Bolonjska reforma je povratak u srednju školu
Demokratizacija visokog obrazovanja ne postiže se krilaticom “Faks za sve”. Pored tog indikatora, u uvodu ističem još neke, (nikako ne i zadnje): uspjeh i duljina studiranja, uvjeti studiranja, atraktivnost studijskih programa i predavača, implementacije kriterija izvrsnosti, motiviranost za studiranjem, uključenost studenata u procesima donošenja odluka, kvaliteta studentskog standarda, postotak diplomiranih u 
odnosu na upisane, mogućnost (vertikalnog) napredovanja i zapošljavanja, (dis)proporcije radnog mjesta i stečene diplome, ekspanzije obrazovanja i privrednog razvoja…
Podsjećam da je još u ranijem sustavu godinama padala motiviranost za studiranjem, (kako bi se prolongirao odlazak u svijet nezaposlenih), povećavao nesklad između radnog mjesta i završenog studija, te utvrdila znatno manja primanja u odnosu na starije kolege na istom radnom mjestu, jer se više vrednovalo radno iskustvo na štetu kriterija uspješnosti ili izvrsnosti… U ranijoj SR Hrvatskoj postotak nemotiviranih za studiranje je rastao. Od 1960. – 9,1.%, 1976. – 12. 7 % do 1988. – 23,5 % (na uzorku studenata Sveučilišta u Splitu, koje sam realizirao s kolegama na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru). Danas nemamo mogućnost kompariranja jer nemamo takvih rezultata!
Što se događa kada jedan kriterij demokratičnosti studiranja izvadimo iz konteksta ukupne kvalitete? Krajem osamdesetih godina bio sam na jednom simpoziju gdje je jedan ruski sociolog uvjeravao svog švedskog kolegu kako je demokratičniji sustav studiranja u njegovoj zemlji jer studenti iz “radničkih obitelji” su zastupljeniji na 
fakultetima nego u Švedskoj. “Da, vi ste u pravu,” obrati mu se kolega, “ali naši studenti kraće studiraju, rade u struci za koje su se obrazovali, a oni koji su diplomirali na poslu imaju visoka primanja, a kod vas? Imate li usporedive podatke?” Rus je zanijemio.
Sedamdesetih godina na hrvatskim sveučilištima je bilo četrdeset tisuća studenata, a danas ih je četerostruko više. Je li to (jedini) parameter demokratičosti visokog obrazovanja? Da za ministre – demagoge! U posljednjih petnaest godina u Hrvatskoj je otvoreno tridesetak visokih učilišta i četiri nova sveučilišta. Ekspanzija (obrazovanja) išla je na štetu kvalitete. I to je dokaz kako se sintagma “društvo znanja” pretvorila u političku frazu. Ministri znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj zadnjih su se desetak godina hvalili kako su za njihova mandata povećane šanse i uspjeh na studijima, skratilo vrijeme studiranja, ili povećao postotak diplomiranih. Nisu navodili koliko se povećao postotak nezaposlenosti, koliko ih radi u struci, ili (najaktualniji) koliko ih je otišlo u inozemstvo bez namjere povratka?
“Bolest” obrazovnog sustava širi(la) se kroz izostanak želje za promjenama. Znanje nije trend i statusni simbol. U
Zborniku radova “Društveni profil zagrebačkih studenata” (1991.) istaknuto je da se u zadnjoj godini postojanja SR Hrvatske 42% studenata izjasnilo kako su spremni angažirati u rješavanju nagomilanih društvenih podatak. Zašto nemamo komparativni podatak u samostalnoj Hrvatskoj? I to je itekako važan indikator demokratičnosti.
Diploma se traži(la) kao” formalna kvalifikacija bez obzira na stvarne zahtjeve radnih mjesta”. Milan Mesić u knjizi “Rad i upravljanje – 1983.) I za ovaj podatak nemamo prave usporedbe, ali (ih) neizravno potvrđuje istraživanje 2014. godine “Preobrazovanost radne snage na tržištu rada RH.” Marije Bečić sa Sveučilišta u Dubrovniku.
Koje ministre znanosti i obrazovanja ne želim(o)?
Ministarstvo znanosti i obrazovanja u svibnju 2012. godine dalo je naputak za skraćivanje vremena studiranja. U njemu se navodi podatak da je Hrvatska u 2011. godini imala “dvadeset posto visokoobrazovanih u populaciji od 25. do 64. godine” (?!), a teži se ispunjenju “strateškog cilja”, a to je da najmanje 40% stanovništva u dobi od 30 do 34 godine do 2020. godine u Europi treba imati završen visoki stupanj naobrazbe! Je li to poziv za štancanjem 
diploma? Ni riječi o izgubljenoj kvaliteti i kompetencijama studenata kojima se bolonjskom reformom produljilo studiranje (s produžetkom studiranja s četiri na pet godina)! Ni riječi o evaluaciji reforme, dakle o kvaliteti studijskih programa i studiranja. Nigdje ni riječi o činjenici da prvostupnici nemaju diplomu ni kompetencije koje bi ih trebale (a nisu) kvalificirati za konkurentnost na nacionalnom i globalnom tržištu rada. Nakon tri godine prvostupnici bez diplome nemaju se gdje zaposliti. To nije problem!? Za resorno Ministarstvo najveći je problem broj studenata koji odustaje od studija kao i prosječno vrijeme potrebno za stjecanje kvalifikacije. Dakle skraćivanje vremena potrebnog za stjecanje kvalifikacije jedini je strateški cilj Ministarstva znanosti samo zato jer su takvu direktivu dobili izvan Hrvatske.
Profesori, uprave fakulteta i rektorati su pod pritiskom ex Jovanovićevog ministarstva znanosti do danas 
opterećeni trendom “vidljivosti” i/ili indeksiranosti radova sveučilišnih profesora. Isti su i pod medijskom slikom naše navodne neuspješnosti, jer nismo na top-listama svjetskih sveučilišta. Ovdje se prešućuje činjenica da je jedini parameter uspješnosti i/ili kvalitete studija, tzv. Šangajske liste koliko je sveučilišnih profesora dobilo Nobelovu nagradu iz znanosti! I po tom ključu nam nisu potrebne (kao u Japanu) društveno – humanističke znanosti. Naime, u Japanu je prošle 2015. godine dekanima i rektorima nacionalnih sveučilišta došao naputak od ministarstva obrazovanja da ukinu humanističke i društvene znanosti, ili ih transformiraju u “iskoristivije” znanosti. Podsjećam, u 19. stoljeću radici u Engleskoj tražili od poslodavaca usvajanje ne samo vještina koja koriste u svadodnevnom radu, već i znanja iz društveno – humanističih područja, a koja im daju kritičko opserviranje društva.
Nametnuta reforma i prioriteti u visokom obrazovanju
Potpisivanjem Bolonjske deklaracije (19. lipnja 1999.) većina je država u Europi bez javne rasprave preuzela obvezu reforme nacionalnog sustava visokog obrazovanja u skladu sa zahtjevima Deklaracije. Zato L. Stoll i D. Fink, kanadski znanstvenici u knjizi Mijenjajmo naše škole knjizi daju pretpostavke za promjene: “Provesti željene konzultacije s prosvjetnim djelatnicima, saslušati njihove sumnje i reagirati na njih te ih informirati nakon što se 
promjene uvedu! Osigurati resurse za potporu reformi. Prihvatiti postavku da je promjena proces, a ne događaj! Stvarne promjene događaju se u školama i fakultetima, a ne zakonskim propisima.”
Zadnje Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije ponudilo prioritete u obrazovanju, odgoju i znanosti. Prvu strategiju razvoja znanosti i obrazovanja ponudila je Vlada RH, a ne resorno Ministarstvo, tek u listopadu 2013. godine – opet bez prioriteta. Po meni ključni prioriteti su: 1. Izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje treba povećati na 3 % BDP-a. Hrvatska posljednje dvije godine izdvaja za znanost samo 0,81 %, BDP-a. Po tome smo na samom začelju u Europi. U 2015. godini za znanost je u hrvatskom proračunu predviđeno 30% manje sredstava nego 2011. godine. I to je dokaz kako se sintagma “društvo znanja” pretvorila u političku frazu. 2. Uskladiti studijske programe sa strateškim projekcijama razvoja društva, (koje Hrvatska još uvijek nema)! Dakle, prioritet je žurno donijeti demografsku, socijalnu i ekonomsku strategiju! 3. Tijekom studija osigurati znatno više prakse, 4. Poticati i ulagati u znanstvene, istraživačke i inovacijske centre koji moraju biti pokretači općedruštvenog razvoja. i 5. Povećati izborne, a smanjiti obvezne predmete na svim razinama obrazovnog sustava….
Problemi implementacije bolonjskog procesa nezaustavljivo se množe preopterećivanjem profesora i studenata, snižavanjem kriterija i kvalitete studiranja, iscjepkanosti kolegija, izostankom (u Deklaraciji predviđenog) mentorskog rada, mobilnosti nastavnika i studenata, nepotrebnim administrativnim poslovima, nemogućnošću zapošljavanja prvostupnika, segmentiranjem studija s neselektivnim otvaranjem novih fakulteta, veleučilišta i 
sveučilišta. Od uvođenja Bolonjskog procesa 2005. godine bilo je oko 400 studijskih programa, a danas ih je više od 1 300.
Dosadašnji ministri znanosti i visokog školstva su u Bolonji vidjeli kraće studiranje i povećanje mobilnosti. Ništa od toga se nije dogodilo. Mobilnost treba biti dvosmjerna, dok nama rijetko tko dolazi. U Hrvatskoj ne postoje mehanizmi povratka visokobrazovanih mladih ljudi koji su otišli u inozemstvo. Od nametnute reforme u sustavu (visokog) školstva i znanosti u Hrvatskoj izvrsnost se ne motivira.
U časopisu Current Contents, u broju 22 iz 2009. godine, izašao je tekst Alfreda Burgera (iz Züricha). Naslov je članka Deset godina američki orijentirane bolonjske reforme. “Bolonjska deklaracija dala je velika obećanja. Navodni cilj bila je veća protočnost sveučilišnih predavanja, povećanje studentske mobilnosti i veća razmjena znanja među europskim sveučilištima. Ta je reforma korjenito izmijenila povijesno uvjetovane europske obrazovne sustave te ih standardizirala i prilagodila američkom sustavu.” Iako deklarativno postoji sustavno financiranje mobilnosti studenata i nastavnika putem programa mobilnosti kao što su Erasmus programi, analize su pokazale da se 1% hrvatskih studenata koristilo tim “pogodnostima.” U mjerama restrikcije na brojnim sveučilištima u Hrvatskoj ukinuta je vanjska suradnja, pa se i u tom segmentu pokazala njezina apsurdnost. Od 
uvođenja Bolonjskog procesa studenti su obvezni prisustvovati nastavi, što otežava studiranje, prvenstveno onima koji su lošijeg imovinskog stanja, (ne mogu uz rad i studirati). Pored toga, takvo akademsko discipliniranje je suprotno akademskim slobodama, ali i testiranju stvarne kvalitete ili atraktivnosti predavanja sveučilišnih profesora, kada potpisivanje studenata na predavanjima ne bi bilo obvezno.
Konrad Paul Liessmann u knjizi “Teorija neobrazovanosti” upozorava: “Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada.” Smatra da se ta reforma može nazvati bijedom europskih škola i pita: “Zar se putem iscjepkanih kolegija potiče studiranje i kritičko mišljenje!?” Nastavni su predmeti na svim razinama puni nepotrebnih činjenica i/ili podataka. Studenti nikad manje nisu čitali knjige.
Posljednji masovni studentski prosvjedi protiv (visokih) plaćanja školarina pravdali su činjenicom da je “znanje postalo roba.” Mislim suprotno. Smatram da su studenti, ako žele prihvatiti operacionalizaciju sintagme društva znanja, trebali “ustati” zbog činjenice kako se znanje ne tretira kao roba, (jer nije a trebalo bi biti) konkurentno i/ili isplativo među drugim (intelektualnim) proizvodima i uslugama.
Zaključno
Nametnuta Bolonjska reforma je povratak u srednju školu. Podržavam njemačke, francuske, austrijske i švicarske
studente koji su tražili njezino dokidanje. To je poguban eksperiment koji ni u jednom cilju nije izvodiv. U Hrvatskoj ekspanzija visokih učilišta stvorila je armiju nezaposlenih i upropastila kvalitetu studiranja. Novi privatni fakulteti, veleučilišta i sveučilišta niču kao gljive poslije kiše, a u određenim sredinama to već graniči sa “štancanjem” diploma.
Omjer studenata i nastavnika nepovoljniji je nego prije. Mogućnost je zapošljavanja u odnosu na stručnu spremu prije bila znatno veća nego danas. Bolonja je upropastila sustav studiranja, osobito na društveno-humanističkim studijima. Ako je obrazovanje “obraz” nacije, onda smo ga bolonjskom reformom definitivno izgubili. Pitate me što nudim? Odgovor je jednostavan: povratak na sustav studiranja prije nametnute reforme.
prof. dr. sc. Zlatko Miliša