Nekidan sam bila na roditeljskom sastanku najmlađem djetetu, sinu koji ide u drugi razred osnovne škole, i prilično me iznenadila jedna rečenica koju je učiteljica pokušala što obzirnije, ali opet jasno izreći, s nakanom da se takva praksa prekine. Naime, djeca su imala za lektiru Grgu Čvarka, a iz cijele su zbirke trebali samo na zadani (ne baš previše složeni) način prikazati baš pjesmu Grga Čvarak i uz nju još jednu po izboru. Bez imalo sumnje, primjereno svakom djetetu drugoga razreda. Međutim, unatoč takvom jednostavnom zadatku, a to je ono što je učiteljica priopćila, čak je u 7 lektira od ukupno 16 učenika pronašla istu rečenicu kojom se objašnjava sadržaj. Drugim riječima, te lektire nisu pisala djeca, nego su im diktirali roditelji (preuzimajući tekst s Interneta), uglavnom majke koje pod svaku cijenu žele da im djeca budu mali genijalci.
Također, ako se zapodjene razgovor o djeci, gotovo redovito mogu uočiti kako roditelji hvale svoju djecu kako su odlični učenici, štoviše najbolji u razredu, kako su pristojna, poslušna, kako su divna i krasna… Hm…, doslovno sve mali genijalci, samo što ih, čini mi se, takvima nitko ne doživljava osim samih roditelja. A roditelji zapravo više time hvale sebe, nego djecu, jer im oni pišu zadaću i rade sve umjesto njih, ili u najboljem slučaju sitničavo i grčevito nadziru sve što ona rade, kako bi svaki krivi potezić odmah ispravili. Jer, ne daj, Bože, da im dijete dobije četvorku. I onda nije nikakva rijetkost da čujem za situacije kako je majka tako učila i korigirala dijete ne samo u vrijeme razredne nastave, nego i kroz cijelu srednju školu, pa čak i na takav način s njim „završila“ fakultet. Iako ga sama nije nikada ni upisala.
Naravno, uz takve priče idu i one koje pokazuju kako takva djeca u „neredovitim situacijama“, odnosno onima u kojima iz nekoga razloga nema roditeljske pomoći (npr. ako je majka u bolnici), uopće sama ne znaju (ili barem ne žele) riješiti ni najjednostavnije domaće uratke. A da ne govorim kako u srednjoj školi mogu doista iznimno rijetko vidjeti djecu koja se po znanju znatno izdižu iznad drugih, a pogotovo toliko rijetko da bi se oni mogli nazivati genijalci. Daleko više inteligencije, znanja i općenito sposobnosti uočavam kod vrlo dobrih učenika nego kod odličnih, što je itekako znak nečega, što roditelji ne bi trebali ignorirati.
Čemu, dakle, toliko mučenje i djece i roditelja? Pogotovo u nižim razredima, kada bi po naravi stvari djeca trebala biti usmjerenija na igru i pravo proživljavanje djetinjstva? Zar samo zato da se roditelji u razgovorima s drugima mogu pohvaliti kako imaju jako dobro dijete, i to na svakom polju? Jer, zapravo, na kraju ispadne da gotovo ni nema drugog razloga, iako će se roditelji češće opravdavati brigom za djetetovu mogućnost dobrog obrazovanja u budućnosti. Naravno, ne treba ni to ignorirati, jer su doista nekoj djeci roditeljski poticaji poželjni impulsi u ostvarenju izgradnje odgovornosti, ali češće je, i to neusporedivo češće, ipak u pitanju ono prvo.
Moja djeca definitivno nisu genijalci, niti su neki čvrsti odlikaši, štoviše u normalnim kriterijima ocjenjivanja (koji su davno obezvrijeđeni) oni zasigurno ni ne bi trebali biti odlikaši, ali s druge strane svaka je njihova ocjena isključivo rezultat njihova rada ili nerada, a ne mojega ili suprugovog rješavanja zadaće i upornog sjedenja i ispravljanja. U načelu, mi reagiramo samo onda kada nas dijete pita za pomoć, i to tako da mu prereknemo pitanje na drugačiji način, a ono samo dođe do rješenja. Drugim riječima, nemamo uopće straha da ne će sami riješiti svoje školske (i ne samo školske) obveze dok smo mi na poslu i nemamo niti mogućnost vidjeti što su napravili. A hoće li baš svaki zarez biti na svom mjestu ili hoće li baš svaka zadaća biti napisana, nije toliko bitno, jer i iz toga što će dobiti slabiju ocjenu ili što će dobiti minus itekako imaju priliku naučiti. I vidim da uče.
Puno nam je važnije njihovo ponašanje (a ni tu nisu baš anđeli, kao većina druge djece, kako to tvrde njihovi roditelji!) od ocjena. To je već puno veći izazov kako ih izvesti na pravi put, nego kako od njih napraviti odlikaša. Svatko od njih ima predmete i područja koja vole i koja ne vole, ono što ih zanima i što ih ne zanima, ono u čemu su bolji i u čemu su slabiji, a mi kao roditelji ne vidimo razloga zašto bismo bili tužni i nezadovoljni ukoliko netko od njih npr. radije zaželi biti kuhar, nego liječnik. Što god bili, poželjno je, i to jako, da to bude područje u kojemu oni pronalaze zadovoljstvo i preko toga područja mogu danas-sutra biti obogaćenje svojoj obitelji i općenito društvu.
Drugim riječima, možda Grga Čvarak moga drugašića nije bio baš savršeno napisan i nacrtan u lektiri, ali je bio njegov… Upravo iz toga razloga, doista sam zahvalna Bogu što nam djeca nisu genijalci, nego sasvim obična…