Kako velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države gledaju na regionalne sukobe i kako je njezina glavna obavještajna služba CIA pratila rat u bivšoj Jugoslaviji, možemo pročitati u knjizi CIA Balkan Battlegrounds, koja pruža vojnu povijest sukoba u bivšoj Jugoslaviji između 1990. i 1995. Knjiga su napisala dvojica vojnih obavještajnih analitičara koja su radila u analitičkome odjelu za Rusiju i Europu (Office of Russian and European Analysis).

Analitičari CIA-e slijedili su razvoj političkih, diplomatskih i vojnih događaja toga vremena tijekom raspada Jugoslavije, a za ovu knjigu koristili su se uglavnom neklasificiranim podatcima. Njihov je cilj bio producirati jedan cjelovit prikaz događaja na Balkanu tijekom toga razdoblja, a zatim primijeniti svoje iskustvo za stvaranje neklasificirane literature potrebne za opću uporabu na političkoj, diplomatskoj i vojnoj razini radi što boljega razumijevanja tih povijesnih događaja.

Ovo djelo prva je sveobuhvatna vojna analiza o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ima za cilj predstaviti, objektivno i analitički, takvu povijest kroz prizmu jedne velike sile. Autori su se u knjizi koristili širokim spektrom otvorenih izvora, priredili mnoštvo vojnih karata na kojima je ispričana priča o velikim bitkama, od prvih hitaca u Sloveniji do Daytonskoga sporazuma o Bosni.

U knjizi se ocrtava svjetska, regionalna i lokalna politika, obrađuje raspad i transformacija JNA u srpsku vojsku, nastanak profesionalnih nacionalnih oružanih snaga, prati njihov razvoj u strateškome i taktičkome smislu uz prikaz svih velikih vojnih operacija JNA, svih srpskih vojski, Armije BiH i Hrvatskih oružanih snaga. U knjizi se ocrtavaju tragovi Tuđmanove briljantne politike jer je iz tih ratova, koji su vođeni u bivšoj Jugoslaviji, jedino Hrvatska izašla kao pobjednik.

Tuđmanova politika mira protiv Miloševićeve politike rata

Godina je 1991., Slovenija i Hrvatska nezaustavljivo su jurile prema nezavisnosti. Velikosrpska politika duboko ukorijenjena u totalitarnome, komunističkom, jugoslavenskom režimu, čiju je okosnicu činila komunistička savezna vojska JNA , pod svaku cijenu za srpski interes htjela je očuvati Jugoslaviju. Taj komunistički politički i vojni pritisak nagnali su Sloveniju i Hrvatsku da istodobno 25. lipnja 1991. proglase nezavisnost. Hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman željeli su postići mirno razdvajanje Hrvatske iz federalne Jugoslavije, a od lipnja do kolovoza predsjednik Tuđman uporno je takvim miroljubljivim pristupom vodio hrvatsku politiku.

Srbi, koji su sve svoje ciljeve ukorijenili u komunističkome, jugoslavenskom režim, pripreme za rat počeli su već 1986. godine objavom Memoranduma SANU-a, a unutarnjom transformacijom JNA planom ‘Jedinstvo’ na imaginarnim granicama Velike Srbije zapovjedništvo je dodijeljeno 1. armijskoj oblasti sa sjedištem u Beogradu. Tako je više od pola hrvatskoga teritorija spadalo pod zapovjedništvo JNA u Beogradu. Dobro koordiniranim tajnim operacijama Resora državne bezbednosti Republike Srbije i tajnim operacijama KOS-a, hrvatski su Srbi mnogo prije odlučili kako će ratom otići iz Hrvatske, proglasila Hrvatska svoju nezavisnost ili ne.

Hrvatski su Srbi niz godina tajno naoružavani operacijama srpskih tajnih služba i tajnih služba JNA, stoga im nije bilo teško početi rat, a tamo gdje bi zapeli u okupaciji uključivala bi se savezna vojska kao ‘mirotvorac’ nakon čega bi okupirano područje predala Srbima na upravljanje. Takvom taktikom Srbi su htjeli predsjednika Tuđmana uvući u otvoreni rat koji hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman nisu željeli, ali tada Hrvatska nije imala izbora. Tuđman je svojom pametnom politikom umirio hrvatske sokolove koji bi naivno upali u ovakvu srpsku klopku jer Hrvatska nije imala vojsku, a sve oružje Teritorijalne obrane, tada SR RH, Ivica Račan prije predaje vlasti predao je na ‘čuvanje’ JNA.

Tuđmanova hrvatska strategija za pobjedu

Odmah na početku sukoba strategija predsjednika Tuđmana bila je internacionalizacija sukoba, kupovina oružja i stvaranje vojne sile te intenzivna diplomatska aktivnost nadajući se da će Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države priznati hrvatsku samostalnost. Dok su razni smutljivci i mutikaše, koji sebe nazivaju ‘tvrdolinijašima’, oplakivali Tuđmanovo oslanjanje na Međunarodnu zajednicu i izbjegavanje izravnoga sukoba sa Srbima i JNA, njegova je politika i mudra strategija već davala rezultate jer je međunarodni pritisak na Beograd pomalo, ali sigurno zaustavio ‘agresivnost’ protiv Hrvatske.

Čim je Hrvatska uhvatila malo daha, predsjednik Tuđman, zgrožen srpskom brutalnošću i nasiljem, pogotovo u istočnoj Slavoniji, dana 22. kolovoza izdao je ultimatum federalnome Predsjedništvu i saveznome ministarstvu obrane Jugoslavije zahtijevajući da se jedinice JNA u Hrvatskoj povuku u svoje vojarne do 31. kolovoza. Ako JNA ne postupi po tom ultimatumu, Hrvatska će objaviti cijelome svijetu da iza agresije na Hrvatsku stoji savezno jugoslavensko Predsjedništvo i JNA te da će Hrvatska na čelu s predsjednikom Tuđmanom nakon toga preuzeti sve potrebne korake za zaštitu svoga teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

Tijekom ljetnih borbi, Srbi čine sve da što lakše ovladaju sa što više teritorija u Hrvatskoj. Slabo naoružane hrvatske formacije Zbora narodne garde i MUP-a teško su mogle zaustaviti srpske napade. Tamo gdje bi i uspjeli, Srbima bi u pomoć bila poslana JNA ili mobilne postrojbe srpskoga Resora državne bezbednosti (RDB RS).

U prvim danima rata, navode Amerikanci, Hrvati su pretrpjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih ljudi zavođenje i zapovijedanje, u većim formacijama vojnici su imali neku obuku dok u manjim formacijama nije bilo nikakve obuke. Zanimljivo je to što su svi obavještajni podatci ukazivali da su Hrvati, iako neobučeni za ratovanje, iskazivali visoku motiviranost za borbu te da bi u borbi jedan-na-jedan sigurno bili pobjednici.

Primarni cilj Hrvatske u to vrijeme bio je očuvati teritorijalni integritet. Kako bi u tomu uspjeli, predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada činili su sve što je potrebno da hrvatska osnuje, naoruža i opremi vojsku koja će se moći suprotstaviti srpskim teroristima i JNA. Predsjednik Tuđman tada je imao vojsku s ograničenim mogućnostima, stoga je napravio strategiju za tu vojsku koja se može podijeliti u dvije faze.

U prvoj fazi koju je vodio od rujna do listopada, postavio je stratešku obranu na bojnome polju i time zaustavio daljnju okupaciju hrvatskoga teritorija, istodobno pokrećući ofenzivu protiv vojarni JNA u kojima se nalazilo oružje, prijeko potrebno Hrvatskoj, ujedno tako smanjujući mobilnost JNA.

U drugoj fazi tijekom studenoga i prosinca, nakon što je zarobljeno oružje iz vojarni JNA došlo u ruke Hrvatske vojske, strateški je rađena obrana, pogotovo Vukovara, a napadima hrvatske vojske na drugim dijelovima bojišta, nastojalo se rasteretiti bojište u istočnoj Slavoniji. Takvo održavanje strateške obrane i pokretanja manjih napadnih operacija omogućili su Hrvatskoj da ostvari svoj glavni cilj u prvoj fazi rata, a to je teritorijalni integritet.

Bitka za vojarne

Amerikanci smatraju da je jedan od ključnih poteza predsjednika Tuđmana bio 14. rujna, kada su hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a okružile i blokirale sve vojarne i instalacije JNA na hrvatskome teritoriju. Brzim osvajanjem vojarni hrvatski su vojnici došli do ozbiljnijih količina naoružanja uključujući i naoružanje cijeloga 32. korpusa JNA u Varaždinu.

Tijekom bitki za vojarne, JNA je nastojala uništiti što veću količinu naoružanja korištenjem Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva ili sabotažama JNA časnika, no bez obzira na sve pokušaje, hrvatske su snage uspjele zarobiti dovoljno naoružanja i opreme kojima je naoružana vojska koja je sada mogla barem zaustaviti daljnju okupaciju Hrvatske.

Sredina je rujna 1991. godine. Nakon što je savezna vojska JNA odbila Tuđmanov ultimatum, 14. rujna hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a okružile su iblokirale sve vojarne i instalacije JNA na hrvatskome teritoriju. Sada kada je Tuđman uspio osigurati kakvu-takvu međunarodnu potporu, uslijedio je taj hrabri potez i brzo osvajanje vojarni od strane hrvatskih snaga.

Generali JNA u Beogradu nisu očekivali takav potez, iznenadni uspjeh hrvatskih snaga ostavio je devastirajuće posljedice na JNA. Hrvatski su vojnici došli do ozbiljnijih količina naoružanja, uključujući i naoružanje cijeloga 32. korpusa JNA u Varaždinu. U tim operacijama hrvatskih oružanih snaga nestala je 5. vojna oblast (5.VO) JNA sa središtem u Zagrebu, veliki dio Vojne pomorske oblasti (VPO), a JNA je efektivno ostala bez 8 brigada, od kojih je jedna bila oklopna, a dvije mehanizirane.

Tuđmanov uspjeh dvostrukoga učinka

Sve ono oružje i objekte koje je JNA imala u Hrvatskoj, izgubila je, s druge strane hrvatske snage (ZNG i MUP) to su dobile, pa je vojni učinak ove operacije bio dvostruk. Ovaj Tuđmanov uspjeh imao je još važniji učinak kada znamo da je ovim potezom u potpunosti i na vrijeme poremetio plan generalštaba JNA o strateškoj ofenzivi protiv Hrvatske pod tajnim nazivom ‘Sutjeska-2’. U planu ‘Sutjeska-2’ JNA imala je za cilj presjeći Hrvatsku na barem četiri mjesta i tako onemogućiti daljnju obranu. 

Samo nekoliko dana nakon ‘Bitaka za vojarne’ JNA, potpomognuta srpskim pobunjenicima, pokreće sveopći napad na Hrvatsku po tom planu, ali, kako ćemo vidjeti, Tuđman ih je nadmudrio. JNA stratezi planirali su u dvije etape za 8 dana doći do Varaždina i krajnjega sjevera Hrvatske uz zaobilaženje većih naseljenih mjesta, dok bi njihovu blokadu i kontrolu putova ostavljali jedinicama Teritorijalne obrane.

Tako je na istočnu Slavoniju po tom planu nakon ‘Bitaka za vojarne’ napala 1. gardijska mehanizirana divizija JNA i 12. novosadski korpus JNA, kod Slavonskoga Broda iz BiH napadao je 17. tuzlanski korpus JNA, kod Okučana prema sjeveru iz BiH napadao je 5. banjolučki korpus JNA, u smjeru Karlovaca prema Sloveniji napadao je 10. zagrebački korpus JNA, u smjeru Zadra napadao je 9. kninski korpus JNA, dolinom Neretve prema Pločama iz BiH napadao je 4. Sarajevski korpus JNA zajedno s 32. užičkim korpusom JNA, a u smjeru Dubrovnika iz Crne Gore Hrvatsku je napadao 2. titogradski korpus JNA i snage Vojne pomorske oblasti JNA (VPO).

Veliki korak naprijed – osnovan Glavni stožer Hrvatske vojske 21. rujna 1991.

Nakon što su hrvatske snage ovladale vojarnama i skladištima i došle do ozbiljnijih količina oružja, na svim bojišnicama bitke su se rasplamsale. Sada kada je bilo oružja, zbog nepostojanja adekvatnih vojnih zapovjedništava hrvatske su obrambene operacije izgledale stihijski, bez koordinacije i reda, što je neprijateljska propagandna
mašinerija ubojito koristila pogotovo u istočnoj Slavoniji oko Vukovara. Da bi Hrvatska riješila taj problem, 21. rujna 1991. na sjednici Vrhovnoga državnog vijeća, održanoj pod predsjedanjem predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, donesena je odluka o osnivanju Glavnoga stožera Hrvatske vojske, objavljen je i sastav stožera.

Hrvatska javnost, koja je strepeći pratila stratešku ofenzivu JNA protiv Hrvatske i Bitku za Vukovar, dočekala je tu vijest s velikom nadom. Formiranjem Glavnoga stožera Hrvatske vojske krajem rujna pomalo su se ogledavali obrisi nove Hrvatske vojske koja će ofenzivnim i defenzivnim operacijama spriječiti zaokruživanje teritorija koje srpski okupator želi osvojiti. Jedan od prvih poteza Glavnoga stožera HV-a bio je osnivanje regionalnih Zbornih područja čime su otklonjeni važni problemi u koordinaciji, vođenju i zapovijedanju oružanim formacijama.

Drugi potez bio je usmjeren na stavljanje u funkciju obrane oružja i vojne opreme koja je bila zarobljena od JNA. Zahvaljujući tome do kraja listopada hrvatska je formirala 25 brigada, sljedećih deset u studenom, a još sedam u prosincu 1991. Prema obavještajnim podatcima, početkom 1992. Hrvatska je vojska imala oko 200 000 vojnika, dok je MUP imao oko 40 000 pripadnika. Ovakav rast oružanih snaga i MUP-a, smatraju američki analitičari, ne bi bio moguć bez uspješno okončanih ‘Bitaka za vojarne’.

Formiranjem Glavnoga stožera HV i Zbornih područja hrvatska je vojska dobila prvu pravu vojnu zapovjednu strukturu koja je, uz snage Zbora narodne garde i MUP-a, omogućila obranu Hrvatske. Po mišljenju američkih analitičara, Hrvatska je tu fazu rata okončala uspješnom strateškom obranom, uglavnom zahvaljujući visokomotiviranome hrvatskom vojniku spremnom na žrtvu za domovinu, što su tadašnji vojni zapovjednici znali iskoristiti na najbolji način. Tako formirana Hrvatska vojska u ratu, neujednačeno trenirana i vježbana, bez adekvatne pomoći topništva, oklopništva i avijacije, obranila je Hrvatsku protivno svim prognozama zahvaljujući požrtvovnosti i motiviranosti hrvatskoga vojnika.

Političke razlike generala Kadijeva i Slobodana Miloševića

Operacije hrvatskih oružanih snaga u Hrvatskoj protiv JNA iznijele su na vidjelo ozbiljne političke razlike između vrha savezne vojske na čelu s Kadijevićem i srbijanskoga političkog vrha na čelu s Miloševićem u pogledu nastavka rata. Iako je vrh JNA bio u dnevnim konzultacijama s Miloševićem i Jovićem, koji su praktično preko saveznoga Predsjedništva i preko srpskih časnika potpuno kontrolirali saveznu vojsku, general Veljko Kadijević inzistirao je da JNA strateškom ofenzivom potpuno porazi Hrvatsku i da se na taj način sačuva bilo kakva Jugoslavija, s druge strane Milošević i Jović zastupali su stav da se JNA rasporedi na okupiranim područjima na zacrtanim granicama tzv. Velike Srbije.

Tih dana sredinom rujna, Borislav Jović 12. 9., kako bilježe američki obavještajci, rekao je sljedeće: ‘Sto puta smo se pitali, a nismo mogli odlučiti je li naš cilj obraniti se saveznom vojskom nove granice za one koje žele ostati u Jugoslaviji, ili vojno poraziti Hrvatsku? Budući da je JNA, barem njezin značajan dio, do posljednjega trenutka ostao čvrsto na pozicijama komunizma i čvrste jugoslavenske federacije, prevladalo je mišljenje da Hrvatsku treba vojno poraziti. Za svoju stratešku ofenzivu protiv Hrvatske JNA je provela prvu mobilizaciju snaga u srpnju 1991. godine. Ta prva mobilizacija snaga trebala je omogućiti dodatni vojni i politički pritisak na hrvatsko državno vodstvo, a prikriveno je trebala omogućiti premještanje ključnih postrojbi i opreme za napad koji je planiran u rujnu. U rujnu je planirana dodatna mobilizacija kojom bi se popunile do borbene gotovosti već raspoređene snage za taj odlučujući napad JNA naHrvatsku’.

Kako je Kadijević poslije objašnjavao u svojim memoarima, u prvim danima operacije JNA je imala plan potpuno blokirati Hrvatsku na moru i u zraku, uvesti informacijsku blokadu, zatim napasti kako je planirano prema planu ‘Sutjeska-2’. Glavnina JNA snaga trebala je ‘osloboditi srpske prostore’ u Hrvatskoj, povezati se sa srpskim pobunjenicima, a zatim sa snagama JNA koje su bile u vojarnama duboko u hrvatskome teritoriju zadati odlučujući udarac i presjeći Hrvatsku na crtama Gradiška- Virovitica, Bihać-Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar te Mostar-Split.

Nakon toga najjače bi oklopno-mehanizirane snage ‘oslobodile’ Istočnu Slavoniju, za nekoliko dana spojile bi se sa snagama Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa u Zapadnoj Slavoniji, odakle bi te dvije velike vojne grupacije krenule na Zagreb. U isto vrijeme snage JNA iz Herceg-Novoga i Trebinja izvršile bi napad na Dubrovnik, a nakon toga spojile bi se sa snagama JNA koje su napadale na crti Mostar-Split. Planeri u Beogradu bili su uvjereni da će provođenjem ove operacije dovesti Hrvatsku do kapitulacije.

Kada Srbin u boj kreće, jedan hoće, a tri neće

Kako JNA nije uspjela svojom prvom mobilizacijom u srpnju uhvatiti predsjednika Tuđmana i hrvatsko vodstvo u stupicu da Hrvatska prva otpočne otvoreni rat s JNA, sada kada je Tuđman popravio međunarodnu poziciju Hrvatske i napao vojarne JNA na hrvatskom teritoriju, JNA je bila primorana reagirati novom mobilizacijom kojom bi bio pokrenut strateški napad na Hrvatsku kao odgovor na hrvatsku blokadu vojarni JNA.

Mobilizacija, koju je 15. rujna naredila i provela JNA, bila je potpuni fijasko u Srbiji i ostatku Jugoslavije. Nakon prvih ozbiljnijih sukoba, kada su kovčezi s poginulima počeli stizati po Srbiji, Srbi su naglo izgubili entuzijazam za rat, mnogi se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, a mnogo onih koji su se odazvali, nakon što su vidjeli prvu borbenu crtu, dezertirali su iz JNA. Mobilizacijska katastrofa natjerala je JNA na ozbiljno kresanje planova, mnoge operacije bit će pokrenute bez dovoljnoga broja ljudstva, a neke operacije potpuno su otkazane.

Kada je propala ova mobilizacija, JNA je provodila pritisak na savezno Predsjedništvo i na Srbiju, tj. Miloševića da proglasi ‘opću mobilizaciju’ kojom bi JNA bilo dopušteno da u vojsku prisilno pozove potrebne za svoju stratešku ofenzivu, no to se ne će nikada dogoditi. Milošević i Jović već su tajno s Ministarstvom obrane Republike Srbije i Resorom Državne bezbednosti Srbije stvorili vojne formacije koje će se u narednim godinama boriti za srpske političke i vojne ciljeve.

Strateška ofenziva koju su osmislili školovani časnici JNA – okupirati Hrvatsku i ubiti Tuđmana

Bez obzira na probleme s mobilizacijom, JNA je pokrenula stratešku ofenzivu protiv Hrvatske. JNA je u Vukovaru 14. 9. počela napad radi ‘deblokade’ vojarne, a veliki napad na Istočnu Slavoniju uslijedio je tjedan dana nakon mobilizacije 20.9, pod komandom 1. Vojne oblasti JNA. Taj napad JNA na Vukovar pretvorit će se u dvomjesečnu herojsku bitku hrvatskih snaga koja će spasiti Hrvatsku. Napad i okupaciju dijelova teritorija u Zapadnoj Slavoniji izveo je 5. banjolučki korpus od 23. rujna do 5. listopada.

Napadna operacija u smjeru Karlovca svela se na akcije kojima su pobunjeni Srbi skupa s JNA konsolidirali ‘svoj teritorij’ oko Karlovca i vojarni JNA koje su imali pod kontrolom. Napad u smjeru Zadra počeo je 16. rujna i izveo ga je 9. kninski Korpus JNA, čime je okupiran dio Dalmacije. Zbog problema s mobilizacijom JNA u Bosni i Hercegovini, napad u smjeru Mostar – Split pokrenut je s vrlo malim intenzitetom i nije dao nikakav rezultat.

Nakon mobilizacije u Crnoj Gori, napad na jug Hrvatske i Dubrovnik počeo je 1. listopada, čime je okupirano dubrovačko područje, a grad Dubrovnik obranile su hrvatske snage. Na vrhuncu terora protiv Hrvatske, Federalni jugoslavenski premijer Ante Marković 5. listopada poslao je pismo Slobodanu Miloševiću u kojem mu kaže da je ‘šokiran’ činjenicom da je Srbija provela djelomičnu mobilizaciju i da s JNA provodi agresiju jedne republike protiv druge.

Napadi na Hrvatsku bili su tako žestoki da je tajnik SAD-a James Baker napokon imenovao glavne krivce za rat i krizu u Jugoslaviji govoreći: ‘Mnogi su krivi za ovu tragediju, ali srpska vlada i JNA snose glavnu odgovornost za groznu budućnost koja čeka ljude u Jugoslaviji…’. U okviru strateške ofenzive JNA protiv Hrvatske 7. listopada 1991. izvršen je zrakoplovni napad na Banske dvore, u kojem je JNA pokušala ubiti predsjednika Franju Tuđmana, Antu Markovića i Stjepana Mesića.

Da je teroristički napad, koji je naredio vrh Jugoslavenske narodne armije, raketiranjem Banskih dvora uspio, tj. da su tada ubijeni dr. Franjo Tuđman, Ante Marković i Stjepan Mesić, ideja o granici krnje Jugoslavije iz memoranduma Srpske akademije nauka postala bi stvarnost. Ubojstvom Stjepana Mesića na njegovo mjesto došao bi njegov zamjenik Branko Kostić, Crnogorac, koji je bio veći Srbin od svakoga Srbina. Da je poginuo Ante Marković, na njegovo bi mjesto došao potpredsjednik Aca Mitrović koji je zastupao Srbiju, i jasno je koja bi se politika dalje vodila. Taj teroristički čin donio je Beogradu osudu diljem svijeta, odmah nakon napada britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd nazvao je JNA ‘bandom pljačkaša’, dok se čitav svijet zgražao nad njihovim barbarskim činom pokušaja atentata na predsjednika Tuđmana.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik