Nastavljamo s objavljivanjem najuspješnijih učeničkih radova Tropletova literarnoga natječaja. Objavit ćemo po pet najuspješnijih radova za osnovne i srednje škole kao i proslov i pogovor iz zbornika “Putovima radosne odgovornosti”. Ovaj put objavljujemo trećenagrađeni uradak za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Dragana Bobana, učenika Gimnazije fra Grge Martića Mostar.
Sloboda je sveta. Začeta bijaše izdankom božanske misli, prije nego što je zemlja odijeljena od svoda nebeskoga, prije nego prvi valovi oplakaše obale smrtnoga svijeta. U punini savršenstva i bjeline, oblivena rajskim rijekama i zažarena ognjem Ljubavi, podarena je grešnomu čovječjem rodu, kao iskon i počelo njihova bitka, kao razaranje okova i znamen na čelu koji Čovjeka uzdignu iznad zvijeri i ptica, iznad mora i gora, iznad Mjeseca i Zvijezda.
Sloboda je vjetar pod krilima anđela, dah Svevišnjega kojim je obgrljeno sve što jest i sve što nije, tišina koja ispunjava prazninu među životima, među vjekovima i čežnjama. Sloboda je Život. Početak i Kraj. U njoj je sadržan sav Čovjek, njegova snaga i veličanstvo; u njoj se zrcali slava Jedinoga. Sloboda otvara dveri raja, nanovo rađa smrtnost pred licem Vječnosti.
I ta Sloboda, nebeska Sloboda, u neslućenim dubinama Čovjekova duha susretne slobodu. Grešnu slobodu.
Grešna sloboda bijaše mrtva. Nije umrla, nije umirala, niti izdisala u agoniji, ćutjela neizdrživu blizinu dodira svršetka. Nije patila, nije bdjela plitkim noćnim satima, niti svesrdnom tišinom zazivala okončanje. Nije patila; zašto i djeci čovječjoj nije darovana takva čast, udijeljena ta milost lakoga kraja, rastvaranja opojnog bremena grijeha u trenu rastanka sa Zvijezdama?
Grešna je sloboda mrtvorođena. Živuća u najcrnjoj dubini vlastite smrti; mrtva u najvećoj bujnosti života. Rađa se i umire, u nepostojanosti postojanja, kao oko Sunca što krvlju praskozorja utire stazu obzorja, da bi je sljedećim treptajem milosrdnošću krvnika utopilo u beznađu noći. Gori, a ne izgara; svijetli, a ne obasjava.
Kad sveta Sloboda bje predana u ruke Čovjeku, on se opije blizinom svemoćnosti i daljinom od savjesti nutrine; izopačenost smrtnika okalja Slobodu razuzdanošću i podjarmi ju u vizije vlastite visine. O lijepo, o drago, o slatko ime njeno, zašto više nisi zalog za prolivenu krv praotaca, zašto tobom ne zazivlju davno zasijane nade, nego zapečaćuju razvrat, zasjenjuju grijeh, lome spomen Vječnosti? O slobodo, o Prometeju koji samoga sebe spali noseći ljudima vatru!
Dvije slobode, dva lica jednoga tijela, obje jednake, od istog Oca rođene, ali različite kao snijeg i pepeo što obgrljeni s neba zajedno padaju, prvim se dodirom u smrtničkoj duši obeznane. Istovremeno postanu cijele, sjedinivši se s fragmentom svoga bivstvovanja čijeg nedostajanja nisu ni bile svjesne; i razore se. Nebeska Sloboda prva otvori oči, netremice pogledom rasvijetli obličje nesuđene si sestrice, i milozvučnim glasom upita:
- Tko si ti?
Grešna sloboda, nakon trenutka oklijevanja dužeg od beskonačnosti, osmjehne se i odgovori:
- Moć, slast, sluga i gospodar, staza i cilj, put i putnik. Ja sam zora koja budi usnule žudnje i noć što baršunom skriva korake njihova ispunjenja. Ja sam oaza u pustinji ropstva; raskoš vina na usnama duha; krilo koje izdiže strast ponad Smrti i Života i uraganom ruši okove od olova i konca. Ja sam sve.
Mramorna odaja Čovjekova duh zadrhti od ovih slatkih, ali otrovnih riječi, i počne se širiti, napajati spoznajom vlastite bezgraničnosti. Ali tada progovori nebeska Sloboda:
- Ti si ja, i ja sam ti. Istoga korijena, suprotna rasta. Ja sam vrelo, a ti razaraš ušće. Otajstvo sam vjekovječne Ljubavi, a ti utjelovljenje pomame sebičnosti. Svaka tvoja riječ je istina, ali i laž je istinita ako svatko u nju vjeruje. Zato te još jednom pitam – tko si ti?
Osmijeh grešne slobode zaledi joj se na bestjelesnom licu.
- Sva imena kojima me nazivaš pripadaju mi. Sva osim jednog. Ja nisam ti. Ja uzvisujem, ti ponižavaš. Ono što oko sebe vidiš, nepregledan obzor Čovjekove nutrine, ovdje je zbog mene, samo zbog mene. Da je sve ovo u tvojoj vlasti, bilo bi manje od zrna gorušičina.
Nebeskoj Slobodi zabljesnu zjenice.
- Sestro mila, kakva je svrha u ovom prostranstvu duha što se neprekidno širi, kad je potpuno prazno? Kakav je smisao u hramu masivnijem od Nebesa kad ga svjetlost nikad neće moći cijelog iznutra obasjati? Valovi duša već se odavno razliše po svijetu kojem ne pripadaju, po tlu grijeha, a ono što ja činim jest njihovo prelijevanje u korito pravde kako bi sjeme bilo zaliveno. Ne zaboravi; sama si sebi dala odgovor – gorušičino zrno izrast će više od crnih gora i spomenika bezbožnih bogova, dotaknut će Nebo, a neće se širiti po prahu zemaljske prolaznosti.
Grešna sloboda, u naletu iskonskoga gnjeva, zbaci sa sebe lažno naličje ljepote i zvjerskim krikom ispuni ispraznost Čovjekove duše koja se svakom prijašnjom riječju sve više i više sužavala.
- Ali gdje je u tome sloboda? Ako Čovjek ne može činiti sve što mu se prohtije, ako nema pravo kušati svaku draž koju mu život nudi, ako zemljom korača okovan odgovornošću i dužnošću, onda nije slobodan!
Nebeska Sloboda ni ne trepnu pred istinskim likom strahotne suparnice, nego prozbori meko, ali nepokolebljivo; dostojanstveno, ali bezglasno:
- Sloboda je dar, draž i slast; polet i moć i vlast. Ali, Sloboda je prije svega – dužnost. Dužnost ljubiti bližnjega kao samoga sebe. I u toj je jednostavnoj istini sadržano sve. Čovjek je dužan vidjeti Božju blizinu u svojoj Slobodi, ali i Njegovu zapovijed koja ravna svime što je stvoreno. No, ako ljubi, dužnost za njega više nije dužnost. Sloboda je prije svega – odgovornost. Odgovornost shvatiti da Sloboda pojedinca nije valjana ako zadire u Slobodu drugoga. Odgovornost osvijestiti si snagu koja izvire iz vlastite Slobode, snagu uništenja ili rađanja, ovisno o osobnoj odluci. Sloboda je prije svega – pravo. Pravo na život, čak i ako njime vlada izvanjsko zatočeništvo; na život u slobodnoj volji, najvećem od svih Božjih darova smrtnom Čovjeku. Ali, iako pravo dopušta izvršiti svaki čin, pomisliti svaku misao i izreći svaku riječ, odgovornost savjesti treba nadglasati poziv privida potrebe. Biti slobodan ne znači grabiti sve što se nudi i uzimati ono što ne pripada, nego živjeti oslobođen od tereta grijeha i smrti, sposoban pogledati vlastiti odraz u zrcalu bez srama. Suprotnost Slobodi nije okovanost, nego sloboda bez Boga.
Grešna se sloboda, u ekstazi srdžbe i prodoru mržnje, okomi na nebesku Slobodu zmijskom silnošću, u namjeri da ju proždre. No, tada Bog i Čovjek, pribijen na okrvavljeno drvo, ovjenčan krunom ljudskih grijeha, izdahnu svoj duh, a dva lica Slobode sjedine se jednom zasvagda. Vjekovječni glas propara Nebesima i odjeknu riječima Pisma:
Kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće, već kao Božje sluge – sve poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja častite!
Dragan Boban
III.e odjel Gimnazije fra Grge Martića Mostar
Najuspješniji učenički radovi:
Prvonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Sofija Đerić
Prvonagrađeni rad za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Jana Vidović
Drugonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Valeria Pravdić
Trećenagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Rita Barbarić
Trećenagrađeni rad za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Dragan Boban
Četvrtonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Petar Bikić
Petonagrađeni rad za osnovne škole “Odgovornost i radost – put prema odrastanju”, Marija Rašić
Petonagrađeni rad za srednje škole ” Sloboda i odgovornost – između prava i dužnosti”, Ana Ezgeta
Proslov „Istinoljubivost u sastavcima“, prof. dr. sc. Antun Lučić