Sljedećih dana objavit ćemo najbolje učeničke radove s Tropletova literarnoga natječaja za 2022. godinu. Biti će objavljeno po pet najboljih radova učenika osnovne škole i pet radova učenika srednje škole koji su dobili pohvalnice.
HKZ Troplet

Lijepo li je na obali mora ležati i na pučini galeba gledati, pjevao je hrvatski pjevač. Gledao je galeba i u svojim mislima bez straha je s njim letio. Prepustio se bio toj ljepoti i miru. More se nadimalo i pjenilo, možemo reći more života, ali on je prkosio svakoj buri i neveri što se javlja u svome bijesu. Nadimalo se more i pjenilo, ali sunce je i dalje bez prestanka sijalo. Galeb je kliktao, a sa njim i pjevač, jer su oni imali neko „svoje nebo“ , nebo na kojem uvijek za sunce mjesta ima, uz sve oluje i oblake. Bog nam je i sjećanje i uspomene dao tako da ,ako želimo, i u prosincu možemo ruže imati. Slobodne nas je stvorio, a mi u slobodi uvijek neslobodi idemo. Sve lijepo je Bog stvorio. Stvorio je srne i košute, da cvijeće miriše, da potoci žubore, ptice da pjevaju i pjesmom nas bude. Najdraža bića nam je dao, čak vjerujem da nas on sam majčinim rukama miluje, očevim grli i hrani, osmjehom brata i sestre život nam uljepšava. Mlada sam, ali sam shvatila da je lijepo živjeti u miru i da ga prije svega moram sama imati. Blagoslovljen i lijep život u miru, Bog je kao ponudu uokvirio u život u skladu sa deset zapovijedi. Život van okvira donosi nemir. Znam da se oružjem pakla ne može raj graditi, niti mira može biti. Kao pojedinci smo važni. Svatko bi kao pojedinac trebao poći do dna svoga srca i vidjeti ima li u tom srcu prostora mraka rezervirana za druge. Obasjajmo tu tamu svjetlom prije nego što iz nje zapucaju puške i tenkovi. Mir i svjetlo samo od Boga dolazi, a nikako od pušaka i tenkova. Ljubav prema obitelji i domovini ne smije nam umanjivati kritičnost da te osjećaje i drugi imaju. Mir i ljubav se samo ljubavlju brane. Ljubiti to nam treba imperativ i jedini izbor biti. Molim da to svi shvatimo, pa da nam mir bude. Na površini moga mladog života mnoštvo tuđih mrakova vidim. Dok ovo pišem, traje rat u Ukrajini. Znam da je neka majka ucviljena ostala, mnogi su domovi, crkve, mostovi i bolnice porušeni. Svu tu mržnju znam da samo može pobijediti ljubav. Gledajući rat shvatimo kako je lijepo u miru živjeti. Kao pojedinci ne budimo statisti, nego sudionici u očuvanju mira. Kako? Ako sam daleko od rata mogu sklopiti ruke i moliti Boga da nam mir očuva na ovim prostorima, a tamo gdje je nemir da mir svoj donese. Lako je biti u miru kada je sve dobro, ali mi moramo imati mirno srce usred nekog izvanjskog nemira i usred životnih problema. To možemo imati, kao što sam na početku pisala, samo ako imamo „svoje nebo“ koje je u prijateljstvu s Bogom. Moguće je biti radostan i onda kada se more života oko nas pjeni i ako se oluje i nevere spremaju. Nije to neozbiljnost i neodgovornost, nego čvrsta vjera da će se Bog uvijek pobrinuti za one koji ga traže. Božji mir je iznad svakog ljudskog razuma. Tko je Bogu prijatelj on je u miru i kada sotona zagospodari. Ja želim prihvatiti ovaj svijet takav kakav je, a ne onakav kakav bi ja željela da bude, vjerujući da je u Božjoj moći da će sve da upravi prema dobru. Lijepo je živjeti u miru. Evo, već mlada ti Bože kažem učini me oruđem svoga mira. Gdje je mržnja da nosim ljubav, gdje je uvreda da nosim praštanje, a gdje je žalost da nosim radost. Kao što hrvatski pjesnik Izidor Poljak kaže, tako i ja želim da moji dani ne proteku mračni u tihu lijući se rijeku vječnosti. Želim da mi puteve kliktaj galeba prati i pjesma orla što s plamenim suncem se brati, kuda koračam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti. Mir tvoj Bože želim širiti i nositi, jer tako je lijepo živjeti u miru.