
Foto: Patrik Macek/Pixell
Neuspjesi su putokazi uspjeha, rekao je jednom prilikom ugledni kršćanski mislioc C.S. Lewis. Umjesto da se vodimo tom poslovicom, mi se radi je držimo svoje, sad već više ne simpatične, ludosti. Činimo iste stvari, a očekujemo drugačiji rezultat te od uspješnijih kopiramo njihove anomalije umjesto komparativne prednosti.
Sad već poslovični gost U mreži prvoga sa jedne javne visokoškolske ustanove svakoga puta daje definiciju našeg sustava govoreći kako nemaju što u gospodarstvu i politici tražiti ljudi koji nisu školovani kao upravljači. Upravo je školovanje, rekao je konzervativni mislioc Russell Kirk, bitka za bolje društvo. Zato se ovih dana u Hrvatskoj odlučilo ići dalje s reformom školstva.
Kurikulum je u pitanju, ne maštajući kako se se razumijem u teška, zahtjevna i specifična pedagoška znanja provođenja cjelovite školske reforme, kao građanin moram reći kako bi mi bilo teško živjeti u zemlji koja odustaje od vlastitog kanona. Naimekajje, čak i površnim pogledom na program cjelovitog čitanja (na stranu to što nitko pametan ne zna što je to, ta čitanje ukoliko nije cjelovito i nije čitanje) jasno je vidljiva tendencija napuštanja kanona. Razumijmo se, ne smatram suspektnim to što bi se kanon proširio Hobbitima ili djelima Ante Tomića, međutim reduciranje djela Ivana Gundulića ili potpuno izbacivanje djela Marka Marulića smatram skandaloznim.
Jer kanon je važan, on određuje najvrjednija djela na kojima se temelji znanje i zajednička svijest neke nacije, nekog političkog naroda, ili čak cijele civilizacije. Potrebno je prenijeti na sljedeće generacije djela koja pomažu razumjeti našu povijest, razvoj jezika i kulture. Pri tomu nije problem što smo neke pisce, koje realno djeca neke dobi ne mogu razumjeti, izbacili iz cjelovitog čitanja, problem je što ih djeci nismo niti približili. Recimo, Englezi imaju prilagodbe Shakespearea za sve uzraste i potrebe, a u Hrvatskoj će se otac hrvatske književnosti učiti samo u sklopu jedne lekcije iz povijesti i jedne informacije na nastavi hrvatskog jezika?!
Kardinal John Henry Newman još je u 19. stoljeću pisao kako ideja školstva nije stvoriti učinkovite idiote, kako bi to htio ugledni profesor s wannabe monopolističke institucije za stvaranje upravljača, nego je ideja naučiti buduće naraštaje misliti, i to na svim razinama. Gomila bespotrebnih lekcijaških predmeta trebala bi se prema knjizi The Idea of University zamijeniti kritičkom cjelinom.
U ovoj, deklaratornoj zemlji znanja, u kojoj titulu dokazujemo brojem otvorenih fakulteta i statistikom diploma u stanovništvu, ipak postoje neke razlike koje nas još uvijek bitno određuju. Dok kopiramo kurikularna rješenja Nizozemske, Njemačke ili Britanije, nikako da shvatimo kako je njihov obrazovni sustav prilagođen tržištu. Kod njih država ne stvara kurikulume, nego svojevrsne kurikularne minimume. Oni su svjesni potrebe prema kojoj veći dio stanovništva treba doći što prije na tržište rada, te ubrzanje procesa provode na svim razina. Kurikularni minimumi tome služe.
Međutim, njihov je obrazovni sustav mreža, na neki način vaučeriziranih, škola te imaju razvijeni sustav konkurencije. Kod njih se ne može dogoditi da jedna institucija makar i pomisli kako je predestinirana stvarati upravljače, ispirući im mozak. Takva im situacija dopušta razvijati kurikularne nadgradnje gdje je kanon središte procesa, a klasično obrazovanje svetinja.
U zemlji dominantnog javnog obrazovanja i zemlji diskriminacije, gdje polaznici privatnih škola plaćaju dvostruku cijenu obrazovanja, jednu kroz porez, a drugu u školarini, gdje politika ima svoje stege na svim razinama te gdje pogoduje pojedinim nižim i višim institucijama u njihovim monopolima, donošenje obaveznog kurikuluma (umjesto kurikularnog minimuma) sa tendencijom odustanka od kanona, ravno je idiotizaciji nacije.
izvor: http://blog.vecernji.hr/naimekajje/skandal-koji-vodi-idiotizaciji-nacije-7906