Z. Miliša: Laži kao izgovor za odlaganjem promjena

Nitko nema pravo upirati prstom u ovisnike (o lažima) jer smo ovisnici o nekome ili nečemu, gdje većina živi u (patološkom) ravnodušju za druge. Jedni se boje zakona, a drugi savjesti. Cijeli život pate od ovog ili onog straha, ovisnosti, lažima s kojima žive, a nisu ih osvijestili kao želja za promjenama. Ovisnosti imaju snažne poveznice s otuđenjem, anksioznošću i raznim vrstama fobija koje ljude pretvaraju u depresivna bića. U Rječniku hrvatskoga jezika ovisnik se tretira kao “onaj koji ne može, bez čega je rob neke navike”, čime se neizravno pokazuje kako smo se “navukli” na nekoga ili nešto. Relativno je lako druge varati, a nagore su posljedice kada lažemo sebe. Uspijevaju samo oni koji priznaju i odlučiše izaći iz začaranog kruga laži. “Iskustvo uči čovjeka da nakon što istu grešku ponovi dva puta, treći puta laže ako kaže da ju nije napravio.” (Terry Mccormick)

Problem nastaje kada laži postaju navike ili način života. zato “ljudskom samozavaravanju nema granica.” (L. E. Shapio)

Konrad Paul Liessman u knjizi “Budućnost dolazi” je napisao: ” Lažemo onda kad i mislimo da govorimo istinu.” Netko je jednom dobro komentirao da bi političari imali “štošta naučiti o lažima iz svijeta marketinga.” To su poligoni manipuliranja masama. Ovo je davno objasnio Nietzsche u “volji za prividom, iluzijama ili varkama” (ka)da imaju snažniju moć od istine.

Jedna od najčešćih samozavaravanja je kada kažemo kako nemamo izbora. “S kakvom se god situacijom u životusuočavali, možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kak(v)o? Zahvaljujući – “moći izbora.” (J. M. Templeton)

Thurman u knjizi “Laži u koje se uvjeravamo” navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emesron je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori – Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani.” Slično konstatira Hrvatski dramaturg i pisac Ivo Štivčić opominje: “Sve se može raditi s ljudima koji žive pod zvonom koje se zove strah.” Jednom sam u svojoj kolumni citirao splitskog studenta Antun Domazet koji je u vrijeme studentskih blokada kazao: “Kako netko može mirno stajati i gledati kako se rasprodaje sve što se ne bi smjelo rasprodati, a onda od te iste trgujuće institucije tražiti neke beneficije?”

Posljedice strahova i nezamjeranja

U pozadini konformizma, nasilja, frustracija, bijega od promjena, slobode… stoji strah za promjenom sebe i svijetaoko sebe. “Mržnja i strah su bolesna stanja uma.”(Harry A. Overstreet) Radije biram ljude koji su na ivici života nego onih koji odabiru lažnu sigurnost u društvu beskičmenjaka. Prije ću odabrati trenutke nesreće nego svakodnevna isprazna druženja s licemjerima.

Manfred Lütz, njemački psihijatar i teologa u svojoj knjizi “Ludilo” brani svoju glavnu tezu da su problem današnjice glupi i suludo normalni ljudi, koji s(v)e podređuju konformizmu ili nebrizi za druge. “Biti prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja.” (J. Krishnamurt)

Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma, kritizerstva i straha od izgovorene riječi. Nekada se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas dobivamo privid da ne možemo ništa promijeniti. Šutnja se počela njegovati kao vrednota u komunikaciji. Ljudima se nameće rezigniranost i dnevni problemi kao nepremostivi užas(i) života. A istina je upravo suprotna, tj. da nas “samo nedaće života uče da cijenimo dobar život” (Goethe). Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. “Svatko se nađe u situaciji kad je nemoćan spriječiti nepravdu, no to nas ne bi trebalo spriječiti da ukažemo na nju.” (Elie Wiesel)
Koje su prevladavajuće laži s kojima živimo?

Jesmo li se upitali zašto se odričemo osoba “u korist drugih koji nas ne zanimaju, koji nas ne usrećuju, jednostavno nam se nađu na putu, kvare nas svojim lažima i naviknu nas da postanemo kukavice” (Margaret Mazzantini u romanu “Napokon rođen”).

Laži u koje se uvjeravamo naziv je knjige sjajnog psihologa Crisa Thurmana. Zavaravajući sebe, varamo i druge. “Laži koje si govorite štete vašem emocionalnom zdravlju.” (Thurman) Od tridesetak (detaljno) opisanih laži u knjizi, ovdje izdvajam desetak, u koje brojni ljudi vjeruju. Jesmo li na popisu koji slijedi?…

Moram zadobiti od svih ljubav i odobravanje. U ovome nitko nije uspio. Posljedice takvog uvjerenja su destruktivne. Autor knjige opisuje primjere svojih klijenata koji su živjeli s takvim uvjerenjem. Oni koji žele udovoljiti drugima završavaju kao žrtve. Nikada nitko neće uspjeti ispuniti (sva) očekivanja drugih. Život se pretvara u mučenje kada se živi po tom obrascu. Narodne izreka kaže: “Nije se taj rodio tko bi svima ugodio.”

Ne mogu biti sretan/a ako nije sve po mome. Ne čini nas nesretnima ono što nam se događa, “nego način na koji gledamo na to” (Thurman). I to ima iznimno loše posljedice u komunikaciji jer stvari uvijek izađu na loše ako sve mora biti kako ja hoću. To je opis vremena u kojemu živimo s kojim se hrani egocentrizam. Razarajuće u komunikaciji imperativ je jedne strane: “Ili će biti po mome ili nikako!” Manfred Lütz, njemački psihijatar i obiteljski savjetnik, to objašnjava primjerom znakovitih bračnih razmirica: “Doktore, mi nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moj suprug shvatio da ja imam pravo”, izjavila je jedna žena na početku prve bračne terapije. Njezin je suprug ljutito uzvratio: “Tako je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moja supruga opet radila što joj kažem − kao nekoć.” Lütz navodi primjere kada se zaraćene strane udružuju protiv drugih, uključujući i terapeuta, a što neko vrijeme stabilizira njihov brak. “Pokušati propitati same sebe dobro bi došlo svima nama jer, ruku na srce, svi mi povremeno reagiramo pomalo suludo ili glupo normalno.” (u knjizi “Ludilo”) Laž koja se često izgovara: Za moje probleme kriva je druga osoba. U iznimnim slučajevima kriva je samo jedna strana. “Griješiti je ljudski, a budale ustraju na greškama.” (latinska poslovica) Na gore spomenute laži nadovezuje se i ova: Za moju nesreću kriv je netko drugi. Osjećaji, bili ugodni ili ne, “uzrokovani su našim načinom razmišljanja. Odgovorni smo za emocije koje stvaraju naše misli. Sve što osjećate i činite dolazi iz vas, a nije prouzročeno nečim ili nekim izvan vas” (Thurman).

Možeš imati sve, a(li) istina je da nema osobe bez problema i da nitko nema sve. I najimućniji trče za novcem, odjećom, vilama… Rješenje nije ni kada želiš stvari koje nemaš, već je ključ u našem izboru. Thurman to slikovito opisuje: “Život je jelovnik iz kojega možete birati. Ako kažete da uspjehu na poslu, obično govorite ne razumnom povratku kući i mogućnosti življenja uravnoteženim životom. Kad god neka osoba nečemu kaže da, to neizostavno znači da nečemu drugom mora reći ne. … Ako želite siguran recept za jad i bijedu u životu, uvjerite sebe da polažete pravo na nešto ili nekoga. Jesmo li upali u taj obrazac razmišljanja?” U knjizi “Sedam navika uspješnih ljudi” njen autor polazi od slične tvrdnje: “Između poticaja i reakcije nalazi se vaš izbor” (Sthepen Covey). Mi odlučujemo slušati ljude koji su konstantno u problemima. Oni koji stalno okrivljuju druge, uživljavaju se u ulogu žrtve i od drugih očekuju sažaljenje. Koliko smo puta imali prilike čuti: “Mene nitko ne razumije!” Isti prebacuju svoje frustracije na sve one koji ih slušaju. Na kraju postajemo njihove žrtve. Porazno je kada se ljudi (sa)žive s tom “ulogom.” Treba ih odbaciti dok ne postanu svjesni te destruktivne laži.

Moja vrijednost određena je mojim uspjehom. Vrijednost je znatno šira od uspjeha na poslu, zanimanja, karijere ili statusa u društvu. Nećemo valjda reći da vrijedimo onoliko koliko smo uspješni na poslu? Takav je uspjeh posljedica trke za karijerom. “Ako pri svakoj usluzi očekuješ zahvalnost, onda nisi darovao, nego prodao.” (Fjodor Mihajlovič Dostojevski)

Život bi trebao biti lagan i pošten. Život je težak i izaziva brojne frustracije ako umišljamo da je život pravedan. To ne znači da ne trebamo težiti pravednosti.

Ljudi su dobri. Thurman navodi nepobitnu povijesnu činjenicu da ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot ili pomažuće ponašanje. Koliko ljudi olako govori o prijateljstvu, a koliko ih imamo? Pravo je pitanje postoji li prijateljstvo? (O ovome sam pisao u tekstu Postoji li facebook prijateljstvo?)

Ne bih se trebao/la mijenjati u svom životu jer sam zadovoljan/a. Svi nešto trebamo mijenjati i nikada ne trebamo biti do kraja zadovoljni sobom. Važno je znati što ćemo mijenjati, a što ne.

Trebamo biti za ili protiv. Život nije crno-bijeli svijet, a priklanjanje jednoj strani ne otkriva sagledavanje spektra činjenica i odnosa. Ljudi čine dobre i ružne stvari. “Nitko nije toliko loš koliko bi mogao biti niti je toliko dobar koliko bi mogao biti.” (Thurman)

Ovisnosti o odobravanju. “Ne mogu vam reći recept za uspjeh, ali mogu za neuspjeh – Nastojte ugoditi svima!” (Herbert Bayard Swope) Priznanje od drugih je važno, međutim problem nastaje “ako živimo za odobravanje drugih i ako ga pokušamo dobiti od svih” (Thurman).

Zaključno: dvije poučne priče

Važan je korak k osobnom i društvenom oslobađanju da se oslobodimo “laži u koje se uvjeravamo” (C. Thurman).
Jorge Bucay u svojoj knjizi “Ispričat ću ti priču” navodi ovaj poučan primjer suočavanja s istinom… “Neki je čovjek šetao uličicama grada. Imao je vremena i zato bi zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom, na svakom trgu. Iznenada se našao pred skromnim dućanom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući. Ugleda pult na kojemu je stajala tabla s rukom pisanim natpisom: Dućan istine. Čovjek je bio iznenađen. Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao: “Oprostite, ovo je dućan istine?”… “Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?”… “Potpunu istinu”, odgovori bez razmišljanja. “Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.” … “Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?” …”Ne. Koja je?” …”Ako je kupite”, rekla mu je, “cijena je da više nikada nećete biti mirni!” Čovjekovim su leđima prošli trnci. Nikad nije pomišljao da je cijena toliko velika. “Hvala, hvala… Oprostite, promucao je…” Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu treba još nekoliko laži ili opravdanja kako se ne bi morao susresti sa sobom… Možda poslije, pomislio je.” Zar nije točna spoznaja kako većina radije odabire upakiranu laž nego neugodnu istinu?

Lekcije životnog puta ilustrativno opisuju riječi Porcije Nelsona u “Autobiografiji u pet poglavlja”, jer se referiraju na padove i (ponovna) ustajanja u životu te želimo li promjene i koji životni put odabrati …

Prvo poglavlje Hodam ulicom. Na ulici je duboka rupa. Upadam u nju. Izgubljena sam… Bespomoćna. Nije moja greška. Traje vječnost dok se ne izvučem.

Drugo poglavlje Hodam istom ulicom. Na ulici je duboka rupa. Pretvaram se da je ne vidim. Ponovo upadam u nju. Ne mogu vjerovati da sam opet na istom mjestu. Ali to nije moja greška. Opet dugo traje dok se ne izvučem.

Treće poglavlje Hodam istom ulicom. Na njoj velika rupa. Vidim da je još uvijek tu. Ipak upadam u nju… to je navika. Oči su mi otvorene. Znam gdje se nalazim. To je moja greška. Odmah se izvlačim iz rupe.

Četvrto poglavlje Hodam istom ulicom. Na ulici duboka rupa. Zaobilazim je.

Peto poglavlje Hodam drugom ulicom.

Ovo su koraci upozorenja jesmo li naučili od životnih lekcija. Većina ide istim putem iako je stalno osuđen(a) na padanje jer je naviknula živjeti po ustaljenim obrascima iako je rješenje jednostavno: suočiti se s problemom, riješiti ga ili krenuti drugim putem. Turska narodna izreka kaže: “Da nema laži istina ne bi bila dragocjena.”

Naziv ove kolumne je manjim dijelom nadahnut osmominutnim videom Freshtastical koji prikazuje oduzetu slobodu ljudi tzv. suvremenog društva, pa molim čitatelje, oni koji nisu, da isti pogledaju.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša