Korporativni kapitalizam
Današnja sintagma tzv. korporativna demokracija dovodi u pitanje opstojnost naroda, država i građana. To je oksimoron ili izmišljena jezična konstrukcija, koja se uzima kao sredstvo pokoravanja i zaglupljivanja ljudi. Korporatisti inzistiraju na načelu “racionalizacije”, kao posljedice mekdonaldizacije društva. George Ritzer (1999.) proslavio se svojom knjigom o mekdonaldizaciji društva. On je predstavio plan te 
korporacije u kojoj su načela učinkovitosti, mjerljivosti, isplativosti, predvidljivosti i kontrole temelji funkcioniranja korporativnog sustava.
Vladari kaosa putem korporacija potiču kolektivnu histeriju od farmaceutske mafije s kravljim ludilom, AIDS-a, ptičje i svinjske gripe do bankarske mafije (koja je stvorila pakleni plan života na dug). Ljudi masovno (uz)imaju kredite i ponašaju se kao i država ovisnik kojoj treba novi “šut” (kreditno zaduživanje da bi produžili agoniju preživljavanja). U bankarskom sektoru su najmoćnije korporacije. Ekonomski “posrnule” države i njezini građani postaju trajni ovisnici o nakanama korporatista.
Jeffrey Group u knjizi “Korporatizam – Novi svjetski poredak” tvrdi da su korporatisti Amerikancima isprali mozak tako što vjeruju kako je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obitelji i doma. Ironično tvrdi da Amerikanci žive “kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji.” Grupp detaljno opisuje porobljavanje prezrenih na svijetu od strane “monopolističkih svjetskih korporacija” koje kontroliraju sve resurse, od informacija, medicine, farmacije, obrazovanja… Korporacije uzurpiraju sve ljudske resurse pa građani postaju “ovisni o korporatistima koji te resurse kontroliraju.” Primjere 
takvih korporacija vidi u General Electricyju, General Motorsu, McDonaldsu, Nacional City Banku, farmaceutskoj industriji, MMF-u i Svjetskoj banci. Na primjer, Sirija je prije 2011. je naftne rezerve od 2 500 milijuna barela, čija je eksploatacija bila rezervirana za poduzeća u državnom vlasništvu. Sirijskom glavnom bankom upravljala je država, koja se nije zaduživala kod Svjetske banke i MMF-a. I to su bili glavni razlozi zašto ju je trebalo uništiti.
Marko Milačić (neovisni novinar) je u rujnu 2014. napisao otvoreno pismo ambasadorici SAD-a u Crnoj Gori Sue K. Brown. Izdvajam najvažnije dijelove: ” Rat je, gospođo Braun, za Vas i Vaše nadređene, boca s kisikom. Pretvorili ste vašu zemlju u zemlju ratovanja. Ratujete na više frontova istovremeno. Uništili ste Libiju i zbrisali vašeg starog partnera Gaddafija. Nemojte tako ‘pomagati’. Ni Iranu. Ni Siriji. Ni Europi. Ni Crnoj Gori.”
Korporatistima je osim vlastita profita važna kontrola politike i političara, demografske politike, obrazovnog sustava, farmacije, potrošnje, medicine, prirodnih bogatstava…, a iznad svega – kontrola ljudi. Zato imaju (svoje) vlasnike medija.
Korporativni mediji
Mediji postadoše zarobljenici financijskih totalitarizama – banaka i korporacija. Današnji totalitarizam je vidljiv u centralizaciji odlučivanja EU i SAD-a. Gotovo sve dnevne novine i televizije pale su kao žrtve korporacijskih nasilnika. Samo nekoliko korporacija u SAD-u − Walt Disney Company, News Corporation, Time Warner, CBS Corporation, Viacom, NBC Universal i Sony Corporation of America − kontrolira 95 % medijskog prostora. Tih sedam američkih korporacija posjeduje televizijske i radioprograme te odlučuju o vijestima, zabavi, filmskoj 
projekciji, načinu informacijske distribucije, videoigricama, glazbenoj industriji i preferencijama… (vidjeti: Anthony Curtis, Mass Media Influence on Society).
Vlasnici medija filtriraju informacije. Kontrolu misli objašnjava Lippmannova teorija o proizvodnji pristanka, kojima se “kroje” stavovi građana koji odgovaraju strukturama moćnika. Naprimjer tko će od građana biti protiv slogana ”podržimo naše trupe, u ime domovine obranimo se ratom.” (Lippmann) Bitno (im) je ljude držati uplašenima i (ekonomski) nesamostalnima. Zato u medijima gotovo i nema programa s ciljem rješavanja pitanja gospodarstva, nezaposlenosti, kriminala, mentalnog zdravlja, obrazovanja, preventivnim programima, sl. Chomsky otkriva: “U takvim uvjetima morate skrenuti pozornost zbunjenog stada jer ako oni počnu primjećivati te probleme, neće biti dobro jer oni su ti koji pate.” Pozornost se tako “stadu” odvraća na način izmišljanja prijetnje ratovima, katastrofama, izbjeglicama, drugim ideologijama, rasama… Sve to vodi u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Tako se najlakše manipulira. Korporatisti troše enormne iznose novca na ispiranje mozga, trovanje ljudi (farmaceutska mafija), ratove, slobodu izbora… “Govore nam da imamo pravo glasati i to je istina, ali nemamo pravo birati jer korporacije odlučuju tko će voditi ili predstavljati. Nude nam kandidate koje su izabrale korporacije, koje žele da izglasamo.” (Jordan Maxwell) Podsjećam čitatelje da sam početkom siječnja o. g. za našeg premijera, gosp. Tihomira Oreškovića izjavio dvojbu 
je li došao iz Kanade u Hrvatsku kao (istinski) domoljub, ili ne daj Bože kao “produžena ruka” (vlastite) megakorporacije?! Vrijeme odmiče, a imam(o) sve manje razloga za optimizam.
U globaliziranom gospodarstvu sve velike kompanije su povezane – preko vlasništva, partnerstva ili spregom političkih i poslovnih krugova. Koncentracija kapitala postaje sve uočljivija i moćnija. Većinu proizvoda koje danas kupujemo kontrolira nekoliko najjačih svjetskih tvrtki. U zanimljivoj grafici koja je objavljena na Redditu, prikazana je mreža koja pojašnjava “koji brend posjeduje koji brend.” Grafika “Iluzija izbora” objašnjava kako potrošački izbor zapravo i ne postoji. Pokazano je da nevjerojatnu količinu brendova zapravo drži deset korporacija: Kraft, Nestle, Coca Cola, Pepsi Cola, General Mills (very fitting), Proctor & Gamble, Johnson & Johnson, Mars i Unilever. Kompanija Unilever proizvodi od Dove sapuna pa do Klondike čokoladica. Nestle posjeduje velik udio u L’Oréalu, koji ima udjele u velikom broju kozmetičkih kompanija…
Krešimir Mišak na svom blogu piše: “Danas diktatura ima nevidljive rešetke. To je bit korporatizma. Ljudi misle da 
su slobodni, ali zapravo su im mozgovi isprani do te mjere o kojoj su komunistički vođe mogli samo sanjati. Danas ljude nitko ne treba siliti ni na što, oni će sami, zbog silnih programa lažne stvarnosti kojima su hipnotizirani, učiniti sve da ostanu unutar rešetaka. Čak i kad će im biti sve gore, korporatisti će ih kroz medije uvjeravati da im je sve bolje, kad će ići u osvajačke i terorističke ratove korporatisti će ih uvjeriti da je to za njihovo dobro i za slobodu (nije to više samo stvar Amerike, i dečki iz Hrvatske su u Afganistanu, iz meni potpuno nejasnih razloga, mada novine ponosno pišu kako smo napravili veliki uspjeh što smo ušli u NATO i da sad trebamo biti ponosni što smo dio međunarodnih snaga. Nisu rekli da te snage rade za korporatiste… Definicija spoja tako nedemokratske i centralizirane vlade i korporacija zove se fašizam.” Mišakovu sjajnu TV emisiju (u noćnim satima) “Na rubu znanosti” radije nazivam “Na rubu pameti.”
Stratezi kontrole uma “pokušavaju vas držati u stalnom stanju zaokupljenosti ovim ili onim: morate plaćati režije, morate plaćati porez, kredit za stan, a nakon što i uzmognete sve te stvari oko preživljavanja onda će vas obasuti zabavom. Zaokupit će vam pozornost raznim stvarima da im ne biste stali na put, držeći vas pod kontrolom.” (Jordan Maxwell u knjizi “Mreža moći”) Mediji ignoriraju pozitivne primjere kako se osloboditi od dužničkog ropstva i bankarskog mobinga. Zato je Nino Raspudić krajem 2015. na javnoj tribini slušateljima postavio provokativno pitanje: “Poznato je tko je na vlasti u Hrvatskoj, a znate li tko vlada Hrvatskom?”
Današnji totalitarizam: Simbioza vlasti i korporatista
Prema Franzu Neumanu (u knjizi “Demokratska i autoritarna država”) totalitarizam se prepoznaje po tri bitna obilježja. Kao prvo, država postaje policijska, što podrazumijeva da po vlastitom nahođenju represivni aparat nadzire građane (mimo njihove volje). Kontrola se postiže instrumentalizacijom državnih institucija od strane “nevidljivog vodstva”, izoliranjem pojedinaca i pretvaranjem kulture u propagandu. Drugo, koncentracija je vlasti centralizirana. Treće, postoji monopolistička državna partija koja ima apsolutnu kontrolu nad državom i društvom. 
Totalitarizam je funkcionirao po principu vođe i jedne partije, dok su danas glavne vođe skrivene od javnosti, imamo stranački pluralizam i parlamentarnu demokraciju, ali se metode porobljavanja i gušenja sloboda postale sofisticiranijima i brutalnijima. Današnji totalitarizam je vidljiv u centralizaciji odlučivanja EU. Banke u stranom vlasništvu i korporacije vladaju Hrvatskom, a vladajući u Hrvatskoj izvršavaju njihove naloge. Banke stvoriše (novi) financijski totalitarizam. Dužničko ropstvo po tvrdnjama “bankaroida” (Pavuna) se uvjerva kao “izbor” dužnika. Građane se uvjeravalo da je kreditno zaduživanje poticajno kako za poduzetništvo tako i za obiteljsku “idilu.” Sjetimo se unisonih agresivnih kampanja banaka, a lakovjerni građani su povjerovali vladama (i njihova prekomjernog zaduživanja od MMF-a ili Svjetske banke), ne shvaćajući da su oni njihove krajnje žrtve, (dok vlade dolaze i odlaze).
Lisabonski ugovor temeljni je birokratski akt Unije. Predsjednici država ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće koje s Europskom komisijom donosi najvažnije zakone, ucjenjuje ekonomski lomljive države, provodi odluke, donosi proračun i predstavlja EU, dok EU parlament samostalno ne donosi zakone. Vijeće ministara EU-a potpisuje sve zakone koje im Europska komisija predlaže, a zakone za Europsku komisiju piše više 
od tisuću radnih skupina za koje javnost ne zna tko su. Komisija je pod utjecajem lobističkih grupa multinacionalnih tvrtki, u službi korporacija, poput British Petroleuma, Philipa Morrisa, itd…
Karen Hudes, dugogodišnja visokopozicionirana djelatnica Svjetske banke, u razgovoru za News American u listopadu 2013. upućuje na mrežu globalne kontrole s 147 megakorporacija koje posjeduju ili upravljaju s više od 50% svjetskog bogatstva. Hudes navodi koje elite koriste financijske institucije. Slično kao (pokajnik) J. E. Stiglitz (ex dopredsjednik svjetske banke) otkriva da je glavni cilj potpuna ekonomska kontrola od strane MMF-a i Svjetske banke. Priznaje kako elita unutar medijskog sustava blokira sve informacije koje bi mogle otkriti vrhunsku prijevaru. Hudes spominje “vrhovnu banku, obavijenu velom tajne.” Riječ je o Banci za međusobna poravnavanja, koja ima središte u Baselu – Švicarskoj. Ona upravlja ekonomijama svijeta” (Hudes). Navodi kako je američko gospodarstvo u rukama šest globalnih tvrtki. Američka multinacionalna korporacija Monsanto jedna je od vodećih u svijetu po profitu koji dolazi od GMO-proizvoda.
John Perkins je američki autor bestselera “Confessions of an Economic Hit Man.” U knjizi opisuje koje korporacije stoje iza te američke državne politike. “Ekonomski ubojica” se po uhodanom scenariju obraća zemlji žrtvi s različitim ponudama: “Dugujete nam mnogo novca, ne možete otplaćivati svoje dugove, zato se radije dogovorimo da nam učinite kakvu uslugu. Svoju naftu jeftino prodajte našim naftnim tvrtkama, dopustite (nam) izgraditi vojne baze u vašoj zemlji, a na sljedećem glasovanju u UN-u glasujte u našu korist.”
Prirodna i nacionalna blaga privatiziraju se ili dodjeljuju u koncesije. Svjetske korporacije nemaju namjeru 
prepustiti upravljanje vodnim resursima narodu i nacionalnim vladama. Europska komisija želi privatizirati vodoopskrbu na području cijele Europske unije. Može se očekivati donošenje zakonskih odredbi da voda nije naše pravo i dati to pravo nekoj korporaciji. Iskustva drugih zemalja koje su dopustile vlasnicima korporacija posjedovanje vodovoda i/ili vodocrpilišta su pokazali kako se privatni vlasnik određuje prema općem dobru.
Početkom 2016. je otkriven materijal (propagande straha) dviju korporacija, Planned Parenthood i Marie Stopes International, pod nazivom ‘Globalno planiranje obitelji’ – global Family Planning (do 2020.), u kojem se ističe sporost i neučinkovitost depupulacijske politike. Taj dokument potiče abortuse, osobito ako se pokažu dokazi da je fetus inficiran zarazom. Zato je Bill Gates u ovoj godini odlučio odvojiti više od 120 milijardi dolara kako “projekt” ne bi doživio krah. U tom kontekstu intrigira činjenica da početkom 2016. godine nastaje novi virus ZIKA koji stvara deformacije djece u utrobi trudnica. Kakve li “slučajnosti ” da je ovoj virus eskalirao u Brazilu i Južnoj Americi gdje je stopa abortusa najmanja.
Zaključno: Liberalni kapitalizam je poticao slobodu i odgovornost građana/ki, a (današnji) korporativni ga uništava. Svi oni koji tvrde da je za aktualnu krizu kriva (neo)liberalna doktrina, nemaju pojma o čemu govore. Korumpirani političari s korporatistima i “bankaroidima” kontroliraju nacije. Orvelijanska tumačenja, koja su i nekoć ljudi odbacivali kao zagovornici teorije urote, danas se prihvaćaju istinitima. Pokajnici iz straha progovaraju, a dužnici (nezaustavljivo) prosvjeduju! Imam(o) li pravo na optimizam?!
prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV