Problemi suvremenih obitelji
Čovjek današnjice postaje naviknut na dehumanizaciju koju plasiraju korporativni kapitalizam i njemu pripadajućima mekdonaldizirana i bigbrotherizirana društva. Roditeljima se ciljano oduzima autoritet od anarhista, depopulista, stratega dužničkog ropstva, “bankaroida” (Davor Pavuna) i/ili korporatista. Jeffrey Grupp u knjizi “Korporatizam – Novi svjetski poredak” tvrdi da su korporatisti Amerikancima isprali mozak 
tako što vjeruju kako je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obiteljskog doma. Ironično tvrdi da Amerikanci žive “kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji.” Natjeralo ih se da rade za korporacije, da u radnim logorima budu svjesno robovi, a njihova djeca u cjelodnevnom boravku i/ili u školama…
Prosječna zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je jedan (i najveći) stambeni. ‘Sretnicima’ koji rade osobni dohodak služi za preživljavanje, a pomoću minusa s tekućih računa ili kreditnih kartica proživljavaju agoniju preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Kad se računi nagomilaju, posežu za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove. U strategiji dužničkog ropstva život se svodi na preživljavanje. Tako smo i dobili novu stečajnu generaciju. Istovremeno, pod tiranijom konzumerizma, mlade obitelji provode sve više svog slobodnog vremena u “novim religijama” – (mega)trgovačkim centrima koji, osobito u zemljama u tranziciji, niču kao gljive poslije kiše.
Egzodus mladih je ono po čemu će Hrvati pamtiti ovu i prošle godine. Naravno i to dio strateškog plana. Zato 
Hrvatska i danas nema demografsku politiku.
Tzv. suvremena obitelj suočena je s brojnim svakodnevnim pritiscima i problemima zbog kojih njezini članovi mogu imati osjećaj osamljenosti, nemoći i nekompetentnosti u odgoju djece. Učestalo slabljenje socijalnih veza, egzistencijalni problemi… dovode do dominantne fast food-obitelji, kao sintagme za brze, površne, nezdrave i ugovorno kompromisne odnose. U fast food-obitelji ljudi žive jedni pored drugih, a ne jedni s drugima.
U tzv. suvremenoj obitelji roditelji su dobili suparnike u odgajanju svoje djece sa trima ekranima (TV, mobitel i računalo). Zbog internetskog nasilja djeca su izgubila sigurnost doma jer nemaju mogućnost skrivanja (od nasilnika) u obitelji. Koje su druge indicije ugrozbe braka i obitelji?
Depopulacijska strategija i uništavanje braka
Današnju, tzv. postmodernu, fazu razvoja društva obilježava pet velikih promjena u vezi s brakom: tendencija razvrgavanja brakova, odgađanje braka i rođenja djeteta, oni koji su u braku imaju sve manje djece, najčešće 
jedno, povećanje istospolnih zajednica i izvanbračne kohabitacije. U današnjoj dominantnoj hedonističko-individualističkoj orijentaciji logična je posljedica smanjenja obiteljskog odgoja i zajedništva.
Početkom 2016. mediji otkrivaju materijal (propagande straha) dviju korporacija, Planned Parenthood i Marie Stopes International, pod nazivom ‘Globalno planiranje obitelji’ – global Family Planning (do 2020.), u kojem se ističe sporost i neučinkovitost depupulacijske politike. Taj dokument potiče abortuse, osobito ako se pokažu dokazi da je fetus inficiran zarazom. Zato je Bill Gates u ovoj godini odlučio odvojiti više od 120 milijardi dolara kako “projekt” ne bi doživio krah. U tom kontekstu intrigira činjenica da početkom 2016. godine nastaje novi virus ZIKA koji stvara deformacije djece u utrobi trudnica. Kakve li “slučajnosti ” da je ovoj virus eskalirao u Brazilu i Južnoj Americi gdje je stopa abortusa najmanja.
Tradicionalni brak u zemljama zapadne Europe postaje sve rjeđi. Zato ne iznenađuje to što je u europskom rekorderu Islandu 2008. rođeno čak 63 posto djece nevjenčanih roditelja, a slijede Švedska i Norveška s 55 posto izvanbračne djece. 
Odmah iza njih su zemlje bivšeg socijalizma, Slovenija (60), Estonija (58), Danska 46 posto, a najmanje u Hrvatskoj – 9% i Grčkoj – 4%. Međutim posljednjih desetak godina taj se postotak naglo počeo povećavati, da bi 2014. premašio 16 posto. U Hrvatskoj je 2001. godine bilo najviše brakova s dvoje djece, a danas ih najviše s jednim djetetom. Iako se hrvatska i grčka obitelj smatraju najtradicionalnije u Europskoj uniji, gdje se izvan braka rađa oko 40 posto djece. Ovaj trend pokazuje na sve veću stopu razvoda, sve manji broj vjenčanja, kasnije stupanje u bračnu zajednicu i pad vjerski sklopljenih brakova, koji su se gotovo izjednačili s onim građanskima. U SAD-u se svaki četvrto dijete rađa u izvanbračnoj zajednici, što je dvostruko više nego prije jednog desetljeća. Od 2014. su u Hrvatskoj Obiteljski centri pripojeni su Centrima za socijalnu skrb. Time se smanjila podrška roditeljstvu i kvaliteti obiteljskog života, što je bio glavni cilj postojanja obiteljskih centara. Od siječnja 2015. Ustavni sud je obustavio primjenu Obiteljskog zakona, pa se od tada primjenjuje stari Obiteljski zakon iz 2003.
Gdje su vrednote braka i djece u istraživanjima?
Iz istraživanja europskih vrednota 2004. godine proizlazi da se najviše građana u Francuskoj i u skandinavskim zemljama (od analizirane trideset i tri europske zemlje) slaže s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija (Josip Baloban u knjizi “U potrazi za identitetom”), a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zastarjela 
institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja. U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života. Građani ekonomski razvijenih zemalja izrazili su neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88,7% u Nizozemskoj, 69% u Velikoj Britaniji, do 66% u Irskoj), a u manje ekonomski razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (npr. Letonija 88,3%, Hrvatska 76,3%, Mađarska 73,9% itd.). Ovo su potvrdila istraživanja u deset tranzicijskih zemalja 1998. godine: Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Češke, Istočne Njemačke, Poljske i Ukrajine, gdje najveći postotak građana/ki smatra da je obveza roditelja “pružati djeci sve što je u njihovoj moći, čak i ako pritom zakidaju sebe.” I ti rezultati pokazuju visoko izraženu važnost djece u životu građana. (Pero Arčić, Gordan Črpić i Krunoslav Niokodem u knjizi “Postkomunistički horizonti”)
Trivijaliziranjem i relativiziranjem (odgojnih) vrednota djecu odgajamo u raspuštenosti “i to nazivamo progresivnim
odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Izrugujemo se duhovnom nasljeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću” (O. Platonov u knjizi “Zašto će propasti Amerika?”).
Knjiga “Hymn of the Tiger Mother” Amy Chu, profesorice prava na Yaleu, šokirala je Amerikance kako je “spartanskim” odgojem uspješno “podignula” svoju djecu u stručnjake i karakterne osobe. “Ne mogu”, “ne bih” ili “neću” djeci nije dopušteno izgovarati. Strogim odgojem razvijala je kod djece upornost i dosljednost, upravo ono što izostaje u tzv. suvremenim obiteljima. Njezina pravila, zabrane i kažnjavanja nezamisliva su većini zapadnjačkih roditelja. Dijelovi njezine knjige memoara o odgoju objavljeni su u Wall Street Journalu pod naslovom “Zašto su kineske majke superiorne?” Sve su to primjeri i argumenti da još jednom konstatiram kako ništa nije slučajno.
Fast food i virtualne obitelji
U fast food obiteljima dominantni su popustljivi i indiferentnoi roditelj. U permisivnom, prepopustljivom, anarhističkom ili laissez faire-stilu odgoja roditelji ne postavljaju granice. Iako daju emocionalnu potporu djeci, ali bez ikakvog nadzora, roditelji nisu autoritet svojoj djeci. U središtu pozornosti djetetove su želje i interesi pa i takav stil često rezultira formiranjem egocentrične osobe. Najutjecajniji je kritičar takva tipa odgoja Paul C. Vitz koji u knjizi “Psihologija kao religija – kult samoobožavanja” naglašava da takav tip odgoja vodi “širenju egoizma”, a obitelj 
“nije pala na ispitu, već modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenjivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva.” Dječji psiholog Leonard Sax 2015. u knjizi “The collapse od parenting” konstatira da današnji roditelji u SAD-a više daju (novca) svojoj djecu, a sve manje ih odgajaju, a rezultati po zdravlje djece postaju sve lošiji.
Aric Sigman u knjizi “Razmažena generacija” opominje da smo u zapadnom civilizacijskom krugu napravili “tragičnu pogrešku” kad smo poistovjetili ljubav i odgoj te da je vrijeme da te pojmove razdvojimo. Discipliniranje djece “nije izraz neljubavi nego odgoja i ljubavi, a uloga je roditelja naučiti dijete poštovati autoritet.” Sigman zaključuje: “Samo ponovnim uspostavljanjem autoriteta našu djecu i sve članove društva možemo učiniti odgovornijima. Ukidajući ograničenja i odustajući od autoriteta, čini se da smo pogriješili u odgoju naše djece, oduzevši im time osnovne oblike pružanja potpore.”
Ugrožavanje autoriteta u odgoju vodi raspadu obitelji. Koliko smo puta svjedočili kada djeca, a koja nisu ni krenula u školu teroriziraju svoje roditelje? Kada im se uskrati bilo kakva želja, tada histeriziraju. To su egocentrična i pohlepna djeca. Ovo je glavna tema Jirine Prekop, njemačke psihologinje u knjizi “Mali tirani.” Prekop ističe da ta takva djeca “imaju stalnu potreba da budu u centru pažnje.” Ta djeca su proizvod konzumerizma i mekdonalidazije društva, fast food obitelji, gubljenja autoriteta i tradicijskih vrednota. To je cijena modernizma.. Prekop u knjizi uočava znakovitu poveznicu: “Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava.” Očevi kao autoriteti postaju suvišni o takvom obiteljskom odgoju. Ovaj trend prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva.” Polazeći od feminističkih teza da su nasilje u obitelji krivi očevi, trebalo okomiti na tog autoritarnog simbola. Tako se razvijao model odgoja u kojoj je “zabranjeno zabranjivati”, a svaki autoritet proglašavan nazadan, autoritaran i represivan.
Ni indiferentni roditelji ne postavljaju granice u odgoju. Zanemarujući stil značajka je onih roditelja ili skrbnika koji nisu zainteresirani za odgoj djece. Tu nema emocionalne potpore i nadzora. Takvi roditelji ili skrbnici emocionalno odbacuju djecu jer nemaju vremena ili želje brinuti se o djetetovim sklonostima, potrebama i preferencijama. Nije im stalo do djece jer su zaokupljeni sobom. Misle na sebe, a ne na dijete. Radije će djeci kupiti najnoviju marku mobitela ili računala umjesto da ulažu u razvoj njegova samopouzdanja. Da bi imali svoj mir, na primjer neometano gledali TV ili se odmarali, slično kao i popustljivi roditelji, udovoljavaju dječjim željama za neselektivnim korištenjem različitih igrica ili aplikacija na računalu ili mobitelu. Djeca uočavaju roditeljsku sebičnost i to iskorištavaju. Jedan dječak u Italiji za vrijeme božićnih blagdana izrazio je želju: “Bože, učini da večeras moja glava nalikuje televizoru, kako bi moj tatica barem ponekad bacio pogled na mene.” Na upit učiteljice u prvom razredu osnovne škole tko su im članovi obitelji, drugi dječak u Hrvatskoj odgovora: “Moja obitelj su mama, tata televizor i ja!”
Lažni protagonisti prava u braku
Današnji, tzv. “prosvjetitelji” s (naglašenim) antitradicionalizmom otkivaju novi primitivizam. Andrea Dworkin u knjizi “Pornography: Men possessing women” (Pornografija: muškarci posjeduju žene) piše kako je brak institucija nastala na silovanju kao praksi. Brak postaje nepotrebna forma življenja, a ideal samosvjesna i/ili sama žena. Brojne serije i emisije upravo to sugeriraju: Ally McBeal, Seks i grad, Seks inspektor. Favorizira se samohrana majka koja učinkovitije funkcionira nego kad je u vezi sa suprugom. Ljubav se percipira kroz količinu pruženog zadovoljstva. Ovu “formulu” sam pronašao u jednom grafitu: “Seks smanjuje napetost. Ljubav je stvara.”
Feminizam se predstavlja kao globalni pokret pravednosti za sve žene, žrtve patrijarhata. U kritikama tradicionalnih obitelji ne nude konkretna rješenja. Na koga su se okomile? Na “umrlog pacijenta”- patrijahalnu zajednicu?! Je li im alternativa društvo bez obitelji ili fast food- obitelj? Gotovo je nemoguće pronaći da feministkinje (javno, putem medija) progovaraju o porodiljskim naknadama, dječjim doplatcima, pravima i povećanju broja djece u obiteljima, besplatnim udžbenicima, posljedicama indiferentnih i popustljivih roditelja, očuvanju braka itd. Feministkinje ignoriraju postojanje zadovoljnih i uspješnih žena u (tradicionalnim) brakovima. Erica Jong je cinično o(t)pisala potrebu za muškarcem: “Bigamija je kad imate jednog muža previše. Monogamija je ista stvar.” Međutim ima i bitno drugačijih ženskih pomirljivih stavova izraženih u antifeminističkoj kampanji pod nazivom “Women Against Feminism.” Izdvajam jedno zapažanje: “Ne želim da žene imaju kontrolu nad muškarcima, već nad vlastitom sudbinom.” (Mary Wollstonecraft)
Himanen u knjizi “Hakerska etika” poručuje da u obitelji kao i u proizvodnji sve treba biti programirano: od vremena odvoženja djece na cjelodnevni boravak u školama, posjeta psihijatru, odlaska na zabave do povremenog davanja pažnje bračnom partneru – mjesečno od trideset do četrdeset pet minuta.
Ex ministar školstva RH Željko Jovanović 2012. godine, bez javne rasprave i unatoč Ustavom zajamčenog prava roditelja na odgoj djece, nametnuo Zdravstveni odgoj kao predmet za sve osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Izbačen je (četvrti) modul vještine komuniciranja u obitelji, a spolnom odgoju su dodane poduke o seksualnim vještinama. S kojim posljedicama? Jesmo li zaboravili da u SAD-u postoji ‘edukativni’ Spolni odgoj s praktičnim vježbama za studente, da je u Nizozemskoj postojala inicijativa da u tamošnjem parlamentu dobiju stranku pedofila? Jedna od zadaća ove stranke je ozakoniti spolne odnose s dvanaestogodišnjom djecom. Zagovornici i osnivači stranke pedofila, pokušavali su se prikazati kao nepokolebljivi borci za dječja prava! Pravima šesnaestogodišnjaka smatraju prostituiranje i sudjelovanje u pornofilmovima. Pedofilskoj stranci nizozemski je sud odobrio rad, smatrajući da nitko ne smije ugroziti pravo na slobodno izražavanje, okupljanje i udruživanje. O dobrobiti i zaštiti djece nije bilo riječi. Kada je Ustavni sud Hrvatske 22. svibnja 2013. proglasio ništavnim Zdravstveni odgoj, tadašnji premijer RH Zoran Milanović odgovara protuudarom: “U Hrvatskoj se vodi kulturni rat. Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant.”
U produkciji “kulturnog smeća” pojavljuju se i hrvatske slikovnice u kojima se trogodišnjacima daju savjeti kako varati najbliže. Primjer je slikovnica “Rupa u pijesku” od neke Slavke Škobić u Hrvatskoj (izdavač Profil, bez godine izdanja). Autorica se već u podnaslovu slikovnice izravno obraća trogodišnjacima, nudeći im “korisne’ savjete”: “Rupe u pijesku zabavno je raditi jer tamo možeš sakriti tuđi autić, tatine ključeve od automobila, a potom se smijati dok ih traži, sestrino pisamce i tako ona neće ići na spoj i bakine naočale.” Kad si sve to posakrivao/la, autorica ‘pedagoški poentira’ kako se “na kraju u istu rupu možeš popiškiti, a dok piškiš, prisjeti se što je sve u njoj!” Ovdje se djeci prikazuje kao zabavno sakrivanje važnih stvari svojim bližnjima, prekapanje po privatnim stvarima, a na kraju sakrivene stvari popiškiti, sve u svrhu dobre, ‘kreativne igre’. Što bi na ovo rekli Ivana Brlić-Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i ostali ‘nesuvremenici’ današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju? Takvoj populaciji možemo sve podvaliti!
Anarhisti protiv svih autoriteta, braka i obitelji
U anarhističkoj strategiji slobodan je onaj koji prkosi normama i svim autoritetima. Opasnosti za današnji svijet proizlaze i iz danas rehabilitirajućih promišljanja poznatih anarhista: “Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda.” (sljedbenici Kropotkina u transparentu kod njegove sahrane), Bakunjina i njegova načela: “Strast za razaranjem je kreativna strast.” Anarhisti nude koncept “rastakanja države”, Crkve, škole i obitelji. Emma Goldman u knjizi “Anarhizam i drugi ogledi” definira brak kao “poredak zasnovan na slobodi koju ne ograničavaju ljudski zakoni”, a “Bog, država i društvo ne postoje.” Domoljublje joj je prijetnja slobodi. Za nju se brak i ljubav “neprijateljski odnose jedno prema drugome.” Ovdje je vidljiva poveznica sukobljenih strana korporatista i anarhista kojima brak i obitelj nisu potrebni! U knjižici anarhista Boba Blacka pod nazivom “Proleteri svih zemalja, opustite se” ispisani su eseji o ukidanju rada. Ono što jedino opravdava napor jest “seksualni užitak i razuzdani hedonizam.” Britanski ženski magazin New Weddings koncem 2005. godine objavio rezultate istraživanja na uzorku od 2.000 djevojaka, gdje većina izjavljuje da se ne žele udavati prije tridesetih godina, a do tog doba da žele provesti život u zabavi ili razonodi, što uključuje mijenjanje većeg broja partnera.
Šutke smo dopustili da listovi za mlade, TV-programi, glazbeni spotovi, drame, reklame, najgledaniji filmovi tzv. svjetske uspješnice potiču dokoličarenje, blasfemiju, nasilje i seks. Zar se trebamo čuditi što izabrana šesnaestogodišnja djevojka tjedna u jednom dnevnom listu u Hrvatskoj na pitanje novinara kako zamišlja svoju budućnost lakonski odgovara: “Želja mi je što prije postati bogata udovica.”
Virtualna obitelj
Virtualni online svijet otvoren je od 2003. godine (Linden Lab). Pritiskom na tipku enter The World otvara se digitalni kontinent, u kojemu žive virtualni ljudi – virtualni mi. Tu je moguće ostvariti virtualni obiteljski život, stanovati u virtualnom stanu, odlaziti u virtualnu kupovinu, kino predstave, imati virtualnog bračnog partnera, virtualne intimne odnose, virtualnu djecu ili roditelje koje smo prethodno kreirali od boje očiju i kose, stasa, ponašanja. Dakako, virtualni simulator obiteljskog života nije besplatan, pa oni koji traže sebe virtualno, ulažu u tu tvrtku desetke milijuna dolara. Život u ovome svijetu moguć je uz, navodno, zajamčenu diskreciju. Jedno je od pravila da članovi virtualne obitelji ne smiju biti mlađi od 18 godina ili moraju imati dopuštenje svojih roditelja. Međutim već su i trinaestogodišnjaci dobrodošli u virtualni svijet u programu Teen Area, koji je za tu dobnu skupinu posebno kreiran. U Second Life-3 D-program, koji nudi virtualni trodimenzionalni život, uključilo se do 2007. godine više od 7 milijuna osoba (www.secondlife.com, 2007, 1–30). Navodim samo jedan tragikomičan primjer te igre. Britanka otkriva kako je muž vara s drugom ženom te je zatražila razvod. Apsurdnost te situacije jest u činjenici što je preljub bio virtualan jer je nevjerni suprug ženu prevario s virtualnim likom iz internetske igre Second Life. Bizarnost je u tome što je ‘prevarena’ supruga uz pomoć privatnog detektiva pokrenula razvod, doznavši da je u virtualnoj igri umjetno stvoreni lik njezina supruga imao seksualne odnose (?) s isto tako virtualnim likom druge žene. Dodatna je ironija ove pričice u tome što su se navedena supruga i njezin ‘nevjerni’ muž također upoznali preko iste internetske igre, glumeći svoj drugi – virtualni život.
Hoćemo li graditi most između generacija ili stvarati međusobni jaz, hoćemo li razgovor zamijeniti SMS-porukama, hoćemo li biti imitatori tuđih života ili tvorci vlastita, hoćemo li gledati samo svoja prava unutar jedne (obiteljske) zajednice, hoćemo li živjeti vlastiti ili virtualni život, hoćemo li odgajati dijete ili ga prepustiti drugima? Odgovori na ta pitanja ovise o našem stavu hoćemo li se prepustiti nametnutoj fast food-obitelji?
Martina Plaščak, magistra informatologije iz Osijeka, 2014. u svom eseju (iz dopunske izobrazbe) opisuje svoj odgoj i značenje obiteljskog okupljanja (koje u Slavoniji i Baranji nije zatrto). Evo dijelova njezina zapisa: “Djetinjstvo sam provela u Retfali, dijelu Osijeka u kojem tada gotovo nitko nije živio. U dvorištu kućnog broja 80 stanovalo nas je trinaestero. Moji roditelji, stariji brat i ja, tatini roditelji te tatina braća sa svojim ženama i djecom. Bilo je milina odrastati u tom dvorištu. Iako je svaka obitelj imala svoja četiri zida, doručke, objede i večere, kave, druženja, proslave i tuge, proživljavali smo zajedno. Kako djeca odrastaju i dobivaju sve više obaveza, zajednički objedi postaju zajedničke proslave. Dane za proslavu lako je pronaći. Ako ne za slavlje, onda za druženje. Baka mi je odmalena govorila: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Godišnje se nalazimo na rođendanima, imendanima, a tu su i blagdani… U prosjeku u godini dana objedujemo zajedno jednom tjedno. Imam priliku pohvaliti se, iako mnogi to ne vide kao razlog za pohvalu, da sam jedino dijete u našoj obitelji koje nije išlo u vrtić i koje su odgajali svi redom, od moje mame i tate, bake i djeda, preko brata, bratića i sestrični, stričeva i strina …. Smatram da sam odrasla u savršenom okruženju. Rekla bih da je moja obitelj tradicionalno suvremena. ”
Zaključno
Narod koji se odriče tradicije, vjere, (patrijahalnog) odgoja, kulture, običaja i mitova je kao pojedinac bez identiteta. Kao posljedica svega, može se dogoditi da “društvo prerasta u društvo bez obitelji” (P. Buchanan). Ljudi jučerašnjice živjeli su u širim obiteljima i zajednički rješavali probleme po načelu “svi za jednog, jedan za sve.” Danas gotovo postaje pravilo: svatko protiv svakoga. Poljska poslovica kaže: “Sreća pamet uzima, a nesreća je vraća.” Očuvanje obitelji zadnja je crta obrane nacionalne suverenosti. Preduvjete za hrvatsku demografsku obnovu opisuje Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke (u otvorenom pismu za medije od 18. siječnja 2016.) u jednoj rečenici: “Zalažem se za demografsku obnovu u okviru koje treba pokrenuti postupke promjena niza zakona (npr. Zakon o radu, Zakon o doplatku za djecu, porezne zakone i obrazovne zakone) kako bi se stvorio povoljan zakonodavni i društveni ambijent u kojem će obitelji moći živjeti punim životom, u kojem djeca neće biti prepuštena odgoju institucija, nego će institucije pomagati obitelji da djeca izrastu u dobre, odgovorne, radine i životu okrenute ljude.”
Premda su roditelji najodgovorniji za odgoj svoje djece, države bi trebale materijalno stimulirati majke koje ne rade, ali su (odlučile biti) odgojiteljice. Tzv. suvremene države mogle su i trebale zaustaviti, a nisu, negativna demografska kretanja: opadanje stope nataliteta, starenje populacije, odgađanje ulaska u brak, ekspanziju rastava brakova, zapostavljanje roditeljskih dužnosti… Za pohvaliti je da su od 2000. godine u Njemačkoj u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom “Odgovorni roditelji – odgovorna djeca.” Bez jasnih ciljeva, govorila je tadašnja ministrica za obitelj Ursula von der Leyen, i djeca će biti dezorijentirana. Ona je pokrenula državni projekt “Savez za odgoj”, čiji je cilj od vrtića pa nadalje osnažiti roditeljske kompetencije. Kad ćemo ga mi preuzeti?!
prof. dr. sc. Zlatko Miliša