Upoznaj sebe i druge

Važžno je upamtiti da temperament, premda je glavni dio toga kako smo sazdani i kako ćemo se obično ponašati, nije najvažžniji od svih čimbenika koji utječu na našu osobnost, na naše djelovanje, a time i na našu vječnu sudbinu. Jer u konačnici naš će žživot biti oblikovan načinom na koji budemo koristili onaj temeljni dar od Boga: svoju slobodnu volju. Čovjeka se ne možže svesti na sumu njegova temperamenta ili njegove sredine.

Unatoč tome, proučavanje temperamenata vrlo je korisno. Razumijevanje našega vlastitog temperamenta omogućava nam da bolje upoznamo sebe i druge ljude. Nama nije problem zažžmiriti pred svojim manama i lošim navikama, čime otežžavamo postizanje samospoznaje: “Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažžaš!” (Mt 7,3). Tek kada budemo vidjeli sebe onakvima kakvi uistinu jesmo, moći ćemo se početi svjesno mijenjati na bolje.

Razumijevanje temperamenta također nam olakšava da prihvaćamo, shvaćamo i istinski cijenimo druge ljude. Roditelji mogu, na osnovi temperamenta određenoga djeteta, shvatiti što u stvari motivira to dijete. Supružžnici mogu naučiti bolje izražžavati svoju ljubav jedno prema drugome i naučiti kako mogu izbjeći pomanjkanje komunikacije, koje se katkada javlja upravo zbog razlike u temperamentima. Učitelji će razviti kod sebe empatiju prema svojim učenicima, a šefovi će doznati čime će najlakše motivirati svoje zaposlenike. A svi ćemo steći uvid u duhovne poteškoće koje bi nas mogle snaći zbog našega vlastitog temperamenta i naučiti nove načine na koje ćemo poboljšavati svoj molitveni žživot i rasti u svetosti.

Ukratko, četiri nam temperamenta pružžaju ključ za rješavanje tajne nas samih i naših dragih i mogu nam dati sredstvo kojim ćemo poboljšavati svoje odnose prepoznavanjem vlastitih prirodnih sklonosti koje nam mogu koristiti, ali i podmetati nogu sve dok se ne srušimo.

Podrijetlo temperamenata

Tradicija koja nam je dala učenje o četiri “klasična” temperamenta stara je tisućama godina.

Hipokrat (oko 460.–377. pr. Krista), “otac medicinske znanosti”, možžda je prvi razvio teoriju osobnosti. On je tvrdio da ljudska tijela mogu sadržžavati četiri glavne vrste tekućine (“humora”) i da se svaki čovjek možže na osnovi neravnotežže ovih tekućina u njegovu tijelu svrstati u jedan od četiriju temperamenata; otuda oni poprilično neprivlačni nazivi:

• kolerik – žžuta žžuč iz jetre

• sangvinik – krv iz srca

• melankolik – crna žžuč iz bubrega

• flegmatik – flegma iz pluća.

Oko 190. rimski je liječnik Galen, slijedeći Hipokrata, ustvrdio da na naš temperament doista utječe, i to pozitivno, ravnotežža naših tjelesnih tekućina (“humora”), a ne njihova neravnotežža. Prema tome je “sangviničan” temperament impulzivan i optimističan, “melankoličan” je sjetan, “koleričan” strastven, a “flegmatičan” miran.

Platon je u Državi pisao o četiri vrste karaktera ljudi i njihovoj koristi za društveni poredak. Klinički psiholog David Keirsey povezao je te Platonove karaktere s četiri prvobitna tipa temperamenta: “umjetnički” je ikoničan ili sangvinik; “čuvar” ili “skrbnik” je pističan i melankolik; noetički tip je “idealist” i kolerik; a dianoetički je “racionalan”, “logički istraživač”, odnosno flegmatik.⁴

U šesnaestomu stoljeću švicarski liječnik i alkemičar po imenu Paracelsus usporedio je ove četiri vrste temperamenta s četiri elementa: vatrom, vodom, zrakom i zemljom. Dodao je i pojam “petoga elementa” ili “kvintesencije”, koji je tajanstvena povezanost ovih četiriju elemenata i ravnotežža među njima.

Premda je shvaćanje o četiri temperamenta prisutno još od starih Grka, riječ temperament prvi se put počela upotrebljavati u sedamnaestomu stoljeću. Latinska riječ temperamentum ili “mješavina” upotrebljavala se za označavanje potrebne ravnotežže koja se nastojala ostvariti radi zdravlja i dobrobiti.

Godine 1920. švicarski psiholog Karl Jung razvio je teoriju da različiti tipovi osobnosti pristupaju vanjskomu svijetu na različite načine te da ih je u tomu smislu moguće jasno klasificirati.

Isabel Briggs Myers (1897.–1979.) četrdeset je godina usavršavala jungovsku tipologiju kako bi došla do Myers-Briggs indikatora tipa (MBTI) s njegovih šesnaest tipova osobnosti. Drži se da je ovaj Myers-Briggs indikator tipa jedan od testova osobnosti koji se najviše koristi, a postigao je veliku popularnost i uspjeh.

Usprkos tome, David Keirsey je u svojoj Keirseyjevoj klasifikaciji temperamenata utvrdio (nakon opsežna istraživanja jungovske tipologije i MBTI-ja) da se onih šesnaest tipova u stvari svode na – iznenađenje! – četiri osnovna temperamenta.⁵

Keirsey odlučno izjavljuje kako dvije tisuće godina slaganja u pogledu razlikovanja temperamenata nije slučajnost. Te distinkcije “odražžavaju osnovnu strukturu poprečnih i uzdužžnih niti tkanine od koje je satkana ljudska narav”.⁶ Te iste vrste četiriju osnovnih temperamenata stoljećima su ostale uglavnom nepromijenjene (premda se terminologija možda mijenjala).

Svatko je od nas na jedinstven i pretežit način jednoga temperamenta: koleričan, flegmatičan, melankoličan ili sangviničan. I dan-danas ljudi diljem svijeta ponovno otkrivaju korist i razboritost ovoga najdrevnijeg sredstva za razumijevanje sebe samih i drugih ljudi.

Kako bolje upoznati vlastiti temperament te na osnovu toga skladnije živjeti s drugima i istinski rasti u vjeri možete pročitati u knjizi Temperament iz koje je gornji tekst izvadak. Knjigu možete virtualno prelistati i više o njoj saznati na linku.

Foto: Shutterstock.com