Nemojte otpisati one koji su se našli izvan Hrvatske. Rijetki su otišli iz objesti. Nisu izbjeglice i politički emiganti samo oni koji su se sklonili od udbaškog pendreka. I oni kojima ni ona ni ova država nisu pružile priliku da se prehrane i djecu othrane, jednako su tako izbjeglice, žrtve politike i ljudi koji se se primili zadatka pobrinuti se za sudbinu ovog naroda a iz nemara i nebrige nisu, nego su ga pustili da se rasijava po svijetu i umire u svakom drugom Hrvatu izvan Domovine.
Nemojte otpisati ni hrvatsku djecu rođenu u iseljeništvu. I oni su Hrvati rođeni daleko od Domovine, odlukama nekih koji su davno prije njihova rođenja protjerali njihove roditelje. Oni su protjerani 20 godina prije nego što su rodili.
Kako reče pokojni hrvatski svećenik u Melbournu Josip Kasić: “Odnesi mačku u Kinu i ona će omaciti mačiće a ne zečiće, pa će i hrvatska majka rađati Hrvate, gdje god ju otpremiš.”
Sjetite se da su hrvatski prognanici imali izbor zaboraviti, ubiti u sebi tragičnu prošlost ali nisu ni htjeli ni mogli, nego su na sve načine podupirali svaki hrvatski napor ostvariti opstanak, sreću i nastavak u jedinom za to mogućem okviru, u okviru samostalne hrvatske države.
Sjetite se vremena kad u Hrvatskoj nitko nije smio podignuti hrvatski barjak, da su ga emiganti držali visoko na jarbolu, da se makar i na tuđem vjetru vijori, da se nikad ne spusti na pola koplja.
Sjetite se vremena kad su oni koji su u Domovini trubili na otpor punili zatvore, a njihova braća u emigaciji gubili glave.
Sjetite se Prpića i Matičevića koji su se vraćali u Hrvatsku sjeći krakove hobotnice koja je davila Hrvatsku.
Sjetite se Bugojanaca koji su 1972. otišli ostaviti svoje živote na Raduši, jer nisu mogli trpjeti bol koju je Hrvatskoj nanijelo gušenje Hrvatskog proljeća, pa su otišli primjerom pokazati jedini način na koji se Hrvatska može osloboditi, način koji se u Domovinskom ratu pokazao ispravnim.
Sjetite se Brune i Zvonka Bušića, Mire Barešića i cijele legije drugih koji su živote ugradili u slobodu ostvarenu u Oluji.
Znajte da Domovinski rat nije počeo 1991. nego je počeo 1945. i nikad nije prestajao. Samo su svjetske prilike i situacija u tamnici zvanoj Jugoslavija otvorile mogućnost za jednu finalnu bitku.
Sjetite se da su iseljenici natrpali braniteljske redove i džepove svih emisara koji su došli tražiti pomoć za obranu Domovine. Neki su ih, možda mnogi, poput onog zlotvora Mesića izigrali, ali to nije bila njihova krivica. Oni su dali jer su vjerovali a vjera je uvijek naivna, iskrena i priprosta.
Nemojte otpisati one koji su se našli izvan Hrvatske.
(desni klik na sliku, pa – Show Controls)
Tekst pjesme Dalmatino – Croatia
——————————————
Ovi komad stine sta iz mora viri
di se bura s jugom svadi pa se miri
To su stare kuce od tri brata
Duje, Vlaha i Donata
Koje tamo stoje vjekovima
Duje Vlaha i Donata
Koje tamo stoje vjekovima
Di na listu loze spava zensko dite
Brizno pazi na nju stari Velebite
Njeno plavo more krv je plava
Naseg kralja Tomislava
Nasih knezova i vitezova
Njeno plavo more krv je plava
Naseg kralja Tomislava
Nasih knezova i vitezova
Da Bog da vise ne cula oruzja zvuk
Al znaj covik je coviku vuk
Da je Bog ima kcer ka sta je imam ja
Da bi joj ime Croatia
Ako krenes gori samo par koraka
S Gornjeg Grada cut ces zvona svetog Marka
Nek nam blagoslovi crvenicu
kamen more i ravnicu
S dlana pusti bilu golubicu
Da na svaku nasu ljutu ranu
Stavi maslinovu granu
Znamen vjecne ljubavi i mira
Da Bog da vise ne cula oruzja zvuk
Al znaj covik je coviku vuk
Da je Bog ima kcer ka sta je imam ja
Da bi joj ime Croatia
Da je Bog ima kcer ka sta je imam ja
Da bi joj ime Croatia
Da bi joj ime Croatia
Dinko Dedić /Hrvatsko nebo