Zasićen i umoran od boljševičkog koda Milanovićevih sljedbenika u osporavanju činjenice da odlazi/e u ropotarnicu (političke) povijesti, ovih dana namjerno sam se odmaknuo od dnevnopolitičkih praćenja patologije CRO politike i čitateljima ponudio odmak od dnevno političkih prepucavanja s vazda akutualnom pričom o posljedicama dragovoljnog ropstva. Na zasadama političke teorije Antonia Gramscija kulturne hegemonije danas se uočavaju njene posljedice na gospodarstvo, politiku, školstvo, znanost ili Europski kontekst. Političku, kulturnu ili medijsku hegemoniju provodi manjina nad većinom, a uspijevaju kada svoje interese pretvore u društvene odnose ravnodušja za promjenama. Osvajanje i/ili održavanje kulturne i političke hegemonije, provodi se oblikovanjem javnog mnijenja prema jednom političkom projektu. Tako se brišu različitosti i poništava pluralizam ideja. Političku hegemoniju predvodi elita sklona jednoumlju, financijski oligarhi i arhitekti javnog mijenja putem masovnih medija.

Zahvaljujući tehnologiji i digitalizaciji, svijet je zakoračio u informatičku revoluciju, ali su se pojavile i neograničene mogućnosti (dragovoljne) kontrole svakog pojedinca. Postindustrijska društva opisuju se sintagmama – informacijsko društvo i društvo znanja, pri čemu se ta dva pojma, gotovo uvijek, koriste kao istoznačnice. To je samo naizgled točno, jer ako se informacija definira kao podatak koji pridonosi znanju primatelja, onda bi veći skup informacija trebao rezultirati povećanim znanjem.

Međutim Konrad Paul Liessmann u svom djelu “Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja” objašnjava da u tom fragmentalnom znanju nedostaje snaga sinteze. “Fragment se lako usvaja, a još lakše zaboravlja. Hiperprodukcija informacija mijenja načine komunikacije koje cinici nazivaju erom pametnih telefona i glupih ljudi.” Suvremena tehnologija oblikuje ljudske potrebe i ponašanja, a mase postaju zatočenicima tehnologije. Dovoljno je pogledati ljude, osobito mlade, zadubljene u ekrane. Koliko je takav tip ponašanja uzeo maha, govore i sve češći natpisi na zidovima ugostiteljskih objekata koji poručuju: “Nemamo WiFi, razgovarajte jedni s drugima.”

Internet nas opskrbljuje morem podataka, ali i oblikuje proces mišljenja, nagriza sposobnost koncentracije i kontemplacije ili vodi do zasićenosti (neprovjerljivih) informacija. Načine na koje se percipiraju dugi i analitički tekstovi moglo bi se sažeti u dvije riječi didn’t read. Ta se fraza koristi kao odgovor na tekst koji je prema mišljenju čitatelja, odnosno sudionika u internetskoj diskusiji pretjerano dug, te se stoga ne treba zamarati čitanjem istoga. Virtualni online svijet otvoren je od 2003. godine (Linden Lab).

Plan apsolutne kontrole

Pritiskom na tipku enter The World otvara se digitalni kontinent, u kojemu su žive žrtve – virtualni mi. Tu je moguće ostvariti virtualni obiteljski život, stanovati u virtualnom stanu, odlaziti u virtualnu kupovinu, kinopredstave, imati virtualnog bračnog partnera, virtualne intimne odnose, virtualnu djecu ili roditelje koje smo kao i sebe prethodno kreirali od boje očiju i kose, stasa, ponašanja. Dakako, virtualni simulator obiteljskog života nije besplatan, pa oni koji traže sebe virtualno, ulažu u tu tvrtku desetke milijuna dolara. I trinaestogodišnjaci su dobrodošli u virtualni svijet u programu Teen Area.

Glazba se danas može slušati u svakom trenutku, jer to omogućavaju mobilni telefoni, računala, mp3 i slična tehnološka čuda. Slušalice na ušima u vozilu, na biciklama, ulici… postaju nezaustavljivi trendovi. Američki adolescenti, prema istraživanju iz 2012. godine, aktivno dnevno slušaju glazbu i gledaju glazbene spotove od 1.5 do 4 sata. (Vidjeti u knjizi Elizabeth A. Langdon “Popular music and adolescent sexual behavior and attitudes.”) Snimanje razgovora i fotografiranje putem mobitela bez našeg pristanka postaju dio svakodnevice i ritual bizarnih zabava ili osveta. Lako nas se locira. Nakon plaćanja internetom ili kreditnom karticom na privatnu adresu pristižu nam različite ponude, zahvale za dosadašnje korištenje i poziv za korištenjem novih usluga. Svakodnevno e-poštom dobivamo razne ponude, lažne dobitke, nagrade, povoljna putovanja i sl.

Plan “ribara ljudskih duša” (Šušnjić) je apsolutna kontrolom i ugradnja mikročipova koji će sadržavati sve podatke o njegovu nositelju. Primjena je ranije testirana na kućnim ljubimcima i dobrovoljcima diljem Kanade, Amerike, Rusije… Pri čipiranju ljudi redoslijed je određen: vojni službenici, osuđenici, pedofili i osobe s kriminalnim dosjeom, potom djeca, a na kraju – svi! Rusija je (prva) uvela obaveznu RFID-karticu koja zamjenjuje ranije dokumente, od zdravstvene i kreditne kartice do osobne karte i putovnice. Ruska biometrijska putovnica ima RFID-karticu s GPS-odašiljačem koja omogućava lociranje ruskih državljana i izvan države.

Tehnološki prodor u prostor osobnih sloboda ima cilj potpune kontrole nad ljudima, a bit će završen najavljenim ukidanjem fizičkog novca i ugradnjom radijskih mikročipova u tijelo koji će sadržavati osobne informacije o vlasniku, a služit će (i) kao kreditna kartica. Prototipovi su već proizvedeni, a već neko vrijeme testiraju se na dobrovoljcima u Kanadi i SAD-u. U SAD-u je već u primjeni sustav sofisticiranog nadzora koji pohranjuje sve informacije prikupljene putem (mobilnih) telefona, videokamera, elektroničke pošte (prilikom “surfanja” internetom). Američka NSA (National Security Agency) ima dosje o svakom građaninu SAD-a.

Videonadzori na ulazima u banke, mjenjačnice, trgovačke centre, hotele, javna parkirališta i garaže, na gradskim trgovima, pred zdravstvenim ustanovama, školama, stambenim zgradama, na autocestama… Po broju kamera na javnim mjestima Velika Britanija drži prvo mjesto u svijetu. Najširi je oblik nadzora u Britaniji mreža kamera u sustavu CCTV (Close circuit television). Tako se prosječno svaki “hodajući” građanin na monitorima CCTV-a pojavi oko 300 puta dnevno, a snimke se čuvaju neograničeno.

Prema Sunday Telegraphu gotovo svaki telefonski poziv, provlačenje kartice ili klik mišem pojedinog britanskog građanima pospremljen je u bazu podataka. Te su novine provele istraživanje i objavile podatak da se tjedno o svakom britanskom državljaninu u bazu podataka pospremi oko 3254 osobnih informacija. To uključuje kupovne navike, pozive s mobilnog telefona, e-poruke, pretraživanje po internetu… Te informacije imaju banke ili trgovine, ali u slučaju potrebe, oni su dužni sve podatke predati službenim tijelima.

Privatnost

Nakon nekoliko incidenata u kojima je zagubljena velika količina osobnih podataka, javnost je zabrinulo čuva li se i kako njihova privatnost. Prikupljeni podatci pod izgovorom sprječavanja kriminala ili terorizma lako se mogu iskoristiti u druge svrhe. Britancima su u srpnju 2012. nuđene posebne ponude za određene trgovine. Davao im se popust ako preko svojeg Facebook-profila promoviraju trgovinu. Dolaskom kupca u trgovinu, posebna kamera, pod nazivom facedeals prepoznaje lice vlasnika Facebook profila kada se aktivira popust. Takve, kako britanci kažu, “Facebook – prijave” postaju sve popularniji mehanizam za mamljenje i nagrađivanje lojalnih kupaca. Otuda i naziv kamere facedeals.

Umjetna inteligencija s robotizacijom pogođa brojne profesije, stvorajući zamjenu za brojna radna mjesta. To je bio povod da se u listopadu 2015. u Dubrovniku održi međunarodna konferencija na temu umjetne inteligencije, robot – novinarstva i novih medija. Predsjednik Organizacijskog odbora Mato Brautović, (prije tog skupa) izjavljuje kako bi u sljedećih dvadesetak godina zbog napretka suvremenih tehnologija “90 posto novinara moglo izgubiti posao.” Podsjetio je da danas postoje modeli, primjerice u New York Timesu, gdje se putem algoritama prate pokazatelji na burzama i sportski rezultati.

Novinari će biti “zamijenjeni računalnim algoritmima koji će pisati tekstove na temelju podataka koje će dobivati iz različitih baza”, izjavio je Brautović, te dodao kako već ima programskih rješenja koja, koristeći se novim bazama podataka, ne pružaju samo servisne informacije, “nego pišu prave vijesti. Nije riječ samo o servisnim informacijama, nego pravim novinarskim pričama. Ovakav pristup podrazumijeva da su podatci u bazma podatak istiniti.” Bautović je optimist jer smatra da “će se dobri novinari će se baviti istraživačkim i kvalitetnimnovinarstvom, što nam danas nedostaje.” Osobno sumnjam u razvoj istraživačkog novinarstva, koji se sustavno potire. Više me brine (novinarska) autocenzura.

Ulaskom na internetske stranice lako se doznaje koje sadržaje korisnik preferira. E-pošta podložna je ilegalnom kontroliranju. Korisnici mobitela dobivaju SMS-poruke o uslugama koje im se nude. Time se krši etički kodeks privatnosti kada se korisnika ne pita želi li dobivati sve te informacije. Problem je što nema kontrole nad operaterima koji mogu otkrivati sadržaje poruka radi (navodno isključivo) marketinških interesa. Mladi koji pristaju na čitanje SMS-poruka, dobivaju mjesečnu naknadu od izabranog operatera. Kreditne kartice koriste se da bi se otkrilo za što ili u koju svrhu ih je vlasnik koristio.

Korištenjem kreditne kartice banka dobiva obavijest, a vlasnik trgovine zapis gdje je i što potrošač kupio. Vlasnici trgovina kažu da su im podatci o upotrebi kartice važni za stvaranje slike što kupci najviše preferiraju, ali je i tu ogromna mogućnost manipuliranja. Tvrtke Guardian Angel Technology i Sprint u SAD-u prve su izradile mobitele kojima ‘revni’ roditelji svakog trenutka, kao u krimiću, zumiranjem na ekranu računala mogu otkriti mjesto gdje se mališan nalazi. Nije li to narušavanje povjerenja između djece i roditelja i nova era Big Brothera? Sve veći broj razvoda uvjetovan je uvidom u SMS-poruke ili ilegalnim dobivanjem snimljenih razgovora. Kada imate pametni telefon, svaki vas bolji poznavatelj elektroničke tehnike u svakom trenutku može locirati. Tako nas Orwelov Veliki Brat posvuda prati i nadzire.

Sve to govori u prilog činjenici da se putem medija krše Ustavom zajamčena prava na privatnost. Komunikacijska i informacijska privatnost određena je člankom u kojem se kaže da je “sloboda i tajnost dopisivanja zajamčena i nepovrediva” te da se svakome “jamči tajnost osobnih podataka.” Iz sudske je prakse razvidno da gotovo i nema osoba kažnjavanih zbog kršenja tih zakonskih odredaba. Zar nas sofisticirana tehnologija najnovijim modelima mobitela, gdje su mikrofon i kamera stalno pri ruci korisniku, ne upozoravaju da čovjek tzv. suvremenog svijeta treba izgubiti iluziju da može imati svoju privatnost? Na radnome mjestu poslodavac može u svakom trenutku doći do podataka za što njihovi djelatnici koriste računala i moguće “posjete” drugim internetskim stranicama izvan interesa tvrtke.

Poslodavci prijete sankcijama kada njegovi djelatnici pošalju privatnu poruku sa službenog mobitela. Kontrola informatičkog sustava sve manje biva pod nadzorom odgovornih, a hakeri “probijaju” i najzaštićeniju vojnu bazu američkog Pentagona. Sve učestaliji su primjeri krađe šifri kreditnih kartica i osobnog identiteta (putem interneta). Roboti i sofisticirani strojevi potiru ljude sa sve brojnijih radnih mjesta, a umjetna inteligencija zamjenjuje ljudski um. Ako su svari zagospodarili ljudima, onda isti strojevi mogu preuzeti kontrolu nad ljudima. U 2014. godini proizvedeno je oko 11.000 vojnih robota. Svake godine za više od deset posto raste broj vojnih robota kao budućnost (dirigiranih) suvremenih ratova.

Povratak na Balkan i/ili u ležernost

Kristina Wolsperger Danilovski, koja se s obitelji početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, a nakon tri godine su se vratili u Zagreb. Zašto? To odgovara u knjizi Danci i stranci. Ovdje izdvajam neke njezine zapise koji opisuju razlike u stilu života, a i razloge povratka na Balkan: “Da bi postojao u Danskoj, da bi mogao imati ime, adresu, kupiti auto ili televizor, uplatiti loto, platiti struju, posuditi knjigu u knjižnici ili se upisati u fitnes-klub, moraš imali žutu karticu. Ona zna sve o tebi i prati svaku, i najmanju promjenu: ta kartica zna gdje živiš, jesi li oženjen i s kim, koliko imaš djece, u koji vrtić ili školu idu, gdje radiš, kolika ti je plaća, koliko imaš računa i u kojim bankama, što posjeduješ u Danskoj, a što u inozemstvu, tko ti je doktor, imaš li mjesečnu kartu za podzemnu… I to je jedina iskaznica koju Danci imaju – to je i osobna, putovnica i zdravstvena knjižica. S njom obavljaš sve. Oduševi to u prvom trenu strance s juga izluđene beskonačnim čekanjima na bezbrojnim šalterima i plaćanjima raznih biljega i naknada.

Međutim upravo je ta besprijekornost dio na koji se teško naviknuti. Ako zakasniš s uplatom sat vremena, ako rok pada u nedjelju, a ti platiš u ponedjeljak rano ujutro, žuta kartica to zna. I platit ćeš kaznu. Iako taj sat vremena ne igra nikakvu ulogu. Jer pravila su pravila. Sve se u Danskoj može obaviti preko interneta i žute kartice. Sve je do te mjere internetizirano da su neka kod nas klasična zanimanja potpuno nestala. ” Opisuje situacije kako su Danci sahranili društvenost i bili njezin razlog povratka na Jug… I iz ove priče zaključujem: Što Južnije to svjetlije! Dijelite li samnom mišljenje kako je Le Boétieva “Rasprava o dragovoljnom ropstvu” danas više nego ikada aktualna?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV