgoja za zajedništvo.

Prema podacima Eurostata iz 2013. mladi u Hrvatskoj roditeljski dom napuštaju s 32 godine, ili šest godina kasnije od prosječnog stanovnika EU te 13 godina kasnije od Danaca ili Šveđana. Pored ovoga, učena je tendencija porasta onih koji ne namjeravaju napuštati roditeljski dom i kada osnuju vlastitu obitelj. Mladi Skandinavci napuštaju roditeljski dom relativno rano, ali sve kasnije stupaju u brak. Sjever Europe karakteriziraju slabe obiteljske veze. Čak 83 posto Hrvata u dobi između 25 i 29 godina živi kod roditelja, a u Švedskoj njih samo 2,5 posto. Nakon mladih u Hrvatskoj, najkasnije roditeljski dom napuštaju Španjolci, Maltežani, Slovaci, Poljaci, Talijani, Bugari i Grci. Hrvatska je država s najmanjim udjelom kućanstava koja čine samo roditelji i djeca, a najčešća su višegeneracijska kućanstva. Velikim dijelom na to utječe materijalna oskudica, nezaposlenost, nesigurni i slabo plaćeni poslovi, a skupe nekretnine u znatnoj mjeri otežavaju kupovinu (ili iznajmljivanje) nekretnine.

Države koje drže do pronatalitetne politike bi trebale materijalno stimulirati majke koje ne rade, ali su (odlučile biti) odgojiteljice (ne domaćice). Tzv. suvremene države mogle su i trebale zaustaviti, a nisu, negativna demografska kretanja: opadanje stope nataliteta, starenje populacije, odgađanje ulaska u brak, ekspanziju rastava brakova, zapostavljanje roditeljskih dužnosti… Kina od listopada 2015. pravi zaokret u populacijskoj politici te je dopustila parovima da imaju dvoje djece.

Mladima bijeg ostaje

Istraživanje iz 2013. godine koje je vodila Vlasta Ilišin, objavljeno u knjizi “Mladi u vremenu krize” pokazuje da su mladi najveće žrtve aktualne krize. Zbog urušenog gospodarstva na mladima je ekspanzirala stopa nezaposlenosti. Hrvatska je po tom kriteriju u Europi odmah iza Španjolske i Grčke. Posljednja kriza, tvrdi V. Ilišin, ‘paralizira’ mlade od egzistencijalne ugroze do zasnivanja obitelji. Prinudno ostaju živjeti s roditeljima koji im, za razliku od ranijih vremena, ne mogu više pomagati. Čak dvije trećine mladih iz spomenutog istraživanja spadaju u kategoriju uzdržavanih članova obitelji. To se ne odnosi samo na mlade bez posla koji, nemajući drugog izlaza ostaju s roditeljima, nego i na one koji su zaposleni, ali su im primanja u prosjeku 20% niža od prosječnih u Hrvatskoj, pa ne pomišljaju na osamostaljivanje kod zasnivanja obitelji, kupnje ili iznajmljivanja stana. Rezultati istraživanja iste autorice iz 1999. godine pokazuju da 18% mladih želi napustiti Hrvatsku zbog ekonomskih razloga, dok je u njenom posljednom istraživanju takav stav iskazalo čak 70% ispitanika. Planirati budućnost u krajnje nesigurnim uvjetima života postaje neracionalno, a “racionalno” (posta)je odlazak ili životinjarenje. Umjesto ranije krilatice “na mladima svijet ostaje” nova bi krilatica mogla biti “Mladima bijeg ostaje.” Ex Milanovićeva Vlada nije pokazala minimum interesa da zaustavi egzodus mladih (obitelji) iz Hrvatske. Tomu je doprinijela dosadašnja Nacionalna obiteljska politika koja nije imala pronatalitetnu strategiju.

Stresni profesionalni i životni ritam, učestalo slabljenje socijalnih veza, egzistencijalni problemi… dovode do dominantne fast food-obitelji, kao sintagme za brze, površne, nezdrave i ugovorno kompromisne odnose. Tomu u prilog ističem knjigu s nakaradnim porukama. Himanen u knjizi “Hakerska etika” poručuje da u obitelji kao i u proizvodnji sve treba biti programirano: od vremena odvoženja djece na cjelodnevni boravak u školama, posjeta psihijatru, odlaska na zabave do povremenog davanja pažnje bračnom partneru – mjesečno od trideset do četrdeset pet minuta. Andrea Dworkin u knjizi “Pornography: Men possessing women” piše kako je brak institucija nastala na silovanju kao praksi. Brak je po njoj nepotrebna forma. Ljubav percipira kroz količinu pruženog zadovoljstva. Krajnja posljedica može biti “društvo bez obitelji” (Buchanan).

Suvremena društva nisu odgovorila zahtjevima odgovornog roditeljstva. U fast food-obitelji ljudi žive jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Posljedica je svega epidemija indiferentnih i popustljivih roditelja. Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta u odgoju vodi raspadu obitelji. Ovo je glavna tema Jirine Prekop, njemačke psihologinje u knjizi “Mali tirani.” Nakon nekoliko generacija popustljivog odgoja vidimo da takav odgoj nije alternativa patrijahalnoj obitelji.

U Hrvatskoj su nekadašnji Obiteljski centri (od 2014.) pripojeni Centrima za socijalnu skrb. Time se smanjila podrška roditeljstvu i kvaliteti obiteljskog života, što je bio glavni cilj postojanja obiteljskih centara. Obiteljski centri afirmirali su članove obitelji, poticali odgovorno roditeljstvo i kvalitetne partnerske odnose te pružali podršku u odrastanju djece i mladih. Glavna je odredba novog Obiteljskog zakona (lakše) razvrgavanje brakova. Suprotno našem iskustvu, od 2000. godine u Njemačkoj su u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom “Odgovorni roditelji – odgovorna djeca.” Bez jasnih ciljeva, govorila je tadašnja ministrica za obitelj Ursula von der Leyen, i djeca će biti dezorijentirana. Ona je pokrenula državni projekt “Savez za odgoj.” Hoćemo li (konačno) i mi?!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša