Zaista mi nije drago da se naš EU pokazuje kratkovidnim, inferiornim i nemoćnim kao što se pokazuje u sučeljavanju s bliskoistočnim konfliktom i migrantskim pohodom na Europu kao jednom od njegovih manifestacija. Ali me veseli što je na izvanrednom summitu EU-a i Turske o migrantskoj krizi tursko državno vodstvo (Erdogan- Davutoglu) ismijalo čelnike EU-a predvođene kancelarkom Merkel i njihovu, odnosno našu tehniku rješavanja kriznih stanja.
Jer, osim te šok terapije, zaista ne vidim drugog načina da europska sigurnosna politika postane ponešto ozbiljnija i odraslija.
Pola godine promašaja
Da samo malo podsjetim na kronologiju previda i promašaja: u pola godine deklarirane politike „otvorenih vrata“ kancelarke Merkel prema bliskoistočnim izbjeglicama/migrantima Njemačka, kao glavni cilj migrantskog vala, postala je sigurnosno ugrožena i politički podijeljena zemlja. EU se politički podijelio na Novu Europu, Staru Europu, Njemačku, Veliku Britaniju i ostale, među kojima je i Hrvatska.
Nova postkomunistička Europa ne želi uopće sudjelovati u zbrinjavanju i integraciji bliskoistočnih migranata, Stara Europa poput Francuske ili država Beneluxa neće javno odbiti suradnju, ali će je potiho svesti na minimum, Njemačka je od sebe učinila migrantsku metu, Velika Britanija je po običaju zatvorila vrata Otoka pred problemom i uspjela za sebe dogovoriti najmanje obvezujuće uvjete daljnjeg ostanka u EU-u i najpovoljnije uvjete izlaska ako se sve počne raspadati.
Nakon Milanovićeve „neka samo prolaze“ politike, nova se hrvatska politika svrstava uz Austriju i Sloveniju negdje u sredinu, između Nove Europe i Njemačke. U međuvremenu su na migrantskom valu države članice EU-a pogazile „ustavne“ temelje Unije. Srušile su schengenski nadzor granica, kao jedan od ključnih jamaca sigurnosti tzv. schengenske Europe, čiji je dio Hrvatska tek trebala postati.
Mađarski premijer Viktor Orban više nije usamljen u argumentaciji da je propisivanjem tzv. migrantskih kvota državama članicama bez suglasnosti njihovih šefova vlada ili država, Vijeće EU-a prekršilo „zakone“ koji reguliraju način odlučivanja u EU-u.
Nakon što se više nije moglo zatajiti da je u svome polugodišnjem upravljanju migrantskom krizom, pod vodstvom kancelarke Merkel, najveće postignuće EU-a postalo rušenje vlastitih temelja, a proljeće prijeti novim, još većim migrantskim valom, čelnici EU-a su odlučili potražiti rješenje s onima koji tom krizom upravljaju, na summitu s državnim vrhom Turske. Koje priznanje predsjedniku Erdoganu i premijeru Davutoglu – oni s jedne, a cijeli EU s druge strane. A onda je uslijedila nova lekcija.
Lekcije lošem učeniku
EU ulazi u summit deklarirajući osiguravanje vanjskih granica EU-a kao svoj prioritetni cilj (predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk) i iskazujući klasična EU-ova očekivanja od summita: EU će pomoći Turskoj u zbrinjavanju izbjeglica i očekuje dogovor o jačanju suradnje EU-a i Turske u sprječavanju ilegalnih migracija.
To bi u prijevodu značilo: dat ćemo vam i više od dosad obećanih tri milijarde eura, samo nam, molimo vas, nemojte više slati migrante. Nisam primijetila da su Erdogan i Davutoglu slali ikakve verbalne poruke o svojim očekivanjima uoči summita. A i iznenadilo bi me da su to učinili. Ali su mi se urezale u sjećanje slike s grčko-makedonske granice uoči summita, koje bi se mogle protumačiti kao neverbalna poruka turskog državnog vodstva.
Među najupečatljivijim prizorima je bio onaj kad migranti nekom metalnom „šinom“ lome ogradu na granici, a nemoćna policija gleda s druge strane. Bila je to slika nezaustavljive energije koja naprosto nadire i koju uspavana, samozadovoljna Europa, bez pravog vodstva, nije u stanju zaustaviti.
No pravi šok za europsko vodstvo uslijedio je tek kada je za radnim ručkom u Bruxellesu premijer Davutoglu verbalizirao svoju ponudu. Najprije je tražio novac, dvostruko veći od onog koji je EU jesenas najavio. Dakle, šest milijardi eura. Istodobno je turski predsjednik Erdogan, svojevrsni sultan novog doba, objavio puku u Ankari da od najavljenih tri milijarde eura za zbrinjavanje izbjeglica, EU još uvijek nije uplatio ništa.
Dakle, da su lažljivci. No novac, koji je glavni pokretač europskih i općenito zapadnih politika, ovdje je najmanje važan. Da je samo u novcu problem, problema ne bi bilo. U drugoj točki, koja se zvala ukidanje ulaznih viza za turske državljane, Davutoglu je ponudio EU-u da odustane od svoje politike prema turskom članstvu u EU-u i dopusti Turskoj da joj dodatno izbuši schengenske granice.
Treća je točka bila najopakija. Davutoglu je zapravo pozvao EU, ponajprije Njemačku, na predaju. Da predaju svoju sigurnost u ruke turskog državnog vodstva. Predaja je bila umotana u ponudu reciprociteta: Turska bi pristala primiti natrag sve migrante koji su ilegalno ušli u Grčku, ali bi za svakog vraćenog Erdogan i Davutoglu slali po jednog sirijskog izbjeglicu/migranta izravno u Njemačku.
Po sporazumu bi radili ono što su i dosad radili iza paravana. Bila je to ponuda sramoćenja za kancelarku Merkel, na koju je odmah veto uložio onaj tko je njezin sadržaj prvi shvatio – mađarski premijer Orban, koji je posljednjih pola godine bio glavna meta kritika upravo od strane pobornika politike „otvorenih vrata“ koju je promovirala njemačka kancelarka. Ja se želim samo nadati da je Davutoglov šok s radnog ručka izazvao otrežnjenje za europskim stolom.
Dobro jutro, gospođo Merkel
U Njemačkoj je otrežnjenje, čini se, ipak počelo. Orban više nije najveći neprijatelj, zaštita schengenskih granica postaje imperativ, sasvim otvoreno se govori da Erdogan upravlja migrantskom krizom. A posljednjih dana počinju otkrivati (doduše tek konzervativniji mediji poput FAZ-a) i da mu je Putin saveznik u tom projektu destabilizacije Europe: kako svojim zračnim napadima u Siriji koji proizvode nove izbjeglice, tako i svojim kapilarnim radom (može se reći i specijalnim ratom) u Njemačkoj, kojim jača ksenofobične pokrete.
To je već neki napredak, iako je od samog početka pažljivijem promatraču bilo jasno da su u ovom projektu destabilizacije Europe Erdogan i Putin saveznici. Pokrajinski izbori u nedjelju pokazat će dolazi li to otrežnjenje prekasno za kancelarku Merkel, odnosno predstoji li Njemačkoj i zasad još uvijek vodećoj konzervativnoj stranci CDU novo političko preoblikovanje.
Sudeći po stvaranju zakonskih mogućnosti za uporabu vojske u nadzoru granice, po slanju dodatnih policijskih snaga na Prevlaku i zajedničkom objavom premijera Oreškovića i ministra Orepića da je zaštita državnih granica prioritet, turske poruke s radnog ručka su, čini se, ozbiljno shvaćene.
Naime, puko primirivanje balkanske rute za Hrvatsku nije nužno dobra vijest. Mnogo je važnije da balkansku rutu ne zamijeni po Hrvatsku opasnija jadranska ruta, na kojoj mnogo manji broj migranata može proizvesti mnogo veći destabilizacijski efekt: u Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj. U vrijeme kad SAD žuri ugurati Crnu Goru, a potom i BiH u NATO savez, s Hrvatskom kao ključnim regionalnim partnerom, Vladimiru Putinu takav bi razvoj sigurno bio drag.
A ni Erdogan ne bi imao ništa protiv da Konavle postanu novi Idomeni, a Lastovo novi Lezbos.