Sreća
Nacionalni indeks sreće (NIS) ispituje se preko “mjerljivih” pokazatelja kvalitete življenja (u kojoj se mjeri zadovoljavaju potrebe i očekivanja građana). Može li se znanstveno ispitati stanje sreće i zadovoljstva te mjeriti “subjektivni osjećaji sreće”? Moj odgovor je negativan. Evo zašto… Istraživanja NIS-a u Europi pokazuju da je indeks sreće veći u krajevima s višim BDP-om. Takva istraživanja pokazuju da kvalitativni pokazatelji prate smjer kvantitativnih promjena, odnosno da rast bruto društvenog proizvoda (BDP-a) odgovara rastu kvalitete života. Neprihvatljivo je da takvi pokazatelji vrednuju stupanj osobne i/ili nacionalne sreće. “Među siromašnima ima vrlo sretnih, a među bogatima mnoštvo nesretnih ljudi.” (predsjednik Hrvatskoga psihijatrijskog društva Vlado Jukić)
Ekonomistkinja Anita Frajman Ivković u svojoj disertaciji “Progres društva vođen subjektivnim blagostanjem: indeks sreće građana” opravdano konstatira da “BDP nije mjera blagostanja društva,” niti je mjerilo materijalni standard. Na upit novinara: “Postoji li mogućnost ujednačavanja tih indeksa da se dobije neki objektivni indeks koji bi zamijenio sveprisutnost BDP-a?” Frajman Ivković odgovara kako je to teško očekivati, “jer se cijeli svijet rangira po BDP-u. Kada bi se to promijenilo, dobili bismo sasvim novi svjetski poredak važnosti zemalja, vrijednosti, moći, a to nikom ne odgovara.”
Ekonomija blagostanja nije jamac sreći. Sreća je nemjerljiva, jer je subjektivni doživljaj. Ona može biti trenutačno zadovoljstvo ili uživanje u životu – hedonistička orijentacija. U jednom i dugom slučaju ona nije sinonim sa životnim zadovoljstvom. Stručnjaci koji mjere sreću sa zdravljem, jednakošću, ljubavlju i poslom, zaboravljaju da između deklarativnih i ponašajnih vrednota često stoji “provalija.” Nema tog mjernog instrumenta koji bi objektivno mjerio subjektivni (i promjenljivi) doživljaj sreće. Povećanje kvalitete života nije u izravnoj vezi sa srećom stanovništva. Smisao života, sloboda, obitelj, nutarni mir i mir u svijetu, ljubav, uspjeh, jedakost… su filozofijski, kulturološki, sociologijski, religijski… uvjetovani, pa je unificirano tumačenje tih vrednota (nužno) tendenciozno. “Jednakost je možda temeljno pravo, no ne postoji država na Zemlji koja ju može pretvoriti u činjenicu.” (Honore de Balzac)
U reklamnoj industriji sreća se vezuje za potrošnju i lažnim znakovima uspjeha. Sloboda ili sreća za svakoga znači drugo. Iako se metodologija međunarodnih istraživanja uvelike razlikuje, na vrhu ljestvice “najsretnih” se nalaze Skandinavske zemlje, iako je iznimno visoka stopa suicida i najviše se “troše” antidepresivi! Države s najnižom stopom suicida su Albanija, Armenija, Gruzija i Malta.
Više konkurencije, manje solidarnosti
Ova civilizacija kao nikad ranije veliča ljudska prava, ali se ona istovremeno više nego ikada krše i ugrožavaju. Wilheilm Heitmayer, njemački pedagog i sociolog, 1992. godine imao je predavanje na dan Sveučilišta u Bielfeldu (23. 11.) na temu “Zašto je ovo društvo paralizirano glede netrpeljivosti prema strancima i glede nasilja?”, u jednoj je rečenici opisao posljedice dezintegracije i modernizacije (u Njemačkoj): “Što manje jednakosti, to više konkurencije, što više konkurencije, manje solidarnosti, a s manje socijalnih veza, više bezobzirnosti.” Konrad Paul Liessman u knjizi “Budućnost dolazi” konstatira: “Na svjetskom vrtuljku konkurencije potvrditi se može samo onaj tko je brži od drugoga.”
Hoze Muhika je trebao posramiti većinu predsjednika u svijetu. Kao predsjednik Urugvaja 2012. godine predsjedničku palaču dao je na korištenje beskućnicima, a istima odvajao najveći dio svojih primanja. Kao predsjednik vozio se Volkswagenovom iz 1987. godine. On je bio jedan od najskromnijih šefova država, a mediji su ga proglasili “najsiromašnijim predsjednikom na svijetu.” U jednom govoru je istaknuo da “živimo skromnije sedam milijardi ljudi na svijetu ne bi bilo gladno. Najsiromašniji su oni koji trebaju puno u životu.” Jesmo li ikada razmišljali da oni koje nazivamo siromašnima žive jednostavnijim načinom života?
Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao odsustvo bolesti i prisustvo tjelesnog, psihičkog i socijalnog blagostanja. Pitam koliko ljudi živi u blagostanju? Tko ostaje “zdrav”?
Claude Levi Strauss u svom kapitalnom djelu “Strukturalna antropologija”, kao i E. Hatch u dva toma “Antropoloških teorija” iznose istraživačke spoznaje kako tzv. primitivna društva stoje superiornije u etičkom pogledu u odnosu na materijalno razvijeni svijet današnjice. Ondje gdje su zapadnjački teoretičari vidjeli “divlje”, “primitivne” i “zaostale” običaje ili obrede plemenskih skupina, oni otkrivaju njihove civilizirane geste, uljuđenost, solidarnost i važnost međuljudskih odnosa. Jean Jacques Rousseau u svojoj raspravi “Porijeklo nejednakosti među ljudima” upozorava da s rastom materijalne civilizacije opada moralnost ljudi.
Henry Miller, genijalni književnik, američki je način života doživio kao “najgoru noćnu moru.” Prije smrti izjavio je da je za života izgubio mnoge iluzije, ali nikada i “neutaživu radoznalost.” U svom je eseju “Za osamdeseti rođendan” zapisao: “Ono što tako tužno nedostaje u našem današnjem svijetu jesu uzvišenost, milosrđe i ljepota. Mi koji pripadamo zapadnom svijetu još smo prave bebe u usporedbi s Hindusima, Kinezima, Egipćanima… Raste netolerancija i pomanjkanje kulture u razumijevanju drugih naroda. Mi Amerikanci možda jednoga dana stignemo do svih planeta, ali nikada nećemo dospjeti do središta svemira koje se nalazi u duši najsiromašnijih i najskromnijih ljudi.”
Danci su, prema izvješću o sreći iz 2012., koje su priredili stručnjaci njujorškog Sveučilišta Columbia najsretniji narod na svijetu. Danski BDP “po glavi” stanovnika iznosio je gotovo 44 000 eura, što je drugi najveći BDP u Europskoj uniji. Međutim, najveći potrošači antidepresiva su u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj.
Pesimizam
UN-ova inicijativa Mreža rješenja za održivi razvoj – Sustainable Development Solutions Network objavila je izvještaj o sreći u svijetu za 2015. godinu. Autori ovog ispitivanja su za najvažnije čimbenike sreće uzeli životna očekivanja, percepcija osobne slobode i zdravlja, BDP-a po glavi stanovnika, te percepcije korupcije i solidarnosti sugrađana. Švicarska je ocijenjena kao najsretnija zemlja svijeta, između 158 zemalja svijeta, a poslije građana/ki Švicarske slijede Islanđani (7,56), Danci (7,52), Norvežani (7,51) i Kanađani (7,42). Hrvatska je na 62. mjestu s ocjenom 5,75. ili četiri mjesta lošije u odnosu na izvještaj objavljen 2013. Od susjednih zemalja Italija je 50. (5,94), Slovenija 55. (5,84), Crna Gora 83. (5,19), Srbija 87. (5,12) BiH je 96. (4,94), Mađarska je 104. s ocjenom 4,80. Uz spomenute Mađare, od zemalja EU-a nesretnijima od Hrvata smatraju se i Bugari, Grci, Latvijci, Portugalci i Rumunji. “Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade.” (Slaven Letica)
Urednik izvještaja John F. Helliwell sa sveučilišta British Columbia izjavio je u travnju 2015. da su on i “ostali autori zadovoljni što sve više vlada u svijetu gleda sreću i dobrobit kao mjere za ostvarenje nacionalnog napretka.” Koliko je iritantna ova izjava, najbolje opisuje Kristina Wolsperger Danilovski, koja se s obitelji početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, a nakon tri godine su se vratili u Zagreb. Napisala je iznimno poučnu knjigu Danci i stranci.
U životu materijalno razvijenih ima malo solidarnosti, altruizma, suosjećanja i/ili sreće. U životu bogatog čovjeka nije uvijek “sunčano”, kao što je otpjevano u poznatoj pjesmi grupe ABBA. Ovdje ću parafrazirati Alberta Camusakoji je proročanski uočio kako će (suvremena) ekonomija neuspješno balansirati između ograničenih prirodnih resursa i neograničenih ljudskih potreba.
U jednom istraživanju zaključuje se da informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT), poput interneta i mobitela, povećavaju kvalitetu života ljudi koji ih koriste. To pokazuje istraživanje britanskog instituta The Chartered Institute for IT. Međutim pogrešan je zaključak istraživanja Why IT makes you happier (Zašto vas IT čini sretnijim) da suvremena tehnologija čini ljude sretnima. Brojna druga istraživanja ukazuju na važne poveznice korištenja sofisticirane tehnologije s visokim stupnjem otuđenja i depresivnih stanja. Ovdje nije naodmet spomenuti činjenicu da nema depresije kod Amiša koji odbijaju koristiti suvremena “tehnološka čuda.” Psihijatrica Judith Orloff (autorica knjige “Emotional Freedom: Liberate Yourself From Negative Emotions And Transform Your Life”) ovisnost o internetu dovodi do “poremećaja privrženosti” čovjeka prema stroju. Forresterovo istraživanje u SAD-u 2009. godine otkriva da su Amerikanci godine provodili otprilike 12 sati tjedno online, što je dvostruko više od prosjeka u 2005. godini. Nisu li to dovoljni argumenti da suvremena tehnologija otuđuje, a ne da čini ljude sretnima – iz istraživanja Why IT makes you happier ?!
Činjenica je da ljudi teže imanju, a ne znaju živjeti i nisu sretni onome što posjeduju. Brojni su primjeri pojedinaca koji su rođeni u bijedi, a gomilaju duhovno bogatstvo. Skromnost ne zna za pohlepu. Skroman čovjek vidi iznad utvrde materijalizma. U zdravom odgoju i društvu kad se čini dobro, osoba se dobro i osjeća, a kad učini loše drugima, trebala bi se osjećati loše.
Duhovna pustinja
Benedikt XVI. upozoravao je da suvremeni svijet postaje “duhovna pustinja.” Mnogi prihvaćaju izreku: “Što južnije, to tužnije”, a ja kažem obratno: što južnije i istočnije, to svjetlije i prirodnije. Civilizacija sa svim modernizmima dovodi u pitanje ljudski opstanak. Stanovnici velikih gradova su pod silnim stresovima, turobnijeg su raspoloženja, otuđeni, anemični, depresivni, vjeruju za je brzina – vrlina, a kod materijalno siromašnijih još uvijek postoji gostoprimstvo, solidarnost, ležernost, društvenost… Will Rogers, jednom je ironično izjavio: “Ne množe se reći da civilizacija ne napreduje; ipak vas u svakom ratu ubiju na neki novi način.”
Margaret Mazzantini, talijanska autorica sjajnog romana “Napokon rođen”, za svoje lažne prijatelje iz Rima rekla je da su “moreplovci nizina.” Upoznavši vedrog čovjeka s brdovitog Balkana – Bosne i Hercegovine – upitala ga je: “Kako možeš biti uvijek tako sretan?”, dobivši odgovor: “Jednostavno, gadi mi se tuga.” Selimović je sjajno opisao ponašanje ljudi u Bosni koji žive “muci u inat.”
Slijedi poučna priča koju sam pronašao na internetu… “Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao. – Strašno! – suosjećali su susjedi – Kakva nesreća! – Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao… – odgovarao bi starac. Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila. – Kakva sreća! – uzviknuli su susjedi. – Sreća? Nesreća? Tko zna? – odgovarao je starac. Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu, pao s nje i slomio nogu. – Kakva nesreća! – rekli su susjedi. – Sreća? Nesreća? – upitao je starac. Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli. – Sreća? Nesreća?” Mi ne znamo što će se dogoditi pro futuro. Vidimo samo loše stvari i predviđamo scenarije koji bi se mogli dogoditi. Mudro je kada se pripremimo za različite scenarije kako ne bismo bili razočarani. “Sretan je čovjek koji je u stanju izdržati najveću sreću i nesreću. Onaj koji je takve promjene izdržao staloženo, nesreći je oduzeo svaku moć.” (Seneka)
Evo još jedne kratke i poučne priče (nepoznata autora) … Imućni otac povede svoga sina kako bi se družili s iznimno siromašnom obitelji. Svrha je bila pokazati mu kako žive ljudi koji nemaju novaca. Na povratku kući otac upita sina što misli o ljudima koje su posjetili, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo. Mi imamo lijep bazen, oni rijeku, mi imamo sunčani krov ali oni nebo sa zvijezdama, mi imamo veliku terasu s vrtom, a oni šumu. Na kraju sin doda: hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!” Kad ne bi radili drugima ono što ne želimo da učine nama, (jedna od Božjih zapovijedi) i kada bi “svaki čovjek na svijetu usrećio barem jednog čovjeka, čitav bi svijet bio sretan!” (J. M. Simmel)
Vrata hrabrosti, pomaganja ili suosjećanja nikada ne smijemo zatvoriti. Ako ih zatvorimo, ostaje nam kostur preživljavanja. Goethe u romanu “Srodne duše” tvrdi: “Koliko ti zavidim prosjače – ti se još uvijek možeš sladiti jučerašnjom milostinjom, a ja svojom srećom ne mogu.” Selimović to briljantno sažima: “Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu. Dobre osobe ti donose sreću, loše iskustvo, zle lekcije, a najbolje – uspomene.”
Ekonomski čimbenik samo je jedan u nizu koji ljude čini (ne)zadovoljnima, rijetko i sretnima. Materijalno zadovoljstvo nije (jedini) indeks sreće. Autorica romana “Napokon rođen” shvatila zašto joj nedostaje Sarajevo i “taj skromni i ponosni svijet”, a da (njezin) Rim postaje “zamorni grad”, čija vreva sliči “močvari života.” Taj grad, kao metaforu urbanog života, doživjela je u svoj njegovoj “jalovosti, gdje neće naći Stvoritelja.” Priznaje kako je u trenutcima slabosti mrzila “plodnost siromaha” (s Balkana). Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH na tom istom Zapadu svi su željeli čuti i vidjeti vijesti gdje su žrtve rata postale “lovački rezervat zečeva za odstrel” (Mazzantini). Nijemo su promatrali ubijanje simbola interkulturalnosti u Vukovaru, Mostaru, Sarajevu… Njezina “fronta rata” bila je u “mirnom gradu” – Rimu. Razvijeni je svijet “spaljen iznutra”, umoran od “banalnosti života” (Mazzantini).
Najljubazniji ljudi
Uživam u ljepotama devastirane Slavonije i Baranje. Otkako sam (prije tri godine) postao stanovnikom te Županije, vidim (kao svi) trošne zgrade s neuređenim fasadama, napuštena poljoprivredna dobra…, ali vidim i nešto puno važnije. Svakodnevno svjedočim da ovdje još ima ljudi s toplom dušom, da su zadržali gostoprimstvo, solidarnost, altruizam… Osijek, Slavonija i Baranja bi mogli konkurirati u Europi s najljubaznijim ljudima! Hrvatska je od 2007. članica Eurotransplanta, međunarodne organizacije za razmjenu ljudskih organa. Prema podatcima te organizacije Hrvatski građani od 2013. godine daruju najviše organa u odnosu na druge države Europske unije. Rezultat je to visoke solidarnosti i svijesti građana koji se sve češće odlučuju donirati organe. Stopa donatora je u stalnom porastu. U 2013. stopa darivatelja, prema Eurotransplantu, na milijun stanovnika u Luxemburgu je iznosila 7.6, Njemačkoj 12.5, Nizozemskoj 15.1, Sloveniji 22.4, Austriji 22.9, Belgiji 29, a u Hrvatskoj 32. Sada postaje jasno zašto ove varijable ne uzimaju mjerodavnim kod ispitivanja zadovoljstva životom i sreće u pojedinim državama!
Koje su dodatne razlike između ‘razvijenih’ i ekonomski nerazvijenih zemalja? U prvih je odsustvo vjere i crkve su prazne, a kod drugih je vjera stil života i crkve su pune. Prvi teže političkoj demokraciji, a kod drugih je dobročinstvo dio svakodnevice. U razvijenim je državama dominantna fast food-obitelj, u drugima patrijarhalna. Kod prvih su roditelji od karijere, a u drugih od ljubavi. U prvima su ljudi otuđeni i nezainteresirani za probleme drugih, a u drugima su uljudni, gostoprimljivi i solidarni. Kod prvih se sloboda zamjenjuje sigurnošću. Tamo, se vazda žuri, a kod drugih “ima dana.” Tamo je neizvjesnost, a kod drugih poštovanje tradicije postaje mjerilo izvjesnosti. Kod prvih je cilj stjecanje materijalnog blagostanja, a kod drugih je ležernost način života. Prvi se zadovoljavaju prividom ekonomske sigurnosti, a drugi malim stvarima. Prvi gledaju sebe, a drugi gledaju usrećiti druge. Prvi ih podcjenjuju, a drugi ih precjenjuju. ‘Razvijeni’ imaju uređene državne zakone, ali su se depersonalizirali i društvenost sahranili. Drugi sačuvaše socijalne kontakte i društvenost. Prvi se uče prijetvornosti, drugi žive u zajedništvu.
George Carlin je povodom smrti svoje supruge napisao tekst “Sve ovo znamo, zašto ništa ne poduzimamo?” Ovdje ću citirati njegove misli o paradoksima modernizma: “Imamo visoke zgrade i široke autoputove, a nisku toleranciju i uske vidike. Trošimo više, imamo manje. Imamo velike kuće i sve manje obitelji, više komfora, a manjevremena, više obrazovanja i manje razumijevanja, više znanja iz medicine i manje zdravlja. Kupujemo više, uživamo manje. Imamo više udobnosti, a manje vremena. Zagospodarili smo vanjskim prostorom, ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari. Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude. Planiramo više, ali postižemo manje. Znamo žuriti, ali ne i čekati. Naučili smo kako preživljavati, ali ne i kako živjeti. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.” Svi koji žive u ekonomski razvijenim državama mogu potvrditi da oni koji žive u kućama ne znaju tko su im susjedi. O stanovima da ne govorim. Na ovim je prostorima bitno drugačije. Na Balkanu ljudi u kafićima počinju razgovor s ljudima koje ne poznaju. To je “vani” nezamislivo. Od kada sam došao u Osijek (prosinac 2012.) bio sam barem u četrdeset kuća ljudi koje nisam poznavao. Kažu mi, vidjeli moje vozilo splitskih registracija, mog vjernog psa ili čuli drugi dijalekt i tako započeli razgovor.
Zuko Džumhur, glasoviti putopisac iz BiH, u vrijeme socijalizma je ironizirao (u TV-emisiji Kino oko) brojne stručnjake u studiju (nakon gledanog filma “Sreća”), koji su se trudili definirati sreću sa znanstvenog (sociologijskog, psihologijskog…) gledišta. Ustvrdio je da je sreća bila i ostala u domeni doživljaja svakog pojedinca. Za nekoga sloboda ili sreća može biti svjesno robovanje i tko mu može uskratiti ili negirati taj osjećaj? Sreća i sloboda ne mogu se definirati, a onda ni operacionalizirati znanstvenim instrumentima. Ovdje ću se poslužiti stihovima koje je svojevremeno otpjevala Gabi Novak: za nekoga je sreća “slučajno poznanstvo”, za drugoga “kuća i tišina”, za trećega “karijera i slava”, za neke ono “što se pamti dugo”, nekima “nakit i dijamanti”… “ili samo ljubav može donijeti nju?”
Dobro i zlo imaju vrijeme trajanja
Za kraj kolumne dajem poučnu priču kako dobro i zlo imaju vrijeme trajanja…. U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac. Naučio ga je da čita i piše i to je bio sav kapital koji mu je ostavio. Neposredno prije smrti otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu: “Na žalost, nemam šta da ti ostavim osim kutijica. Kada ti jednog dana bude najteže u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude najbolje”, reče mu otac i izdahne. Mladić je dostojno ispratio oca i krenuo u potrazi za srećom. Radio je najteže poslove. Zimi je bio sretan ako bi ga netko primio da prenoći na zemljanom podu zajedno sa stokom. Ubrzo je postao umoran od takva života. Kada su došle poplave, zavladala je opća glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade, riješio je da se ubije. Prije odluke, otvorio je bijelu kutijicu. U njoj je bio tek jedan papirić.
Razmotao je i vidio očev rukopis. Pisalo je – Ovo će proći! Shvativši to kao očev apel za životom, odustao je od nakane da si oduzme život. Opet se zaputio u potrazi za smislom. Nedugo nakon toga pronašao ga je jedan stari Kinez i rekao da njegovu gospodaru treba pisar. Ubrzo je dobio posao kod plemenskog starješine i počeli su mu dolaziti neznani neuki seljaci kojima je trebala pomoć u pisanju i čitanju. Svima je izlazio u susret. Strogi gradski starješina bio je pravedan i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo dao mu je pristojan smještaj u kući. Mladiću se sve promijenilo. U godinama koje su uslijedile postao je gazda imanja, stekao materijalno bogatstvo, radio je sve više umjesto samog starješine koji je star i onemoćao povjerio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, dobiše mnogo djece. Mladić je prvi put u životu bio sretan. Jedne večeri sjetio se svojih očaja i želje da sebi oduzme život. Sjetio se one druge kutijice. Otvorio je crnu kutijicu, a u njoj je bilo zapisano – I ovo će proći!
prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV