Mir je djelo pravde

Mir, dar Neba nama smrtnicima. Tišina u kojoj duša pjeva pjesmu sreće, zadovoljstva. Zašto je toliko teško doseći nešto što mi je toliko blizu, a opet toliko daleko? I što je Mir uistinu? Kada će ga i moja mlada duša smjeti okusiti? I tko…tko zaslužuje tako neprocjenjivu nagradu poput Mira?
Od malena me uče da pravednim svijetom hode pravedni ljudi, ali mi svijet šapuće druge riječi: “U sebičnom svijetu, sebični uspijevaju.” Onaj tko se smije, u duši krije bol. Onaj koji pjeva najljepše pjesme, u mraku svoje sobe čezne za slobodom. Nikad nisam čvrsto stajala na tlu. Radije bih bila ptica. Promatrala bih svijet iz visina. Vjerujem da bi mi tada bio ljepši. Uživala bih osluškujući slatke riječi Istine i vjerujući u Mir, jedini izvor radosti. A što je radost bez Pravednosti? Ništa. Tada je kao čovjek bez razuma. Slušajući glasine svijeta lutala sam u bezdanu uzdignute glave i visoka čela tražeći smisao, svrhu i utjehu. Tek tada, kada trčim ususret mraku, shvaćam koliko je moj cilj malen pred mojim strahovima. O, Bože, Ti jedini čuješ vapaj moje duše i jedini poznaješ moje najdublje namjere. Pomozi mi. Izbavi me.
Možda, ipak, na kraju tunela naiđem na sijedu gospođu sa štapom i svjetiljkom u ruci, s borama na čelu i sjetom u srcu. Ta starica, što Smrću ju zovu, svojim pogledom će mi dati do znanja da je prekasno.
Ali ja to odbijam prihvatiti jer trčati k cilju kojeg nema, nije život. I nemir i tjeskoba nisu tu da kvare tišinu. Mir je jeka tišine koju osluškujem. Kada ću je napokon čuti? Znam. U molitvi. U šutnji. Tamo gdje sam pronašla i Tebe Isuse. Tamo gdje ću Te uvijek susretati. Tamo gdje me nikada nećeš ostaviti.

Zapisano je, pravednik će živjeti od vjere. Bože, evo me. Na koljenima. Ponovno. Predajem Ti se u nadi da ćeš mi dati snage da se izborim za Pravdu i da Ju spoznam. Žele li Ju ljudi uopće? Jer da su Ju htjeli, Ona bi već sada bila ovdje. Dok Ju ne smognem pronaći, u mojoj duši vladat će Nemir.

Zašto je Pravda napustila domove naših srdaca? Svi smo Ju nekada poznavali. Toliko davno da je sve što je ostalo slomljeno srce, prazne riječi, razbijeni prozori, paučina i uvenulo lišće. Je li Ona ostavila nas ili smo Ju mi istjerali?

Teško je pronaći odgovore. Možda je Ona ta koja ima snagu sve rastvoriti bedeme tako da se mi pronađemo u Njoj i Ona u nama.

Tek sada shvaćam da Mir nikada ne putuje sam. Uvijek ga prati Njegova doživotna pratilja Pravednost. I znam, to je teško doseći. I ne kažu bez razloga da se uči dok se živi. Ja znam jedno-nikada neću odustati. Uvijek ću težiti Miru i Pravednosti. Trčat ću za Njima, ali će u mojoj duši vladati spokoj, jer sama pomisao da ću Mir susresti licem u lice, donosi djelić smirenosti i sreće meni i dušama poput moje, koje uvijek lutaju u svjetlini mraka.

Share.

Comments are closed.