Rezignacija – znak da ozbiljno i trezveno sagledavamo vrijeme i stanje u kojemu se nalazi naša zapadna uljudba

Zanimljivo je da u našoj i zapadnoeuropskoj liberalnoj javnosti postoji jedan vrlo osjetljivi senzus koji reagira na obranu muslimana od bilo kakve generalizacije krivnje za barbarski islamistički terorizam, no taj senzus redovito izostaje kad se radi o kršćanstvu i zapadnoj povijesnoj memoriji o vlastitoj tradiciji. U odnosu na kršćanstvo, zapadni sekularizirani um je poput mrtvog zuba iz kojeg je izvađen živac – ne osjeća bol, nije više živ ali žestoko još grize. Kad islam napada i osvaja, onda je to devijacija onih koji navodno s pravim islamom nemaju veze. Ali kad se radi o kršćanstvu kao takvom, onda je ono za zapadni liberalni um devijacija sama po sebi.

Sam papa Bergoglio suvremenom islamskom fundamentalizmu suprostavlja neki apstraktni kršćanski fundamentalizam ili fundamentalizam iz davnih vremena poput križarskih pohoda koji je bio fenomen neizdvojiv iz vlastita vremena i koji se otimlje današnjem pojmovnom aparatu. Čak i kad bi takva analogija u ovom času mogla biti umjesna, nije mi poznat takav kršćanski fundamentalizam koji bi danas žario i palio po svijetu. Nije li iracionalno posredno relativizirati nešto što se događa sada i ovdje poput opasnosti od islamskog terorizma guranjem u analogiju s nečim što je davna prošlost i što u povijesnom kauzalitetu nema nikakve izravne veze jedno s drugim!? Odakle taj neprirodni refleks, odakle ta samomržnja? To je fenomen o kojemu bi se mogle pisati studije i studije a da ne dođemo do racionalnog objašnjenja.

Naravno, tovariti kolektivnu odgovornost na pleća bilo koje skupine, vjere i nacije, ne samo da je iracionalno i nepravedno, nego je i opasno. No pitanje koje izmiče vlastitoj suptilnosti u liberalnim društvima je pitanje intelektualne patologije kao podvojenosti u ocjeni vlastita nasljeđa naspram tuđeg koje galopirajući gazi sve ono što je još vrijedno i vjerničkoj i sekulariziranoj Europi!

Opasnost islamskoga kulturnog ekspanzionizma

Nedavna neurastenična reakcija na izjave jednog hrvatskog konzervativnog saborskog zastupnika o muslimanima kao biološki nadmoćnijima, pokazuje da je moralistički senzus takve kontrareakcije poprilično iracionalan. Naime, pitanje odnosa islama i zapadne kulture je pitanje za ozbiljnu raspravu koju ne treba gušiti totalitarnim refleksom i histeričnom panikom, nego joj pristupiti trezveno i argumentirano, jer suočavanje s realnošću je uvijek ljekovito i prvi korak prema ravnopravnom dijalogu ili polemici.

U tom kontekstu, uvijek je zanimljiv, izravan i pronicljiv francuski filozof Alain Finkielkraut koji je za tjednik „Globus“ dao veliki interview, zabrinuto upozoravajući na opasnost od islamskog kulturnog ekspanzionizma i potpune nesposobnosti zapadnih elita da se širenju njegovog radikalizma uspješno suprotstave. “La France se désintègre.”, dramatično upozorava Finkiekraut francusku, europsku, a sada i našu javnost. Ako se dezintegrira jedna Francuska, onda nije daleko od tog procesa ni cijela
Zapadna Europa, a posljedično i Europska unija.

«Problem je Europske unije u tome da ona više ne gleda na Europu kao na civilizaciju, nego kao na neku vrstu apstraktnog entiteta definiranog isključivo pravnim standardima, ljudskim pravima i univerzalnim vrijednostima. Europa sve više gubi vlastitu supstancu i već se dugo oslanjala na imigraciju, kako bi nadoknadila demografski deficit. », kaže Finkielkraut i upozorava da se Europa mora probuditi, zaštititi svoje vanjske granice, inače bi mogla eksplodirati. « Mislim da Europa apsolutno treba ponovno imati svijest o tome da je ona – Civilizacija. Ta civilizacija zaslužuje biti voljena, čuvana i treba je prenositi iz generacije u generaciju. Mora se, dakle, osloboditi multikulturalne ideologije, koju je, mogli bismo reći, nesmotreno prihvatila.»

Ljevica negira stvarnost

Ono što produbljuje problem je činjenica da liberalni Zapad tu vlastitu nesmotrenost brani do krajnjega apsurda, kao vlastitu dogmu, iako ona ide na štetu njegova vlastitog vitaliteta i civilizacijske svijesti. Finkielkraut tvrdi da ljevica negira stvarnost u kojoj se Francuska nalazi i činjenicu da mnogi Francuzi glasuju za Nacionalnu frontu Marine Le Pen zbog vlastite kulturne nesigurnosti. Naime, prosječni Francuz se osjeća sve ugroženijim u gradovima čiji su kvartovi toliko islamizirani da se on osjeća kao stranac, kao manjina u vlastitoj zemlji i iseljava se u druge krajeve. Francuska time de facto gubi već djelove vlastitog teritorija koji su de iure njezini ali demografski, kulturalno i etnički, po svijesti i mentalitetu, oni su nešto posve drugo. I s tim problemom se ljevica odbija suočiti. Isti simptomi su se pokazali i kod nas kad su Ladislava Ilčića proglasili šovinistom i rasistom jer je pokušao ukazati na sličnu perspektivu koja bi mogla očekivati i Hrvatsku ukoliko ne bi bila spremna braniti vlastite granice i interese.

Alain Finkielkraut djeluje kao rezignirani mislilac, vrlo zabrinut za sudbinu svoje Francuske i Europe. Njegova rezignacija je posljedica osjećaja nemoći da se pronađe dublji odgovor na opasnost dezintegracije ne samo Francuske nego čitave zapadne civilizacije. Finkielkraut nije filozof somnbambul koji bezbrižno i kroz ružičaste naočale gleda na ostvarenje jedne liberalno-lijeve utopije koja Zapad vodi u bezdan. On realistički i pomalo kultur-pesimistički sagledava realnost nakon terorističkih napada u Francuskoj u siječnju i studenom. Izgubili smo pravo na bezbrižnost, tvrdi on i upozorava nas na budnost i trezveno promišljanje. Rezignacija u ovom času nije kapitulacija nego znak da ozbiljno i trezveno sagledavamo vrijeme i stanje u kojemu se nalazi naša zapadna uljudba. Rezignacija je trenutak suočenja s noći koja je najtamnija prije samog svitanja.

Zoran Vukman
www.zoranvukman.com