Aurelije Augustin (354.–430.) je najznačajniji teolog i filozof otačkog razdoblja. Svojim teološko-filozofskim radovima ucrtao je neizbrisiv pečat na cjelokupan razvoj kršćanstva. Nakon burne mladosti koju je proveo u razvratnom životu u dobi od 32 godine doživljava obraćenje koje će ga dovesti do svetosti. U svojim djelima mnogo se bavio uzrocima zla i izopačenosti kako u pojedincu tako i u društvu. Tražeći odgovore na ta pitanja već je u svojim ”Ispovijestima” zaključio da zlo nastaje zbog izopačenosti volje koja se odvratila od Boga kao najvišeg bića. Ovdje ćemo se dotaknuti njegova djela ”O slobodi volje” (Demetra, 1998.).
U vrijeme kad je Augustin živio posebno je bila aktivna sekta manihejaca koja ga je svojim naukom zavodila i tako jedno vrijeme dovodila u zabludu. Oni su zastupali dualizam tumačeći da paradoks nereda u svijetu postoji radi postojanja dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Ovakva ”crno-bijela” razmišljanja provlače se na neki način i danas u mnogim sektama pa je važno da razjasnimo kako su se crkveni naučitelji uhvatili u koštac s ovim pitanjem. Augustin će u svojim spisima potpuno pobiti manihejsku zabludu zaključkom da ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma jer sotona nije bog. To što ”tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela” (usp. Gal 5,17) kako stoji u Pavlovim poslanicama ne dokazuje da u čovjeku postoje dvije volje koje bi potekle od dvaju različitih supstancija ili počela kako su to mislili manihejci a i dan danas ih neki medijski zlobnici i ateisti lažno pripisuju katoličkom nauku.
Naš crkveni naučitelj zastupa stav da je zlo kod ljudi i anđela nastalo u odmetništvu volje od vrhovnog dobra. Izopačena volja rađa izopačenima čuvstvima. Ovdje je još nešto važno naglasiti. Svjedoci smo da mnogi gurui diljem svijeta propovijedaju poput Pelagija, Augustinova suvremenika, da se svetost može postići jakom voljom, tj. askezom bez Božje intervencije. Ovakvo mišljenje dijeli i aktualna new age ideologija koja propovijeda da smo svi bogovi i da je bog u nama pa nam stoga nije ni potreban osoban odnos s Bogom kao bićem koje bi bilo izvan nas. Naprotiv, mi znamo da nije Isus uzaludno rekao učenicima: ”Ništa ne možete bez mene” ili ”Ja sam put, istina i život”. Stoga je važno naglasiti da je crkveno učiteljstvo na saboru u Kartagi 418. g. prihvatilo Augustinov nauk o daru milosti koji uči da čovjek bez dara Milosti ne bi mogao sam svojom vlastitom voljom i naporima ostvariti svetost. Grijeh nam oduzima slobodu, a Krist nam je vraća. Pogrešno je Boga optužiti da je začetnik zla. Čovjek je odgovoran za moralno zlo koje nema nikoji drugi uzrok doli u slobodnom odlučivanju volje. Volja samu sebe degradira kad se podaje sebeljublju a potpuno se ostvaruje kad prijanja uz nepromjenljiva vječna dobra. Oholost i sebeljublje su perverzni načini oponašanja Boga. No, zlo nije nikakva tjelesna supstancija, niti bi raspadljivost na bilo kakav način povrijedila Boga, jer On nije podložan raspadanju. Zlo ne pretpostavlja djelatni ili tvorni uzrok (causa efficiens), nego deficijentni ras-tvorni uzrok (causa deficiens). Htjeti dobro i htjeti zlo dva su neutralna izazova u slobodnom odlučivanju. Čovjeka uistinu može zarobiti njegova slobodna volja iz koje se rađa požuda, a iz nje navika, pa nužda. Dvije suprotstavljene volje koje se bore u čovjeku, jedna koja griješi i druga koja teži blaženstvu, ne znače da se u čovjeku bore dvije duše ili dvije supstancije, jedna dobra a druga zla. Augustin zaključuje da je takvo stanje posljedica istočnog grijeha a ne čovjekove naravi. Iz toga slijedi da je ”nevaljala volja uzrok svih zala”.[1]
Čovjekov voljni čin dao je povijesnom tijeku neobičan put i brojna iskušenja. Promatrajući teocentrički povijest Augustin uočava da postoje dvije društvene zajednice kod ljudi i kod anđela. U tom smislu često spominje latinsku riječ libido koja znači želju, nerazboritu volju, samovolju, hir i pohotu kako bi objasnio da dvije suprotstavljene volje stvaraju dva grada: zemaljski grad – ljubav prema sebi, sve do prezira prema Bogu, i nebeski grad – ljubav prema Bogu, sve do prezira prema sebi. Nebeski i zemaljski grad čine dvije različite zajednice ljudi, jedni što žive po puti i drugi što žive po Duhu (Usp. 1 Kor 3,3). Tko god je zao, zao je po nekom nedostatku. Augustin je pravu volju nazvao ”dobra ljubav”, a izopačenu volju ”zla ljubav”. Zli pokreti volje ne dolaze od Boga kako su mislili manihejci, nego ta kvarna kretnja (defectivus motus) dolazi kao manjak koji je u našoj moći hotimičan.
Volja je srednje stanje između mudrosti i ludosti po kojem se hotimično bira jedno ili drugo. Volja je slobodna i ona je sama svoj uzrok. Čovjek ne griješi po nužnosti kako bi netko pomislio, nego po volji. Volja koja hoće samoj sebi biti gospodar griješi. Postoji samo jedan put koji je zaštićen od svih zabluda a očituje se u liku Isusa Krista. Bog je ono kamo se ide, a Sin Čovječji je ono kuda se ide. Isus se utjelovio da bi vršio Očevu volju (Heb 10,5-7), a Očeva volja je bila muka Kristova. On je savršen primjer ispravnog izbora volje, jer ”uvijek vrši Božju volju” (Heb 10,7; Ps 40,7).
Đavao je ohol i zavidljiv, ali on nema put. Zbog svoje izopačenosti osuđen je na vječnu kaznu. Čovjek je postao sličan đavlu po tome što je htio živjeti po sebi samome. Kad se žudeći slažemo s onim što želimo, to se zove želja. Kad se slažemo uživajući s onim što želimo, to je radost. Kad se ne slažemo s onim što ne želimo da nam se dogodi, takva je volja – strah. Kad se ne slažemo s onim što nam se događa protiv naše volje, takva je volja – žalost. Različite stvari privlače ili vrijeđaju čovjekovu volju. Prva zla volja bijaše otpadnuće od Božjeg djela prema vlastitim djelima. ”Sama zla volja bijaše poput zla stabla što je tim djelima urodilo kao zlim plodovima”.[2] Augustin nalazi u tome usporedbu u Isusovim riječima: ”Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlom. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.” (Mt7,17-18).
Pripremila: Silvana Dragun, mag.phil.
[1] O slobodi volje III,XVII,49
[2] isto, str. 265.