Ja jesam Hrvat i volim Hrvatsku, ali smatram da Crkva ne bi smjela biti hrvatska i voljeti Hrvatsku više nego ijednu drugu državu. Isticanjem svoga hrvatstva, Crkva produbljuje razlike među ljudima koje bi trebalo ukidati, jer Bog nije stvorio Engleze, Slovence, Hrvate, Ruse, nego ljude. To je, vjerujem, posljedica komunizma i sveg zla koje je on donio, ali to ne smatram opravdanjem.
I. H.
Bog nije stvorio ljude kao mnoštvo bezimenih, nego stvara svakog čovjeka napose kao neponovljivu osobu. Svaki je čovjek pojedinac s vlastitom sviješću, s vlastitim imenom, i – ako baš hoćete – vlastitim nigdje u svemiru ponovljivim genomom (DNK).
Čovjek je, dakle, sasvim određeni pojedinac, zatim kao bitno društveno biće član svoje obitelji, svoga naroda i velike obitelji čovječanstva. Zajedništvo s drugima ne postiže se nijekanjem različnosti, nego rušenjem ograda i predrasuda.
Kao što zbog jedinstva naroda u nacionalnoj zajednici ne ukidamo pokrajinske običaje, folklor, pjesme, specifična jela i slično, tako ni zbog jedinstva ljudskoga roda ne ukidamo bogatstva uljudbenih razlika koja označuju različite narode. Bilo bi to naprosto nehumano. Kao što svaki čovjek ima pravo na svoje lice, na vlastitu fizionomiju i vlastiti stil, tako i svaki narod ima pravo na svoj identitet. Nigdje ne postoji čovjek uopće, nego je svaki pojedinac čovjek na svoj način. Tko mu niječe posebne osobine koje čine njegov identitet, povređuje njegovu osobnost, čini ga neprepoznatljivim. Biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način.
Crkva se u svaki narod, u svaku uljudbenu baštinu mora inkulturirati, izraziti se izrazima svojstvenima toj baštini. Tako ona u svakom narodu postaje njegova vlastita, a ne uvozna. Kristijanizacija onda nije duhovni kolonijalizam nego prihvaćanje, klijanje i rast sjemena objavljene vjere na sasvim određenom nacionalno-uljudbenom tlu. Brisati oznake identiteta znači pripremati narod da bude ne samo politički nego i duhovno koloniziran, podjarmljen od onih koji su jači. Stoga skrb Katoličke Crkve za očuvanje nacionalnih identiteta, u ovom slučaju hrvatskoga, nije drugo nego njezina skrb za čovjeka na svim razinama njegova življenja, njegove osobnosti. Što je narod manji i ugroženiji, to mu je takva skrb potrebnija.
Veliko zajedništvo svega čovječanstva, koje se u stanovitom smislu označuje kao globalizacija, ne smije se postizati asimilacijom nego integracijom. Različnost cvijeća i drveća ne razbija jedinstvenost parka i perivoja nego je obogaćuje i osmišljava.