Sljedećih dana objavit ćemo najbolje učeničke radove s Tropletova literarnoga natječaja za 2022. godinu. Biti će objavljeno po pet najboljih radova učenika osnovne škole i pet radova učenika srednje škole koji su dobili pohvalnice.
HKZ Troplet
Mir je djelo pravde
Ljudi uvijek čeznu za više, nezasitni su, gladni i u svakom trenutku potrebni nečega… Nešto nam uvijek nedostaje, unatoč tolikoj količini ljepote i dobara koje imamo na ovom našem malom i uzburkanom svijetu, koji se poput razmaženog najmlađeg sinčića žali Ocu zbog nekih strašnih nepravdi koje samo on mora podnositi, iako mu nitko nije ništa skrivio niti naudio. Njegove rane su pak djela njegovih vlastitih ruku. Ljude bi bilo vrlo velikodušno nazvati rukama Zemlje jer ruke su najpouzdaniji alati nama dostupni, poput nekih fiziomehaničkih tvorevina koje nam uvelike olakšavaju poslove i fundamentalne su za vršenje zadataka svojstvenih našoj ulozi ili poziciji. Bit je u pomoći i upotrebljivosti. Dok ljudi uopće ne pomažu ili jako malo pomažu svojem loptastom vrtljivom staništu, a upotrebljivi su samo kada se sve zvijezde poslože u njihov red, kada su njihovi gospodski uvjeti zadovoljeni, kada im je sve pripremljeno i spremno, tek tad se ova evolucijska elita sjeti napraviti i nešto korisno za više svrhe. Oni su prilično nezahvalni gosti, uzimaju sve, a vraćaju jako malo, postavljaju neke zakone kojih se i sami teško pridržavaju, a često zaboravljaju održati svoj dom u stanju u kojem bi se, po uzoru na ostatak njegovog svemirskog okruženja, trebao i nalaziti, jedan limbo bezbrižnosti i blagostanja, mir.
Mir nije svjetlo na kraju tunela, on nije nagrada dodijeljena zbog našeg uspjeha niti precijenjeni rijetki teško pristupačni dijamant koji leži tisućama metara u dubinama i ponorima ispod stoljetnih tvrdih kamenih i sedimentnih nakupina. On je, naizgled, stalno prisutan među nama dok god uživamo u našim lagodnostima. Nezahvalni smo, uzimamo ga zdravo za gotovo jer bi se on po našoj apstraktnoj višoj logici i svim prirodnim zakonitostima uvijek trebao nalaziti tu kako bi ljudski rod i njegovi pripadnici mogli prosperirati i sprovoditi u naum sve što požele. No, svi ga tražimo, priželjkujemo, očekujemo i nadamo mu se, iako ni sami nismo svjesni toga. Postižemo ga na koncu svog fizičkog postojanja i tek tada shvaćamo njegovu važnost i pravu vrijednost. On je Godot kojeg svakog dana čekamo na istom mjestu, on je zatišje svih naših unutarnjih bura i oluja, on je centar koji nas privlači i kojem nesvjesno težimo, precizan, čist i vidljiv put prema definiciji našeg postojanja, ljubavi. Nismo sposobni postići ga bez određenih međusobnih kompromisa i manjih žrtava, kao niti jedan drugi cilj kojeg imamo. Za uzajamni mir potrebno je dati drugome upravo onoliko koliko imamo i mi sami. Ne može se postići kršenjem tuđih prava iz naše obijesti ili pohlepe ili uskratiti ga nekome tko ga ne može iskusiti jer mu nedostaje i ono malo što mu je istinski potrebno. Uspostaviti, darovati nekome mir nije neki težak zadatak postavljen nekom novom, modernom, samosvjesnom i prosvijetljenom Sizifu, već najosnovniji zadatak namijenjen nama, jedinstvenim i neponovljivim jedinkama, nositeljima Božjih dobročinstava i djeci zajedničkog dobrostivog Oca, koji nam je povjerio održavati savršenosti načinjene iz iskonske ljubavi prema nama od Njega samog. Jedini zadatak koji nam je povjeren je biti pravedan jedan prema drugome i međusobno se poštivati, ponekad toliko nemoguća misija. Apsolutni mir možda nikada neće ni postojati, naša civilizacija previše je svojeglava i nevoljna prihvatiti ovakvu ideju. Sukobi moraju postojati zato što su postojali kroz cijelu ljudsku prošlost – zar ne? Ono što možemo napraviti je načiniti naš maleni šareni svijet i krug ljudi jednim blaženim i poželjnim mjestom, jednim toplim, ugodnim domom za sve ljude koji imaju priliku biti dio naših života. Tu naravno treba imati i određenu krepost, imati smionost otkinuti jedan djelić sebe i pokloniti ga drugome. Pravednost znači cijeniti drugoga više nego samog sebe, spustiti koplja, puške, mačeve na zemlju, zaboraviti stare razmirice i prepirke koje su na našeg brata ostavile istu onu gorčinu koju smo i mi sami osjetili, staviti mu ruku na rame, zagrliti ga i jednim iskrenim činom pokazati koliko smo zahvalni imati nekoga uz sebe. Jer mi nismo stvoreni sami i nikad nećemo moći opstati jedni bez drugih. Nastali smo zajedno, te imamo mogućnost kročiti Zemljom jednako kao i mnoštvo drugih lica dijeleći iskustva i priče, znanja i učenja, osjećaje koje smo prikupljali i sačuvali u našim krhkim srdašcima, žudeći podijeliti ljubav jedni s drugima. Ako je najmanja cijena koju moramo platiti za to dati priliku drugima da mogu uživati svijet kakav i mi sami uživamo, čini se da smo poprilično oholi i bezobzirni ako se ijednom usudimo prigovoriti na okolnosti u kojima se nalazimo. Kada bi se samo jedan pojedinac usudio izići iz vrtloga svoje sive i monotone svakodnevnice, kada bi jedna obitelj svoju ljubav darovala svojim potrebitim i usamljenim susjedima, kada bi jedna zajednica pomogla drugim u okolici imati ista prava i mogućnosti poput njih, kada bi barem jedan narod stavio sa strane burnu i neugodnu prošlost, darivajući ostalima malenu količinu nesebičnosti i pažnje, imali bismo doista savršen svijet. Toliko malo je potrebno za bolji život. Vrijedi li to onda bar jednog pokušaja dok se naše smrtno tijelo giba ovim zemaljskim pustinjama?
Naši mali svjetovi uvijek će čeznuti za nečim višim i boljim, ali dok imamo mir, ne ovisimo od onoga što nemamo, to nam ne uskraćuje našu sreću niti nas obeshrabruje, naša ljubav postojana je i otvorena drugima. Učinimo li neki čin iz nesebičnosti, potaknut ćemo i druge da slijede taj primjer, možda iz ljudske znatiželje, možda iz zanimljive ideje, na jedan ili drugi način. No, shvatimo li zapravo koliko su naši maleni svemiri velikih razmjera bogati bivajući pravedni, iskazujući naše poštovanje, ljubav i zahvalnost prema drugima, imat ćemo neusporedivo bogatstvo o kojem čovječanstvo može samo sanjati, a to je stanje bez patnji, boli, srdžbe i tuge, mjesto i vrijeme trajne blaženosti i plemenite solidarnosti i zove se mir.