Sljedećih dana objavit ćemo najbolje učeničke radove s Tropletova literarnoga natječaja za 2022. godinu. Biti će objavljeno po pet najboljih radova učenika osnovne škole i pet radova učenika srednje škole koji su dobili pohvalnice.
HKZ Troplet
Lijepo je živjeti u miru

Otac je jutros vikao na televizor. U nevjerici smo gledali kako se inače staložen i miroljubiv, povrh svega razuman i intelektualan tip, našao u žučnoj raspravi s neživim objektom.
Morate razumjeti… moj otac je jednostavan čovjek, školski primjer naivčine s dobrim namjerama. Još mu je njegov otac pričao o zvjerstvima rata, šahovskim igrama silnika i očaju malih ljudi. Kao dijete mislio je da je čovječanstvo sigurno otad nešto naučilo i da se ratovi više neće događati. Pa doista, čemu sve to? Djedovo zdravlje, mogući lijek protiv raka ili rješenje za zaštitu ozonskog omotača ostali su u nekom rovu, na nekom bojištu, u prljavim vojničkim čizmama i porciji graha. Pričao je da mu je sve teže sjetiti se „zašto“, ali zato dobro pamti zvuk metka, eksplozije bombe ili jauka. I povremenu tišinu, podmuklu i tjeskobnu, kao uvertiru za ponovni koncert oružja. Lako mi je zamisliti tatu kako ga gleda velikim dječjim očima, dok ovaj plete priču o modernim Grimmovim vukovima i divovima.
A onda se povijest ponovila… samo sa zamijenjenim ulogama i za neku drugu „šaku dolara“. Otac je dobio godišnju ulaznicu za sve koncerte tih sezona, novu kremu za čizme i nekakvu tropiju oka kao posljedicu rasplesanog gelera. Znao me je posaditi ispred sebe i pričati o posuđenim idealima i imaginarnim granicama, a onda samo odmahnuti rukom i reći: „Ma, ustvari, uzalud“. Lavinu može pokrenuti sitni kamenčić, ali će je teško zaustaviti i najveća utvrda. Kad očevi pokapaju sinove, a žrtve postanu samo inicijali i brojke, kad djeca ostanu bez roditelja, doma, obrazovanja i budućnosti, tad ne pobjeđuju razum i srce, već mržnja i pohlepa. „Znaš, sine“, rekao bi, „nijedan rat nije pravedan. Nema tog oružja rata kojim se može dobiti mir.“
I zašto se otac jutros svađao s televizorom? Jer je na ekranu ponovno vidio duh prošlosti, lice krvnika skriveno iza maske političara. Prepoznao je stari da se svijet, kao neizliječeni alkoholičar, opet klima na rubu ponora. Prijeteći kažiprstom još uvijek se, eno, svađa s televizorom: „Ne dam ti sinov mir, ne dam! Njegovo je pravo, a ne tvoje, da sam odluči kakav će čovjek postati, koga će voljeti i u što će vjerovati. Ne dam ti ni trenutak njegova odrastanja, ni djelić unutarnjeg mira, ni sekundu njegova dragocjenog vremena. Njemu će znanje biti gospodar, a ne tuđe ambicije. Ne dam!“
Nitko nema tatu kao ja, zar ne?
Zato sam napisao ovu priču, za mog oca i sve druge očeve kojima je mir njihove djece svetinja. Možda joj je suđeno da obiđe svijet i podsjeti ljude da srcem volimo, dušom prosvjetljujemo, a glavom odlučujemo. Poslušajmo mog oca i nikom ne dajmo svoj mir. Čuvajmo to naše zrno tišine, tu našu privilegiju da nas probude nakostriješeni pijetli, a večernja zvona pozovu na zahvalnost. Nisu nas roditelji samo naučili hodati, već su u svaki naš korak ugravirali nadu, ponos, vjeru i želju. Nikad ne mijenjajmo naše osmijehe za nečije suze, naše zaljubljene poglede za govor mržnje, naš spokoj za tuđi košmar. Neka nam mir bude cilj, sredstvo i put, jer neprocjenjivo je bogatstvo živjeti u miru.