Ponižavajuću odluka za Hrvatsku

Ivan Pavao II je 3. listopada 1998. beatificirao zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegov nasljednik, papa Benedikt XVI. je 5. lipnja 2011. za bl. Stepinca izjavio: „Zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te je u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, ‘odvjetnik’ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Postao je ‘branitelj’ Boga na zemlji, jer je branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom”. Od tada čekamo njegovo proglašenje svetim.

U ovoj godini, kada je njegovo proglašenje SVETIM bilo pitanje mjeseca, uslijedili su „rafali mržnje“ srpskih političara i pravoslavne crkve prema blaženom kardinalu Stepincu, a istovremeno (znakovito) zašutjela „tehnička“ Milanovićeva vlada kao i brojni intelektualci, za divno čudo, ovoga puta, ne i HAZU! Kauza je završena i čeka se samo formalno Stepinčevo proglašenje SVETIM! Stepinac koji je ranije proglašen BLAŽENIM za srpsko vodstvo je zločinac. Odlukom Pape Franje, pod neviđenim ovogodišnjim (orkestriranim) pritiskom pravoslavne crkve i srbijanskih političkih čelnika, učinjen je presedan pa je odgođena Stepinčeva kanonizacija, koja sada treba čekati zaključak komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve!

Mješovito povjerenstvo će imati šest članova, po troje s pravoslavne katoličke strane kojima će se, na možebitnizahtjev pravoslavne delegacije, dodati još dva (njihova) neovisna člana! Ovo je poniženje za Hrvatsku! Drugi presedan je da se prvi puta traži mišljenje druge Crkve. Takvom odlukom sada je na ispitu Stepinčeva svetost! Neupitna je činjenica da se SVETAC za života vatreno borio protiv fašističkog i komunističkog totalitarizma, da je bio promicatelj ljudskog dostojanstva (neovisno o nacionalnoj ili konfesionalnoj pripadnosti) i bio preteča hrvatske neovisnosti. Sve se, opetovano relativizira, jer Hrvatska ne smije imati ratne heroje, nacionalne idole niti (novog) SVETOG ČOVJEKA!

Stepinac je neupitno najuzvišenija (uzor) osoba hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. Ako se Stepinac ne proglasi SVETIM čitav bi se crkveni model proglašavanja svetom osobom potpuno urušio, nakon 2000 godina tradicije Crkve. Stepinčeva kanonizacija bi razbila srbijansku matricu unisonih optužbi za sve „ustašoidne Hrvate“ i dodatno aktualizirala ratne strahote Milioševićeva režima i njegove „desne ruke“ aktualnog predsjednika Srbije i premijera. Srbijanska strana nikad neće imati dokaze Stepinčeva „ustaštva.“ On je bio dokazani humanist i vatreni kritičar socrealističke diktature. Nekada i danas smeta svima (u Srbiji i Hrvatskoj) što je za života govorio i apelirao o zločinima komunizma i fašizma te se riječju i dijelom zalagao za hrvatsku državu, ali ne i za „endehazijska zlodjela“, što mu dandanas podmeću njegovi (novi) progonitelji.

Stepinac je bio primjer neustrašivog borca protiv Istočnih i Zapadnih „grijeha“, ali i protiv podjela među Hrvatima.On je još 1935. predlagao da se u Zagrebu izgradi crkva u čast bl. Marka Križevčanina, a u istoj postavi oltar hrvatskih svetaca i blaženika. Godinu poslije je na propovjedi izrekao etično – povijesnu lekciju: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu – to je moje načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti“. U vihoru drugog sv. rata, 25. listopada, 1942. izjavljuje: „Svaki narod i svaka rasa imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.“ Odmah nakon završetka rata, u dokazano montiranim procesom, nevino je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu od staljinističko – boljševičkog Titova modela „prijekog suda“. Stepinčeva hrabrost, ustrajnost, poniznost, oprost progoniteljima i mučenja, dandanas simboliziraju borbu hrvatskog naroda za samostalnost i očuvanje kršćanstva, ne samo katoličke vjere.

Želim vjerovati da Papa neće mijenjati (niti prolongirati do kraja iduće/ih godine/a) već znane argumente Vatikana proglašenja Stepinca Svetim. O nekada socrealističkim progonima i danas aktualnim objedama srbijanskih političara, odnosno implikacijama zadiranja u naš nacionalni identitet hrvatsko vodstvo „ni slova.“ Ovdje se vrijedi prisjetiti misli Ante Starčevića: “Radije s orlovima nego s licemjerima. Orlovi jedu mrtve, a licemjeri žive.” Šutnja o SVETOM ČOVJEKU nije samo problem (ove) odnarođene (i vjerujem odlazeće) vlasti, nego i samog puka. Evo zašto…

Sindrom hrvatske šutnje

Od socrealizma do danas šutnja je najdominantniji model ponašanja većine. Ona je sve samo ne „zlato“! Šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se, ponajčešće iz straha, ne želi obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom. Dugotrajna šutnja na sve nepravde vodi frustracijama. Šutnja je odobravanje postojećeg stanja ili je posljedica straha za izgovorenu riječ. Hoćemo li zaboraviti da nikada povijesni velikani nisu bili imuni na sve deformacije ili nepravde koje nam se događaju? Pored šutnje, „neznanje je izvor sviju zala“ (Sokrat).

Najmračnija vremena iz socijalizma govore da se tada najviše šutjelo. S druge strane, šutnja može biti čin kojim se ljudi indirektno suprotstavljaju nadređenima ili nametnutim okolnostima. Ona je uvertira socijalnih ili političkih nemira. Je li ih (pet) prizivamo? Imamo li pravo na strah pred onima koji nas vode u propast? Oprost i tolerancija su poželjne vrline, no ako one znače pristajanje na ugnjetavanje, treba(mo) reći: “Ne, hvala.” Austrijski filozof Karl Popper poručuje: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva”, a francuski pedagog A. Mougniote (u knjizi “Odgajati za demokraciju”) otkriva zašto nikada ne treba davati “slobodu neprijateljima slobode.” Hoće li papa Franjo, slijedom gore rečenog, znati preispitati vlastitu odluku kojoj je dao u ruke neprijateljima tolerancije, dijaloga i oprosta?

Pedagoške ‘poruke’ roditelja djeci (naslijeđene iz socijalizma) i danas su aktualne: “Tko šuti, dva uči.”, “Ti prvi nemoj!”, “Ne budi bijela vrana!” Time se dobiva(la) iskaznica filozofije nezamjeranja. Ona uči neiskrenosti, avodi(la) poltronstvu, mediokritetstvu i licemjerju. U konačnici, ljudi postaji rezignirani jer im poručuje da odustanu od nepravdi ili promjena. Politička prepoznatljivost rezigniranosti vidljiva je u apolitičnosti i političkog apsentizma. Šutnja je pojedinačni i skupni čin prijezira, bijesa i frustracija. Posljedica dugotrajne šutnje vodi poltronima. Potonji se povode nametnutim mišljenjem jer nemaju svoga.

Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvima glasi: “Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta.” Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od osobnosti. To su politički “zombiji”, ili figure u tuđim rukama. Takvih je političara najviše u svim strankama i parlamentima. Oni participiraju na vlasti zaslugom moći – vladara, dajući mu svoju “slobodu” za “mrvice sa stola.” Nestajanje čovjeka, pod diktatom mase, vodi uniformiranosti mišljenja. Zar nas treba čuditi da se dandanas ismijavaju ljudi koji žive pomažuće ponašanje. Einsten upozorava da je “svijet opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.” Zato je šutnja zlo na osobnom i društvenom životu! “Ako izneseš ono što je u tebi, spasit će te. Ako ne izneseš ono što je u tebi, uništit će te.” (narodna poslovica). Da bi čovjek dostojanstveno živio, mora pobijediti strah. Ovdje se vrijedi podsjetiti latinske izreke Qui audit, adipiscitur (Tko se usudi, pobjeđuje).

Nametnuti sekularizam duhovno je opustošio potrebu ljudi za idealima te danas, kao nikada ranije, vodi agresivnom ateizmu i anarhizmu, gdje se religija tretira kao “opijum za narod” (Lenjin). Slijedom naše teme ovdje se vrijedi prisjetiti kako je svojevremeno Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax izdala priopćenje u kojem se izražava nezadovoljstvo činjenicom kada je novinar Drago Hedl, podilazeći ondašnjim vlastima u socijalizmu, bl. Alojzija Stepinca nazivao “krvnikom među svecima.”

Opasnosti proizlaze iz (i) danas rehabilitirajućih promišljanja doktrinarnih anarhista: “Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda.” (sljedbenici Kropotkina u transparentu kod njegove sahrane), Bakunjina i njegova načela: “Strast za razaranjem je kreativna strast.” ili Proudhona: “Naše načelo jest: Ateizam u religiji. Anarhija u politici. Dostojevski (svevremenski) upozorava: “Ako Boga nema, sve je dopušteno.” Anarhistička platforma je bila i ostala: “rastakanje države”, Crkve, škole i obitelji. Životno načelo anarhista uništavanje je svih autoriteta, svetaca, uzora… Kritičari svega postojećega neprestano “sole pamet drugima” jer svoju ne mogu nikome prodati.

Radikalni moralni relativizam vidljiv je u agresivnom ateizmu i/ili nihilizmu čije su posljedice relativiziranje smislaživota, odgoja, obitelji, vjere, rada… U toj koncepciji sve ima cijenu ništa vrijednost. Trivijaliziranjem i relativiziranjem (odgojnih) vrednota i ideala djecu odgajamo u raspuštenosti “i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Izrugujemo se duhovnom nasljeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću” (O. Platonov u knjizi “Zašto će propasti Amerika?”). Šutnjom struke na sve te deformacije se potiru ideali, a antiuzori (po)staju idoli.

Tko su današnji uzori mladima?

Kardinal Bozanić je nedavno kazao da „u blaženom Alojziju vidimo uzor služenju, poduprtom svjedočanstvomsavjesti.” Suprotno tomu, u jednoj („hit pjesmi“) pjesmi mladima se sugerira da za“ ideale ginu budale“. Ovome se treba suprotstaviti sjajnom upozorenju: “Heroji se razlikuju po dostignućima, a slavne osobe po zaštitnom znaku. Heroji se sami stvaraju, a slavne osobe stvaraju mediji.” (D. J. Boorstin). Ideološki pozicionirani trenutačnoj političkoj garnituri, Hrvatski mediji ne žele otkrivati niti promovirati junake domovinskog rata. Stopostotne invalide tretiraju kao državne „uhljebe“. Celebrity-kultura vodi u moralnu izopačenost, gdje se poželjnost podređuje izgledu, uspjehu, koristi, bogatstvu i slavi. Nakon prvog prikazivanja Big Brothera u Hrvatskoj, u jednim dnevnim novinama na naslovnici Hamdija se slavio kao “nacionalni heroj u Hrvata.“

Tim i takvim tiskovinama je veliki problem što naši srednjoškolci ne znaju tko je premijer Hrvatske? To jemedijki problem ili navodno državni problem, a nije se mlade pitalo znaju li za bl. Stepinca. Medijski izabrana šesnaestogodišnja djevojka tjedna u drugom dnevnom listu u na pitanje novinara kako zamišlja svoju budućnost odgovara: “Želja mi je što prije postati bogata udovica.” Jedna učiteljica ostala je zaprepaštena kada je dobila gotovo uniformne odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti… Vidjela su se kao vlasnici trgovačkih kuća, hotela, poznate osobe iz svijeta mode, imućni tajkuni… Prema jednom istraživanju na uzorku maturanta u 25 gradova Srbije, 63% ispitanika izjasnilo se da im nedostaje Slobodan Milošević, a za svoje uzore navode zloglasnog Milorada U. Legiju, ubijenog libijskog diktatora Gaddafija i četničkog zapovjednika Dražu Mihailovića. Od estradnih ličnosti najbolje prolazi Bora Đorđević, frontmen “Riblje čorbe.

U takvom medijski zatrovanom svijetu, pitam se za opravdanost Papinog optimizma, koji želi vjerovati da svojom činom (prolongiranja CRO SVETCA) može savladati indoktriniranu („s druge srane“ Istočnog Balkana) dokazanu mržnju prema drugome i drugačijima. Kako možemo njegovati ideale i idole, tipa medijski opstruiranog bl. Stepinca, kada smo (znanstveno dokazano), empatičnost, solidarnost, društvenost i prijateljstvo sahranili? Hoćemo li i dalje naše branitelje, kao Stepinca stavljati u isti (medijski) kontekst – nepoželjnih Hrvata? Kada individualiziramo ova pitanja, podsjetimo se svevremenskog upozorenja jednog duhovnog velikana: „Na kraju našeg puta se nećemo sjećati riječi naših neprijatelja, nego šutnje naših prijatelja”. (M. Luther King)

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Share.

Comments are closed.