VJERA U OBITELJI
Petnaestogodišnja Stéphanie od roditelja pokušava dobiti dopuštenje za izlazak. Oni se ne slažu: »Rekli smo ne, nemoj insistirati«. Bijesna i razočarana, Stéphanie izlazi mrmljajući kako »roditelji ionako ništa ne razumiju«.
Jean, sedamnaestogodišnjak, jako je zaljubljen u djevojku svojih godina. »Odavno«, kaže. Plaho i nespretno o tome pokušava razgovarati sa svojim roditeljima: »To je besmisleno. Premladi ste. Vidjet ćemo poslije, zasad to nije ozbiljno. Zaboravi tu djevojku i usredotoči se radije na školske zadaće!« Ivan misli: »Ništa nisu shvatili«.
Koliki mladi imaju osjećaj da ih roditelji ne razumiju? Katkad imaju pravo, češće se varaju. Treba znati što mislimo kad kažemo »razumjeti«: znači li to odobravati? O kakvu se razumijevanju radi?
Nemoguće je razumjeti sve. Srećom! Čak i najintuitivnija majka, čak i najpažljiviji otac ne će moći dokraja razumjeti svoju djecu. Ljudska osoba nije stvar koju se može raščlaniti, stroj u kojem poznajemo svaki kotačić. Sjetimo se: prvi uvjet da razumijemo osobu jest da priznamo kako je nikada ne ćemo moći potpuno razumjeti. Iz toga proizlazi poštovanje i poniznost pred nepovrjedivim otajstvom svake osobe.
Razumijevanje podrazumijeva nov pogled: saslušati bez predrasuda, s punom slobodom. Jeanovi roditelji očito imaju vrlo stroga načela o tome u kojim je godinama prikladno zaljubiti se. To ih onemogućuje da doista saslušaju što im Ivan želi reći. Istina je da su dobra načela korisna pomoć u odgoju, ali samo pod uvjetom da se ne zaboravi da je svaka osoba jedinstvena, da ima svoje osobno zvanje, svoj osobni put, svoj osobni ritam. Da bismo mogli razumjeti svoju djecu, gledajmo ih s divljenjem i čuđenjem osobe koja otkriva neistraženo kraljevstvo. Ako je potrebno, moramo biti spremni staviti pod znak pitanja neke svoje predrasude.
Staviti pak pod znak pitanja neke svoje predrasude ne znači odreći se onoga što je bitno. Ova je razlika od velike važnosti, jer bismo se inače našli u opasnoj alternativi: odbili bismo razmisliti čak i o najmanje važnom načelu kako ne bismo popustili u onom bitnom ili bismo se odrekli svojih dubokih uvjerenja od straha da ćemo biti prekruti i pretvrdi. Da bismo razumjeli djecu, zapravo moramo razlučivati bitno od nebitnog. Svi to moramo znati. Milost je biti pozvan na tako nešto, kao roditelji i kao djeca Božja: što se više odričemo nebitnog («što će ljudi reći«, na primjer), to više postajemo sposobni činiti ono jedino što se isplati činiti, a to je volja Božja.
Razumjeti svoje dijete znači prihvatiti ga sa svim onim što ono jest: s njegovom osobnosti, njegovom povijesti, njegovim zvanjem (u širem smislu riječi), itd. Mnogi mladi koji se osjećaju neshvaćenima zapravo se duboko varaju: Stéphanijini roditelji mogu istodobno i shvatiti njezinu želju za izlaskom i ne ispuniti joj tu želju, jer vide dalje od njezina neposrednog užitka. Svjesni su toga da je Stéphanie pozvana jednom postati nešto što bi sad mogla upropastiti.
Razumjeti ne znači i odobravati. Često se razumijevanje zamjenjuje s »tolerancijom«, s tom lažnom otvorenosti duha koja u biti nije ništa drugo doli oblik ravnodušnosti: »Razumijem te, imaš pravo, radi kako misliš!« Misli se: ako te pustim, ne ću ti morati pomagati da nađeš ono što je najbolje za tebe, ono što će te doista učiniti dugoročno sretnim. Nijedan normalan otac ne može se radovati kad se mora suprotstaviti svojem sinu, posebno kad ga razumije! Što ga bolje razumije, to više trpi, ali ako razumije pa se ipak usudi suprotstaviti se, tek će mu tada doista moći pomoći.
Kad smo sigurni da imamo pravo, može nam se dogoditi da ni ne pokušamo razumjeti. Ako je tako, zaboravili smo da u odgoju najprije treba dosegnuti dijete ondje gdje se ono nalazi, jer inače naše riječi i naša djela ne će doprijeti do njega. Istinsko odgajanje moguće je samo tamo gdje ima ljubavi, moguće je samo s ljubavlju i s otvorenim srcem koje želi čuti i razumjeti.
Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)