Mons. Želimir Puljić
1. UVOD: nekoliko pojmovnih razjašnjenja
Promatrajući rat i ratna razaranja sa određene distanciranosti čovjek se i nehotice zapita: Bože moj, kako su se ljudi mogli onako agresivno ponašati? Otkuda onoliki izljev mržnje, sadizma i mučenja nevinih ljudi? Prisjetimo se brojnih logora kroz koja su prošli ili svoj ovozemaljski hod završili toliki mučenici? Kako je uopće moguće da čovjek bude onako okrutan prema čovjek? Zašto je motiviran da ubija svog bližnjega? Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu? Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša? On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja (“do istrage vaše ili naše”, zapisao je srpski političar i novinar Nikola Stojanović početkom ovog stoljeća).
Ovo su teška antropološka pitanja na koja u potpunosti može odgovoriti samo teologija, Božanska objava, koja je svoj vrhunac doživjela u Isusu Kristu koji je objavio “punu istinu o Bogu i punu istinu o čovjeku”. Istina, čovjekom se bave i druge znanosti te imaju svoja tumačenja i svoje poglede na pojedine vidike ljudskog djelovanja. One također govore i određenim rezultatima istraživanja.
U prvom dijelu predavanju s temom “Ratna razaranja i duševno zdravlje”, pokušat ću “objasniti” neke psihološke mehanizme ljudske agresije. Od brojnih autora, koji su se trudili da obrazlože ovu zanimljivu temu, poslužit ću se trojicom psihologa koji su, čini mi se, ovoj temi pristupili s drugačijih vidika od Lorenza, Freuda, Darwina. To su K. Horney, E. Fromm i E. Shostrom.
U drugom dijelu predavanja pokušat ću odgovoriti na pitanje da li religiozno iskustvo pridonosi duševnom zdravlju? Ako da, kako? Imaju li religiozna iskustva sposobnost ljekovitog djelovanja? U ovom dijelu predavanja posebno ću naglasiti Tyrrellov doprinos “terapije prosvjetljenja” koju on naziva “Kristoterapijom”. Svjesni da je čovjek “ranjeno, ali otkupljeno biće”, pokušat ćemo na koncu donijeti i neke odlike spašenog, idealnog, zrelog i savršenog čovjeka.
Tko se bavi proučavanjem pojma agresije naići će na određene kontroverzne stavove onih koji smatraju da je to sve u “čovjeku urođeno u genima” i onih koji misle da se “sve to agresivno ponašanje naučilo”. Zapravo tu su na djelu oni koje nazivamo “endogenisti” i oni koji svojataju naziv “ezogenisti”. Znanstvenici poput Freuda [2], Lorenza [3], Storra [4] govore da je u čovjeku “urođen instinkt”agresivnosti koji ga navodi da se agresivno ponaša prema ljudima i da ih “napada i razara”. Dapače oni su mišljenja da se ovaj instinkt treba direktno “isprazniti” gledanjem primjerice agresivnih scena u filmu, rušenjem ili razaranjem nekih predmeta, ili sudjelovanjem u takmičenju..ili pak težnjom za položajem, za vladanjem. I kad agresija ne bude tako proživljena, vele oni, onda ona može čovjeku priuštiti raznolike nekontrolirane “oduške” i dovesti ga možda i do samoubojstva.
Kritičari ovakve teorije odbijaju zamisao da je čovjek “instinktivno” agresivan, ali uvažavaju neke zaključke. Tako npr. zoolog Scott [5] tvrdi da agresivno ponašanje nastaje zbog raznolikih utjecaja “genetike i ambijenta”. I dodaje da hereditarne sklonosti proizvode više težnju da se netko agresivno ponaša nego da uzrokuju takvo ponašanje. Scott veli da se i ljudi i životinje mogu sasvim mirno ponašati i dugo živjeti u miru sve dotle dok ih okolnosti ne potaknu na takva agresivna ponašanja.
Agresivno ponašanje može imati višestruke uzroke i razloge veli Moyer.[6] On navodi nekoliko takvih primjera: ponašanje prigodom lova, borbe među mužjacima, agresija prouzročena zbog straha ili uzbuđenosti, obrana terena kao i obrana mladunčadi, i konačno takozvana “instrumentalna” agresija u kojoj se takvo ponašanje potiče i nagrađuje. Moyer smatra da je svaka od ovih nabrojanih tipova ponašanja po sebi različita kako fiziološki, tako i po uzročnosti.
Berkowitz [7] smatra da se kod agresija treba razlikovati dva oblika: instrumentalnu agresiju koja očekuje određenu “nagradu” i spontanu agresiju koja je nastala po principu uvjetovanog refleksa.
Grupa sa sveučilišta Yale Dolard – Doob – Miller – Mowrer – Sears [8] smatra da je agresija uvijek povezana s određenom frustracijom, tj. oni misle da svaka frustracija proizvodi motivaciju za agresijom.
Mnogi američki psiholozi, među kojima su Bandura i Walters [9] druge strane smatraju da je ta teza frustracija – agresija neodrživa jer se agresivno ponašanje može i “naučiti”.
Svi se slažemo da su ubojstvo, nasilje, rat, silovanje, zlostavljanje djece i slabijih osoba primjeri agresivnog ponašanja. To su takva ponašanja koja nedvojbeno nanose štetu i bol, ugrožavaju fizički opstanak i povređuju druge osobe. Zato i postoji slaganje u ocjeni da je tu riječ o agresiji. No, upotreba riječi “agresija” stvara često i određenu pojmovnu pomutnju. Pojam agresije upotrebljava se i za ponašanje čovjeka koji brani svoj život, za kradljivca koji ubija žrtvu da bi se domogao novca, za sadistu koji muči zatvorenika. Ali, pojam “agresije” upotrebljava se i za ambiciozne pothvate planinara koji se pentraju prema grebenastim vrhuncima kao i za seljaka koji ore svoju zemlju. Zašto, međutim, postupke zubara ili kirurga koji izazivaju povrede i bol ne smatramo agresijom? Ili pak bolni sudar s osobom s kojom se mimoilazimo na pločniku?
Što je onda agresija i kako se može definirati? Za početak mogli bismo radno definirati da je agresija “ponašanje kojim se namjerava drugome nanijeti šteta, ili se pak nekoga fizički ili psihički vrijeđa. Ovako općenita definicija obuhvaća mnoge vrste agresije, različite s obzirom na izvore agresivnih težnja i oblike agresivnih postupaka.
Fizički ili verbalni napad predstavlja aktivnu agresiju. Štetne posljedice takve agresije nisu samo fizičke ozljede i bol nego i ugrožavanje ličnosti napadnute osobe. No, osim aktivne agresije psiholozi govore i o pasivnoj koja uzrokuje štetne posljedice namjernim nepoduzimanjem akcije, kao primjerice kada se namjerno ne čini ništa što bi moglo ukloniti ili ublažiti patnju i bol osobe prema kojoj postoji osjećaj neprijateljstva ili mržnje.
Na pojavu agresivnog ponašanja djeluje više međusobno povezanih bioloških, psiholoških i situacijskih faktora. Unutrašnje tjelesno i psihičko stanje osnova je agresivne težnje (poriva). Da li će se agresivno ponašanje u određenoj situaciji ostvariti ili će ono biti suspregnuto, ovisi o učenju poželjnih oblika ponašanja pod utjecajem kulturalnih i socijalnih normi, i strahu od eventualnih posljedica takvog ponašanja.
Već smo rekli da neki psiholozi smatraju da je izvor čovjekove agresivnosti urođen i biološki kodiran kao “agresivni instinkt”. Takvi tvrde da je agresivno ponašanje obilježje cijele ljudske vrste, biološki ugrađeno i “programirano”. Takvom objašnjenju proturječe primjeri tradicionalnih, “primitivnih” naroda koji uopće ne pokazuju agresivno ponašanje, a nemaju ni riječi koje označavaju nasilje i rat. Drugi primjer su izrazito ratnička plemena koja nakon višestoljetnoga nasilničkog ponašanja i ratovanja postaju miroljubiva. Kada bi čovjekova agresivnost bila instinktivne prirode, ne bi postojale takve međukulturalne razlike u agresivnosti, niti bi mogle nastati tako velike i relativno brze promjene u agresivnosti.
Iako se, dakle, čovjekova agresija ne može smatrati instinktivnom, ona ima svoju biološku osnovu. To su ponajprije tjelesne promjene koje prate emocije. Pojavljuju se uz osjećaj srdžbe i neprijateljstva, u frustrativnim situacijama i u situacijama koje su doživljene kao prijeteće.
Postoje i psihološki izvori agresije. Jedan od češćih izvora agresije je stanje neugode i napetosti izazvano frustracijom. To je nagonsko stanje koje potiče agresivne težnje. Što je frustracija intenzivnija, to je veća vjerojatnost da će se ostvariti agresivno ponašanje. Agresija je, međutim, samo jedan od mnogih oblika reagiranja u frustracijskoj situaciji. Poznato je da frustrirani pojedinci ne reagiraju uvijek agresivnim težnjama, riječima ili postupcima. Kada frustracija i pobudi agresivne težnje, mogu se ponašati miroljubivo, spriječiti i prikriti svoju agresivnost.
Kao što frustracija, dakle, ne dovodi uvijek do agresije, tako ni svaka gareisija nije izazvana frustracijom. I drugi izvori neugode i srdžbe izazivaju garesvine porive. Posebno snažan poticaj agresivnog ponašanja jest otvorena verbalna ili fizička prijetnja, a još više napad. Zato se može prihvatiti rašireno vjerovanje da agresija rađa agresiju.
Potrebno je još na koncu dodati da je agresija, kao i drugi složeni oblici ponašanja, pod jakim utjecajem procesa učenja. Iskazivanje i inhibicija agresije mogu biti naučeni uvjetovanjem ili drugim vrstama učenja, posebno socijalnim učenjem. Mnoga su istraživanja pokazala da odobravanje i nagrađivanje agresije povećavaju njezino očitovanje, a zabrana i kazna inhibiraju agresiju. Oštro kažnjavanje uz upotrebu sile može, međutim, imati i suprotan učinak. Nerijetko da roditelji fizički kažnjavaju dijete da bi ga odučili od agresivnog ponašanja. Takav pokušaj suzbijanja agresije nije djelotvoran zbog dvaju razloga. Prvo, zato što izaziva u djeteta srdžbu koja potiče agresivno ponašanje bez obzira na neželjene posljedice i kazne. Drugo, zato što takvi roditeljski postupci predstavljaju model agresivnog ponašanja koje dijete uči.
Agresivno ponašanje uči se opažanjem ponašanja i drugih osoba koje služe kao modeli. Na osnovi ponašanja modela uči se način izražavanja agresije.
Ponašanje modela tako predstavlja obrazac, iskustveni okvir i uzor osobnog ponašanja.
2. TRI TEORIJE LJUDSKE AGRESIVNOSTI
Od brojnih autora, koji su se trudili da obrazlože ovu zanimljivu temu, poslužit ću se mišljenjem trojice psihologa koji su, čini mi se, ovoj problematici pristupili s drugačijih vidika od onih klasičnih poput Freuda, Lorenza i Darwina. To su Erich Fromm, Karen Horney i Everett Shostrom.
2. 1. Frommova teorija ljudske agresivnosti
Nasilje i destruktivna ponašanja koja čitamo svakim danom u dnevnom tisku privlače našu pažnju. Crne kronike najčitanije su stranice iz novina. To je ujedno i razlogom da se pažnja stručnjaka i javnosti okreće prema teoretskom ispitivanju prirode i uzroka agresije. Tridesetih godina našeg stoljeća Freud je formulirao teoriju o strasti za uništavanjem (“instinkt smrti”) kojom je pokušao odgovoriti na mnogobrojna pitanja o problemu rata, agresije, destruktivnosti, uništavanja.[10] Četrdesetak godina kasnije izdaje Konrad Lorenz knjigu o agresiji[11] koja je postala bestselerom i ostavila dobar dojam kod mnogih znanstvenika. Lorenzovoj popularnosti pridonio je i rad autora Roberta Andreya koji je par godina ranije satkao uvjerljivu (iako pristranu) raspravu o čovjekovoj urođenoj agresivnosti.[12]
Sva ova djela sadrže uglavnom istu tvrdnju: “Čovjekovo agresivno ponašanje, koje se manifestira u ratu, zločinu, individualnim svađama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog ponašanja, proizilazi iz filogenetski programiranog urođenog instinkta koji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi.” Kritiku instinktivizma Lorenzove teorije naći ćemo u drugoj dominantnoj psihološkoj teoriji behaviorizma.[13]
I čini se kao da smo u ovoj temi postavljeni pred alternativom izbora između instinktivizma i behaviorizma. A obje su pozicije obojene dogmatskim predrasudama što od istraživača zahtjeva da činjenice svrstava u jednu ili drugu teoriju. Odlučiti se za jednu ili za drugu, značilo bi krenuti linijom manjeg otpora i uklopiti se u već uhodane teoretske okvire. To bi naličilo onom čovjeku koji je tražio svoj novčanik ne tamo gdje ga je izgubio već ispod ulične svjetiljke, “jer tu se bolje vidi”; ili onom liječniku koji je liječio svoje pacijente istim receptom, jer to je bila jedina bolest koju je znao liječiti.
I pitamo se jesmo li stvarno prisiljeni birati između instinktivističke i behaviorističke teorije, između Lorenza, Freuda ili Skinnera. Zar ne postoje neke druge mogućnosti?!
Čini mi se da je Fromm[14] u svojim knjigama o anatomiji ljudske destruktivnosti dao studiozan odgovor jedne treće mogućnosti i tako prevladao isključivost i dihotomiju dviju spomenutih teorija.
Po Frommu postoji u čovjeku defenzivna “benigna” agresija koju on dijeli sa svim životinjama. To je filogenetski programiran impuls za napad (ili bijeg) kad su vitalni životni interesi ugroženi. Ova vrsta agresije je nužna za opstanak jedinke i vrste. Ona je biološki prilagodljiva i nestaje kad i njezin uzrok.
Druga vrsta agresivnosti, koju gotovo i ne nalazimo kod sisavaca, javlja se u obliku okrutnosti i destruktivnosti. Fromm je naziva “malignom” garesijom jer nije biološki prilagodljiva i nema neke svrhe, a zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Čovjek se, veli Fromm, “razlikuje od životinje po tome što je ubojica; on je jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga… i pri tome osjeća zadovoljstvo.”[15]
2. 1. 1. Dobroćudna (benigna) i zloćudna (maligna) agresija[16]
Ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo kad bi ljudska agresija bila na onom stupnju na kojem je kod drugih sisavaca. Ali to nije tako. Povijest, je, na žalost, zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a čovjek je suprotno od većine životinja pravi “ubojica”. Čini se da samo čovjek nalazi zadovoljstvo u destruiranju života bez bilo kakvog drugog razloga. Životinje s druge strane, ne uživaju u zadavanju boli i patnje drugim životinjama.
Ako se složimo da agresijom nazovemo sva djela koja uzrokuju i imaju namjeru uzrokovati štetu drugoj osobi, životinji ili neživom predmetu, onda ćemo razlikovati (po Frommu) benignu – dobroćudnu agresiju i malignu zloćudnu agresiju.
Dobroćudna agresija jest odgovor na ugroženost vitalnih interesa. Ona je zajednička i životinjama i ljudima. Reaktivna je i defenzivna. Ona je filogenetski programirana i teži uklanjanju ugroženosti.
Zloćudna, naprotiv, nije obrana od ugroženosti. Njezine glavne manifestacije stvaraju užitak ne tražeći nikakve druge svrhe. Ova je agresija biološki štetna. Ona je isključivo karakteristika čovjeka i nije instinkt već ljudski potencijal ukorijenjen u samim uvjetima ljudske egzistencije.
Nekoliko misli o dobroćudnoj agresiji. Potrebno je odmah razlikovati dvije vrste: pseudoagresiju i defenzivnu agresiju.
– Pod pseudoagresijom podrazumijevamo ona agresivna djela koja mogu uzrokovati štetu ali im to nije namjera. Tu spada tzv. nehotična agresija pucanja iz oružja koje slučajno ozljedi ili ubije nekoga tko je u blizini. Govori se također o nestašnoj agresiji, npr. kod mačevanja, gdje se ne gaji želja za ubijanjem. Izvode se čisti pokreti. A ako protivnik bude slučajno ubijen ili ranjen to je zato što je “stajao na pogrešnom mjestu”. I još se spominje samopotvrđujuća agresija kao osnovna kvaliteta “kretanja naprijed prema cilju bez pretjeranog kolebanja, sumnje ili straha” [17] koja se traži u mnogim životnim situacijama (kod kirurškog stola, u alpinizmu, u sportu, u trgovini, u vojsci).
– Defenzivna agresija ima za cilj očuvanje života i obranu vitalnih interesa. Ona se pojavljuje kad je ugrožen ljudski život, zdravlje, sloboda i vlasništvo. Ova je agresija jača kod čovjeka nego kod životinje, zbog toga što je čovjek obdaren sposobnošću predviđanja i što je polje njegovih vitalnih interesa mnogo šire od životinjskih. Njemu je, naime, potrebna određena fizička ravnoteža, psihička ravnoteža i osjećaj identiteta. On je osim toga vitalno zainteresiran za održavanje okvira orijentacije kao i za objekte obožavanja (ideali, preci, zemlja, klasa, religija itd.). Pojedinac, naime, reagira na napad protiv “svetog” istom srdžbom i agresivnošću kao i na napad protiv života. Objašnjavajući defenzivnu agresiju, Fromm govori i o odnosu agresije i narcisoidnosti, kao i o konformističkoj i instrumentalnoj agresiji.
– Agresija i narcisoidnost. Budući da i u slučaju normalnog razvoja ljudsko biće ostaje do izvjesne mjere narcisoidno kroz cijeli svoj život, to je povreda narcisoidnosti često izvorom agresije. Narcisoidna osoba, naime, često postiže osjećaj sigurnosti u potpuno subjektivnom uvjerenju o svom savršenstvu. I kada drugi ranjavaju njezinu narcisoidnost kritikom, porazima, dokazima i drugim, narcisoidna osoba reagira intenzivnom ljutnjom ili bijesom. Intenzitet te agresivne reakcije često se može vidjeti u činjenici da takva osoba nikad ne zaboravlja onoga tko je povrijedio njezinu narcisoidnost i osjeća želju da joj se osveti.
Narcisoidnost, međutim, nije samo individualna. Postoji i grupna narcisoidnost koja unaprjeđuje solidarnosti i koheziju grupe. Ona, osim toga, pomaže da se članovi grupe, pa makar bili najmizerniji, najjadniji i najmanje poštovani, putem kompenzacije osjećaju “sastavnim dijelom najdivnije grupe na svijetu”. Ja, koji sam mrav, pripadanjem grupi postajem div. Narcisoidna slika vlastite grupe raste do najviše točke, dok se obezvređivanje neprijateljske spušta do najniže. Vlastita grupa postaje branitelj ljudskog dostojanstva, doličnosti, moralnosti i prava. Đavolske kvalitete pripadaju drugoj grupi koja je prevarantska, nemilosrdna, okrutna i u osnovi neljudska. (Prisjetimo se ovdje samo poraznih dijeljenja na grupe: mi – oni, klerici – laici, svećenici – časne sestre, svjetovni svećenici redovnici, “obični vjernici” – karizmatici…). Grupna narcisoidnost je jedna od najčešćih, a ponekad i najvažnijih izvora ljudske agresije. Razlikuje se od, ostalih oblika defenzivne agresije u tome što je intenzivna narcisoidnost po sebi polupatološka pojava, a fanatizam je karakteristična kvaliteta grupne narcisoidnosti.
– Konformistička agresija. Konformistička je agresija dovoljno raširena da bi zaslužila ozbiljnu pažnju. Od ponašanja dječaka u mladenačkim klapama do vojnika u vojsci, mnoga su destruktivna djela počinjena samo zato da netko ne bi izgledao kukavica. Zato bi se konformističku agresiju moglo ubrojiti u pseudoagresiju.
– Instrumentalna agresija. To je agresija čiji je cilj postizanje onog što je neophodno ili poželjno. Cilj nije destrukcija kao takva. Ona služi samo kao instrument za postizanje stvarnog cilja. Poteškoće s instrumentalnom agresijom leže u dvoznačnosti pojmova “neophodno” i “poželjno”. Poželjno je ono što je neophodno. Ali tu su i pohlepa i sebičnost kao stvarno prisutni problemi razlučivanja što je neophodno a što poželjno. Najvažniji slučaj instrumentalne agresije jest rat. Pitamo se koji su psihološki faktori koji omogućuju rat iako ga ne uzrokuju?! Evo nekoliko natuknica :
– Izgubljeni rat bio bi katastrofa za naciju.
– Rat je shvaćen kao borba za goli život: ubiti ili biti ubijen.
– Poštovanje autoriteta i poslušnost vođama rata (trebalo je tri ili četiri godine užasnog života u rovovima da ljudi uvide kako ih vođe koriste za ciljeve rata).
– Želja za avanturom, a protiv dosade koja je ubitačna.
2. 1. 2. Agresivnost i primitivne kulture
I na koncu donosim rezultate agresivnosti u primitivnim kulturama, koje je Fromm analizirao i kojima je htio pokazati da “agresiju treba shvatiti kao dio društvenog karaktera, a ne kao izoliranu karakteristiku ponašanja”. [18]On je analizirao 30-tak primitivnih kultura sa stajališta agresivnosti naspram miroljubivosti. Ispitivanje tih tridesetak društava dovelo ga je do zaključka da razlikujemo tri jasno ocrtana sistema: A, B i C.
A – Društva koja afirmiraju život. Tu su Zuni Indijanci medu kojima je nivo neprijateljstva, nasilja i okrutnosti minimalan. Suparništvo je isključeno. Ne postoje teške kazne. S djecom se postupa ljubazno. Žene se smatraju jednakim muškarcima. Prisutan je opći osjećaj povjerenja. Prevladava dobro raspoloženje. Najveća je vrijednost život, a ne posjedovanje stvari. Pjesme, molitve, obredi i plesovi glavni su i najvažniji elementi u ovom sistemu.
B – Nedestruktivno-agresivna društva. Ovaj sistem društva ima zajedničku crtu sa A što nije destruktivan, ali je agresivan. Tu postoji takmičenje, hijerarhija. Ovaj bismo sistem mogli okarakterizirati ako bismo rekli da je prožet muškom agresivnošću, željom da se steknu stvari i izvrše zadaci. Manus je dobar primjer ovog sistema. Sva njihova energija usredotočena je na postizanje materijalnog uspjeha. Kod odgoja mladih najviše se naglašava poštovanje vlasništva, strah od sramote i fizička efikasnost. Ideal je biti poduzetan, uspješan, marljiv i staložen čovjek.
C – Destruktivna društva. Za ovaj sistem karakteristično je mnogo nasilja, destruktivnosti, agresije i okrutnosti među ljudima unutar plemena i prema drugim plemenima, zadovoljstvo u ratovanju, zloba i prijevara. Životna je atmosfera ispunjena neprijateljstvom, napetošću i strahom. Stanovnici Dobua poznati su svojim susjedima po opasnosti. Svuda vlada princip nepovjerenja prema svakome. Svakoga se smatra potencijalnim neprijateljem. Ideal dobrog i uspješnog čovjeka jest onaj koji je uspio prijevarom maknuti drugoga s njegovog položaja. Dobuanac je uglađen i neiskreno prijazan. Poznata je nadaleko njegova podlost i licemjernost. Dobuanac izražava bez ustručavanja najgore čovjekove aveti koje postoje u svijetu, a prema njegovom shvaćanju najveća je vrlina čovjeka u odabiranju žrtve na kojoj može iskaliti zloćudnost. Sumnja i okrutnost njegovo su povjerljivo oružje u borbi. On nema milosrđa i ne traži ga.
2. 2. Horneyeva psihologija “kretanja” ljudi [19]
I Karen Horney je pokušala dokučiti razloge agresivnog ponašanja ljudi. U svojim istraživanjima zaključila je da su “kretanja” temelj ljudskog ponašanja. Pogledamo li pravce u kojima se čovjek (dijete) može kretati, veli Horney, otkrit ćemo da se može kretati prema ljudima, protiv ljudi i od ljudi. Prema ljudima se kreće kad prihvaća svoju bespomoćnost. Ono traži oslonac u drugima. Protiv ljudi kreće se kad se mora boriti a ta borba rađa se spontano, često nesvjesno. Ono osjeća neprijateljstvo prema sredini u kojoj živi. Razlog borbenosti je želja za preimućstvom ili osobna obrana od drugih koji ga navodno ugrožavaju. Kad se kreće od ljudi ono ne želi nikome pripadati niti se želi boriti. Drži se po strani, izolirano od svakoga. Živi u svom vlastitom ambijentu i u svijetu svojih misli. Ono druge drži na distanci, promatra ih iz prikrajka. U svakog djeteta može se naći nešto od ovih osobina , ali su neke jače i izrazitije. Dijete ne mora ostati takvo čitav život. Ako se mijenjaju uvjeti mijenja se i ono.
Prema Horney dijete u rastu prema zreloj ličnosti prima različita iskustva i utjecaje sredine i civilizacije. Tako se u njemu mijenjaju karakterne crte. Idealno bi bilo da dijete sve troje u sebi sjedini: da zna u pravo vrijeme ispravno reagirati braneći valjane stavove; da ići u susret ljudima i povlačiti se u samoću radi kontemplacije i sticanja duhovne snage. Osoba koja uspije ovo troje ujediniti jest harmonična ličnost. Moguće je da dijete postane takvo. Ali, ako ne prima nikakve utjecaje, niti ikakva iskustva koja bi ga učinila harmoničnim, dijete može postati jednostrano. Osnovni neurotični konflikt bio bi u tome slučaju agresivne, povodljive ili izolirane naravi. A to onda rađa poremećajem ličnosti.
2. 2. 1. Kretanje prema ljudima [20]
Ljude koji se kreću samo prema drugima Horney naziva povodljivim jer povodljivi tip čovjeka ima tendenciju da se kreće prema ljudima. On traži naklonost, odobravanje, poslušnost drugih. Ne može djelovati bez nekog partnera. Služi se manipulacijom. Kod ovog tipa dolazi do izražaja jaka želja za pripadanjem bilo pojedincu, bilo grupi. Ovaj tip čovjeka ima potrebu biti voljen, žuđen, željan, omiljen, da se osjeća prihvaćenim, da je dobro došao, da mu se odobrava, da ga cijene, da je značajan za druge, da je štićen, da se netko brine o njemu, da ga netko vodi.
Povodljiva osoba priznaje svoju bespomoćnost sebi i drugima. Često ponavlja “ja sam sirota” i slične fraze pune tugaljivosti i nemoći. Apelira na druge da ga više vole, štite, da mu praštaju, da ga ne ostave jer je slab i bespomoćan. Samopočitanje je jedna od glavnih karakteristika ovakve ličnosti. On je nitko i ništa dok su drugi mudri, pametni, privlačni. Izgubio je samopouzdanje u svoje stvarne mogućnosti. Ima više povjerenja u druge nego u sebe. Nije svjestan svojih talenata, svojih kvaliteta, svojih materijalnih mogućnosti. Svoje podcjenjuje, a tuđe uzdiže. Potpuno zavisi od drugih. Ako ga drugi odbace, to je za njega katastrofa. Bez oslonca pada. Ovakvu osobu Horney opisuje kao onu koja je u totalnoj ovisnosti o drugima i kreće “prema ljudima”.
2. 2. 2. Kretanje protiv ljudi [21]
Drugi tip ljudi, koji su okrenuti “protiv”, Horney naziva agresivnim, jer kod njih prevladavaju agresivne crte. Povodljivi tip čovjeka, vidjeli smo, vjeruje da su ljudi fini, dok agresivni misli da je svatko prema njemu neprijateljski raspoložen. On se zbog toga bori s ljudima i ide protiv njih. Njegovo je mišljenje da uspijevaju samo jaki. Jedino se oni mogu održati na životu.
Agresivni tip čovjeka ima želju da se uzdiže, ističe uvijek ispred drugih, Ljubav drugih za njega nema nikakvu ulogu, dok je za povodljivog tipa to glavna funkcija. One koji nisu borbeni u sebi on prezire, jer po njegovu mišljenju imaju “ogavnu sentimentalnost” koja je svojstvena ženama i slabićima. Za njega je vrlo važan društveni položaj. Stoga bira sebi odgovarajuće osobe s kojima će to moći ostvariti. Npr. ako je muškarac onda se ženi bogatom djevojkom ili obratno. On je navodno hrabar ili bolje rečeno glumi hrabra čovjeka. Drugima ne želi pomoći, jer po njegovu mišljenju svatko se treba boriti za svoj opstanak. Tko to ne može, neka ugine. Ovaj tip želi biti dobar borac. Teško podnosi poraz. Sebe nikada ne osuđuje. Drugi su uvijek krivi i bijednici koji ne shvaćaju borbenost u životu. Dobar je strateg. Silom se probija do slave. On zapovijeda. Izražava svoje želje. Brani sebe. Ugrožava i osuduje druge. Diktator je. U biti on je poremećen, inhibiran. U njemu vlada nesklad. Potreban mu je terapeutski zahvat kako bi “izliječio” iskrivljenu sliku o sebi. On je, naime, uvjeren da se prepreke u životu rješavaju samo borbom. Potrebna mu je pomoć i terapija da se oslobodi svoje maksime da je čovjek čovjeku vuk, “homo homini lupus” kako bi usvojio onu drugu da je “čovjek čovjeku čovjek”, “homo homini homo”.
2. 2. 3. Kretanje od ljudi [22]
Uz povodljivog i agresivnog tipa koji su totalno na suprotnim polovima, Horney navodi i treći način kretanja “od ljudi”. To je izolacioni tip koji bježi, koji se “kreće od” ljudi. Njegovo osnovno obilježje jest bijeg, izolacija između njega i sredine u kojoj živi. Nije, međutim, svaki bijeg od svijeta neurotičan. Sve religije i filozofije naglašavaju potrebu da čovjek češće bude sam sa sobom i svojim mislima. Povlačenje od vreve modernog načina života jest konstruktivno.
No, prema mišljenju K. Horney, postoji i neurotični bijeg koji se pokazuje kod ljudi koji nisu sposobni radi određenih konflikata stvoriti konstruktivnu odluku za povlačenje. Takve osobe bježe od problema koji ih muče. Silom se izoliraju od svijeta i otuđuju od ljudi. Bitna značajka otuđenosti je u tome da čovjek ne zna što hoće, ne zna što želi, što voli, koga i što mrzi, ne zna u što vjeruje, a u što ne vjeruje itd. Najupadljivija crta ovog tipa je samodovoljnost. On u svojoj povučenosti razmišlja o sebi, a pred drugima se prekriva velom tajanstvenosti. Ne želi komunicirati s drugima i ne želi se angažirati. Nitko mu nije potreban. Ne dopušta drugima da se nameću i da na nj bilo čime utječu. Razmišljajući o sva tri tipa mogli bismo zaključiti ovako:
Prvi postavlja pitanje sebi: ”Da li će me voljeti?!”
Drugi: “Koliko je jak neprijatelj?!” ili : “Može li mi biti od koristi?!”
Treći se pita: “Da li će mi smetati?”
2. 3. Shostromovo tumačenje korjena agresije
E. Shostrom [23] polazi od osnovne tvrdnje da u čovjeku djeluju dvije polarnosti koje je nužno integrirati kako ne bi došlo do stava “isključivosti”.To su polarnosti :
JAKOST – SLABOST i LJUBAV – SRDŽBA
Uzimajući u obzir ove temeljne “polarnosti” u čovjeku Shostrom gradi teoriju po kojoj se može njima lijepo i konstruktivno ophoditi da pomognu čovjeku da se ostvaruje, ali se može i njima “manipulirati” pa onda se čovjek ne ostvaruje već ide prema “razaranju”. On zato razlikuje četiri kruga u kojima se te polarnosti očituju:
a. U prvom krugu konstatira se da su te polarnosti tu, da se u čovjeku nešto zbiva. Osjeća se dvostruku polarnost (o takvo je polarnosti govorio i pisao Ovidije; a i sv. Pavao slično piše da “osjeća dvostruki zakon u svom tijelu”). No, ovdje nije govor o moralnoj kategoriji polarnosti, već o dvjema oprečnim stvarnostima koje su u čovjeku, koje su njegove bitne sastojnice po kojima se on ostvaruje ili kreće prema krugu manipuliranja i razaranja. U ovom prvom krugu potrebno je da čovjek shvati da su te polarnosti dio njega, da ih treba prihvatiti kao svoje i da se s njima treba znati ophoditi. To je takozvana razina “ostvarenja”.
b. U drugom krugu događa se takozvana manipulacija ovim osjećajima. Mi ne prihvaćamo stanje naše uzbuđenosti, kad je u pitanju srdžba, već idemo izvan nas i tražimo krivce za to, tražimo “žrtvenog jarca”. Okrivljujemo i napadamo. Kad je pak govor o polarnoj suprotnosti srdžbe, o ljubavi onda se mirimo i “prijaznošću” držimo stvar pod kontrolom. Kad je u pitanju snaga, onda smo skloni da “upravljamo”, “kontroliramo”, “postavljamo zavjere”; a ako je govor o polarnoj suprotnosti snage, “slabosti”, onda se povlačimo. U drugom krugu, dakle, mi ne prihvaćamo ove četiri stvarnosti , već njima manipuliramo.
c. U trećem krugu, za kojeg psiholozi vele da je obilježen “neurotičnošću” i neurotičnim ponašanjem imamo četverostruko patološko stanje poznato po terminima iz patologije: sadizam (kojeg stvara srdžba), narcizam (koji je proizvod snage), mazohizam (koji dolazi od ljubavi), i shizoidnost (kojeg stvara slabost). Da bi smo bolje razumjeli ovaj treći krug “neurotičnog obilježja”, evo nekoliko riječi i o psihičkom stanju koje se naziva neurozom ili psihoneurozom. Odmah ističemo da to nije bolest, već skup posebnih psiholoških mehanizama koji mogu biti više ili manje dominantni kroz dulje ili kraće razdoblje čovjekovog života. Takvo je stanje prisutno u svakodnevnom životu jer se radi o strahovanju, nesigurnosti, fobijama, obredima. U neurotičnom poremećaju uvijek prevladava simptom straha oko kojeg se strukturira ostala simptomatologija. No, treba istaći da to nije tjelesni strah, nego fluktuirajuće stanje koje se može prikazati kao “tjeskobno”, “bezrazložno stanje napetosti s osjećajem opće nesigurnosti”, s “besanicom i strepnjom”, a ponekad i s “depresijom”. Neurotičar je svjestan poremećaja, ali to ne znači da je svjestan i uzroka poremećaja.
d. U četvrtom pak krugu imamo vrhunac patološkog ponašanja. Ako je treći krug obilježen stanjem “neuroze”, ovaj četvrti je imenovan stanjem “psihoze”. U njemu se čovjek ponaša siledžijski (snaga), razbojnički (razara druge), depresivno (ljubav) i povlačenjem u shizofreniju (slabost). Dok smo za neuroze rekli da nisu psihološke bolesti, već poremećaji, psihoze su prave bolesti slične onim organskim. Razlikuju se dvije vrste psihoza :[24]
* Prva vrsta jesu organske psihoze izazvane oštećenjima moždane kore paralizom, akutnom intoksikacijom, degenerativnim poremećajima. Kao primjer organske psihoze navodimo sumanutost ili delirij. Prema definiciji iz psihijatrije sumanuto stanje jest “lažno i nelogično uvjerenje koje ne ustupa ni pred argumentima, ni pred iskustvom”. Najtipičniji i najobičniji oblik sumanutosti jest onaj od “progona”: pojedinac je uvjeren da se “sprema urota protiv njega”, ili misli da su mu “svi ljudi neprijatelji” i svi su se zajednički “udružili da mu naude”. Netko mu je “usuo otrov u jelo”, “netko želi djelovati na njega, ubiti ga, narušiti njegov intimni život magičnim i znanstvenim sredstvima”. Ovakvom stanju prethodi sumanutost odnosa: čovjek ima mučan dojam da svi na ulici gledaju u njega, stanari govore o njemu, televizija aludira na njega. Takvo stanje neki nazivaju delirijem ili pučkim rječnikom “ludilo”, “mahnitanje”. Sumanutost obično nastaje zbog dva slijedeća faktora: Prvi faktor jest osjećaj pasivnosti gdje pojedinac osjeća da ga je zbilja nadvladala, da nismo kadri odrediti vanjski svijet, nego smo u njegovoj vlasti. Subjekt je uvjeren da je neprestano pod “izvanjskim utjecajem”. Drugi je faktor situacija “usamljenosti i odvojenosti”. Sumanuti subjekt živi zatvoren u svom svijetu, drugi ga etiketiraju, odbacuju i pasiviziraju. Zato će se sumanuti pojedinac s vremenom osjećati pasivnim, bezvoljnim, ugroženim i nemoćnim u odnosu na zbivanja.
* Druga vrsta jesu funkcionalne – endogene psihoze koje nastaju “iznutra”. Kao primjer ovih “unutarnjih”, endogenih oštećenja navodi se shizofreniju koja je jedna od najčešćih duševnih bolesti. Shizofreničari su teški duševni bolesnici kod kojih postoje prepoznatljivi znakovi: gubitak kontakta s realnošću, vrlo bizarno mišljenje, čuvstveno doživljavanje i ponašanje, kao i nemogućnost održavanja normalnih međuljudskih odnosa. Takva stanja nazivamo “ludilom” u običnom dnevnom govoru. Kod shizofreničara je npr. mišljenje rastrgano, zbrkano i besmisleno. Oni se sami tuže da ne mogu misliti što žele, da im netko oduzima njihove misli i naturuje tuđe. Na emocionalnom planu često su hipoemotivni i apatični. Druge mogu u isto vrijeme i voljeti i mrziti. Pojavljuju im se sumanute ideje i halucinacije. U nekim slučajevima dolazi i do cijepanja ličnosti tako da bolesnik nastupa čas kao jedna, a čas kao druga ličnost.
Pitamo se na koncu ovog letimičnog izlaganja o agresiji da li postoji mogućnost da se ljude odgoji tako da ne upadnu u stanje u kojem bi razarali sebe i druge?! Mogu li se stvoriti takvi uvjeti u kojima bi se eliminiralo ili umanjilo stupanj agresije?! Što činiti da se stvaraju uvjeti boljeg svijeta i boljeg društva?! Jesu li utopijske vizije velikih filozofa, proroka i teologa ostvarive u ovoj civilizaciji smrti, razaranja i agresije?! Da li je uopće moguće planirati onu “civilizaciju ljubavi i života” o kojoj stalno govori papa Ivan Pavao II, ili je to samo san za naivne i dobronamjerne?!
Teška su to pitanja na koja nije lako odgovoriti. Istina, postoje neka istraživanja koja pokazuju da znanje, zdravlje, terapija, dobre ekonomske i političke institucije mogu smanjiti zlo, okrutnost, zlobu, i agresiju. Laboratorijska pak istraživanja na životinjama (pacovima) pokazuju da je moguće stvoriti agresivnost i krvoločnost. Ali isto tako da je moguće da budu blagi, pitomi i nekrvoločni.
A. Maslow donosi rezultate nekih istraživanja koja potvrđuju tezu da djeca nisu izvorno destruktivna, agresivna i neprijateljski raspoložena pa da ih treba “kažnjavati i disciplinom utjerivati malo dobrote”. On tumači agresiju kod djece u prvom redu kao rezultat ugroženosti njihovih egzistencijalnih potreba : fizioloških, sigurnosnih, potreba za pripadnošću, poštovanjem i samopoštovanjem.
E. Fromm navodi da je za smanjenje faktora koji mobiliziraju agresiju potrebno ostvariti nekoliko uvjeta :
– Glavni je uvjet da pojedince i grupe ne ugrožavaju drugi. Potrebno je stvoriti takve mehanizme i takve materijalne uvjete da je nemoguće “dominirati” jedan nad drugim, ili pak grupa nad grupom. Dapače, takav način života treba ismijati i učiniti neprivlačnim.
– Drugi uvjet bi bio da se ustanovi takav sistem koji će garantirati pribavljanje spomenutih osnovnih neophodnosti.
– Treći uvjet bi bio stvaranje nezavisnog kritičkog mišljenja, oslobođenog sugestije pojedinca i mase kao i pranje mozga.
– Da bi se smanjila individualna ili grupna narcisoidnost, trebalo bi eliminirati bijedu, monotoniju, tupost i bespomoćnost te promjeniti orijentaciju vladajućih sila: od imanja, stjecanja i nagomilavanja k bivstvovanju i sudjelovanju.
A to bi zapravo značilo zamjenu cijelog sistema koji je postojao posljednjih šest tisuća godina i ostvarivanja utopijskih vizija velikih mislioca.
BIBLIOGRAFIJA
1. Andrey R., The Territorial Imperative, New York, Atheneum 1958.
2. Bandura A. – Walters R.H., Social learning and personality development, New York, 1963.
3. Berkowitz L., Aggression – a social psychological analysis, New York, 1962.
4. Dollard J. – L. Doob – N. Miller – O. Mowrer – R. Sears, Frustration and aggression, New Haven, 1939.
5. Ellis A., Humanistic psychotherapy: The rational-emotive approach, 1973.
6. Freud S., Civilisation and Its Discontents, 1930.
7. Fromm E., Anatomija ljudske destruktivnosti, I. i II., Zagreb-Naprijed, 1980.
8. Horney K., Our Inner Conflicts, New York (prijevod: Naši unutrašnji konflikti, Titograd 1976.)
9. Jervis G., Kritički priručnik psihijatrije, Zagreb-Stvarnost, 1978.
10. Lorenz K., On Aggression, New York, Harcourt, 1966.
11. Meves Ch., Duševno zdravlje i biblijsko spasenje, Đakovo – U pravi trenutak,1985.
12. Moyer K.E., Kinds of aggression and their psychological basis, 1968.
13. Satura V., Religija i duševno zdravlje, Đakovo-U pravi trenutak, 1986.
14. Scott J.P., Aggression, Chicago, 1958.
15. Shostrom E., Freedom to be, Prentice – Hall 1972.
16. Skinner B.F., Beyond Freedom and Dignity, New York, 1971.
17. Storr A., Human Aggression, New York, 1968.
18. Tyrrell B. J., Kristoterapija – kako ozdraviti pomoću prosvjetljenja, Đakovo – “U pravi trenutak”, 1989.
Bilješke
[1] Predavanje za svećenike Vrhbosanske nadbiskupije u sklopu mjesečne duhovne obnove u Stadlerovoj bogosloviji u Sarajevu 6. studenog 1996.
[2] S. Freud, Civilisation and Its Discontents, 1930
[3] K. Lorenz, On Aggression, New York, Harcourt, 1966.
[4] A. Storr, Human Aggression, New York, 1968.
[5] J.P. Scott, Aggression, Chicago, 1958.
[6] K.E. Moyer, Kinds of aggression and their psychological basis, 1968.
[7] L. Berkowitz, Aggression – a social psychological analysis, New York, 1962.
[8] J. Dollard-L.Doob-N.Miller-O.Mowrer-R.Sears, Frustration and aggression, New Haven,1939.
[9] A. Bandura – R.H. Walters, Social learning and personality development, New York, 1963
[10] S. Freud, Civilization and Its Discontents, 1930.
[11] K. Lorenz, On Aggression, New York, Harcourt, 1966.
[12] R. Andrey, The Territorial Imperative, New York, Atheneum 1958.
[13] B. F. Skinner, Beyond Freedom and Dignity, New York, 1971. Kratak i pregledan prikaz psihoanalize, behaviorizma i humanističke psihologije može se naći u “Crkva u svijetu”, br. 1 i 2 (1981), str. 14-27. i 104- 115.
[14] E. Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, I., Zagreb-Naprijed, 1980., str. 22.
[15] Proučavanje životinja po Frommu pokazuje da sisavci, iako prilično defenzivno agresivni, nisu ubojice ni mučitelji. Stupanj destruktivnosti raste s većim razvitkom civilizacije, a ne obratno.
[16] Usp. E. Fromm, Anatomija.., nav. dj, II., str. 11 – 94.
[17] Ibid., str. 15.
[18] Usp. E. Fromm, Anatomija.., nav. dj., I., str. 180 – 190.
[19] Usp. K. Horney, Naši unutrašnji konflikti, Titograd, 1976., str. 35 – 84
[20] Ibid., str. 49 – 59.
[21] Ibid., str. 61 – 67.
[22] Ibid., str. 69 – 84.
[23] Usp. E. Shostrom, Freedom to be, str. 41 – 48.
[24] Usp. G. Jervis, Kritički priručnik psihijatrije, Zagreb-Stvarnost, 1978, str. 371 – 378.
[25] Usp. Ch. Meves, Duševno zdravlje i biblijsko spasenje, Đakovo-U pravi trenutak, 1985.
[26] Usp. V. Satura, Religija i duševno zdravlje, Đakovo-U pravi trenutak, 1986, str. 17.
[27] Usp. ibid., str. 21 – 28.
[28] Ibid., str. 29.
[29] C.G. Jung, O religiji i kršćanstvu, Đakovački selci, 1990, str. 14.
[30] Usp. H. Schultz, Psychiatrie, psychotherapie und Seelsorge, Schwerin 1926, str. 22
[31] Usp. C.G. Jung, Ges. Werke, Bd.11, str. 363.
[32] Usp. V. Satura, Religija i duševno zdravlje, str. 33.
[33] Usp. A. Ellis, Humanistic psychotherapy: The rational-emotive approach, 1973, str. 48-64.
Izvor: Prudencija.hr