Foto: Srdjan Ilić/PIXSELL

Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična djela iz članka 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriju bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo počinioca ili žrtve.

– Članak 3 Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (Službeni glasnik Republike Srbije, 2003.)

Ovako glasi sporni članak srbijanskog zakona čije izbacivanje Hrvatska traži kao uvjet nastavka pristupnih pregovora Srbije i EU. Iako univerzalna jurisdikcija za ratne zločine nije nepoznata međunarodnom pravu, ovdje se radi o primjeni iste isključivo na sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Najzanimljivije – i najporaznije – od svega je da je taj srbijanski zakon pisan u dogovoru s međunarodnim stručnjacima: evo primjera kako relativizacija krivnje za ratne sukobe (specijalitet modernog liberalizma) održava na životu imperijalna shvaćanja odgovorne strane.

Jugoslavenski se ratovi i danas u Srbiji najčešće kvalificiraju kao “građanski”, započeti navodno odcjepljenjem Slovenije i Hrvatske. Vrši se (površna i netočna, o čemu više ispod) usporedba s američkim građanskim ratom i zaključuje da je veličanje Lincolna, a kritike i sankcije prema Srbiji 1990-ih vrhunac zapadnog cinizma.

Opće je poznato da je ropstvo bilo uzrok američkog građanskog rata 1861-1865, ali se često gubi iz vida na koji način. Mnogi misle da je Lincoln 1861. želio ukinuti ropstvo u Južnoj Karolini i ostalim južnjačkim državama. Južnjačke države nisu na to pristale nego su se – počevši s gorespomenutom – odcijepile. Na to je Lincoln odgovorio ratom da bi ih ipak prisilio da ukinu ropstvo. Ova jednostavna i zavodljiva priča ima samo jednu manu: nije istinita.

Američki savezni ustav ropstvo nije zabranjivao, što znači da je ono bilo u ingerenciji pojedinih država. Kako je sama institucija ropstva postajala sve više moralno neprihvatljiva, to su ga sjeverne države već u ranom 19. stoljeću zabranile. Na jugu, gdje je ono tvorilo bazu ekonomije, imalo je i mnogo dublje korijene. Osnovno pitanje toga vremena bilo je kako glede ropstva urediti novostvorene države američkog zapada: sjever je želio da u njima ropstvo bude zabranjeno, dok je jug inzistirao na suprotnom. Najveći broj političkih sukoba u Americi prve polovice 19. stoljeća ima za temu iznalaženje kompromisa u vezi s ropstvom u novim, zapadnim državama.

Ovo nije bilo samo puko akademsko pitanje: i jedna i druga strana znale su da će, ako sjever odnese prevagu, na dnevni red saveznog Kongresa prije ili kasnije doći ustavni amandman kojim bi se ropstvo zabranilo u svim državama. Za ratifikaciju takvog amandmana potrebni su glasovi tri četvrtine država – stoga je do 1861. pažljivo održavan odnos pola-pola između država u kojima je ropstvo dozvoljeno i onih u kojima je ropstvo zabranjeno.

Lincoln je, kao pobornik zabrane ropstva u svim novostvorenim zapadnim državama, prijetio narušiti tu ravnotežu, i to je razlog odcjepljenja južnjačkih država. Još jednom treba ponoviti da Lincoln te 1861. nije mogao (pa nije ni bitno da li je želio) ukinuti ropstvo u Južnoj Karolini. Tempo kojim su se zapadne države formirale bio je takav da bi jug imao još barem 10-20 godina prije nego što bi sjever plus zapad po broju država dostigli tri četvrtine pa time preglasali jug kod ustavnog amandmana: to se sasvim sigurno ne bi dogodilo za Lincolnovog mandata.

Zašto je onda Lincoln pokrenuo rat? Da sačuva Sjedinjene Države, odnosno Uniju. On sam to najbolje kaže u čuvenom pismu uredniku New York Tribunea 1862:

“…Moja najvažnija zadaća u ovoj borbi je da sačuvam Uniju, a ne da spašavam ili uništavam ropstvo. Ako bih mogao sačuvati Uniju bez da oslobodim ijednog roba, to bih napravio, a ako bih je mogao sačuvati tako da oslobodim sve robove, napravio bih to; te ako bih je mogao sačuvati tako da oslobodim samo neke, napravio bih i to.”

Lincoln je želio sačuvati savez svih država – u kojem bi bile i one s kojima je po pitanju ropstva imao duboko moralno neslaganje. Stav srbijanskog rukovodstva pred raspad Jugoslavije bio je upravo suprotan: one republike (prije svega Slovenija i Hrvatska) s kojima su postojala politička neslaganja praktički se tjeralo iz Jugoslavije. Iako su de jure Slovenija i Hrvatska bile prve koje su proglasile odcjepljenje, zapravo je Srbija ta koja se svojim ponašanjem kasnih 1980-ih faktički prva odvojila – konkretno, stavila iznad – Jugoslavije.

Sabotirajući ionako neefikasno savezno rukovodstvo, stav najveće jugoslavenske republike bio je da će Jugoslaviju preurediti prema svojim potrebama, sviđalo se to nekome ili ne. Oni koji to ne žele, neka slobodno idu (dapače), uz jedan veliki ali, koji je i bio stvarni cilj jugoslavenskih ratova: razgraničenje.

Ne treba se uopće upuštati na klizak teren “općenitih” nacionalnih karakteristika da bi se tadašnje srbijansko vodstvo proglasilo zločinačkim. Dovoljna je očevidna činjenica da je to vodstvo, nakon urušavanja savezne vlasti, preuzelo četvrtu vojnu silu u Europi i njome nastojalo pobijediti svoje neusporedivo slabije protivnike – u ratovima koji s očuvanjem bivše Jugoslavije kao cjeline više nisu imali nikakve veze.

Hrvatska bi diplomacija gore navedeno trebala ponavljati kao mantru u svakom razgovoru s europskim i drugim čelnicima: pogotovo bi trebala ponavljati činjenicu da je upravo Srbija sve ostale de facto istjerala iz Jugoslavije. Time se odijum odcjepljenja – uvijek prisutan kod europskih zemalja koje i same imaju takve potencijalne probleme – prebacuje tamo gdje mu je i mjesto. Bez iluzija smo da će biti jednostavno ili moguće promijeniti uvriježena mišljenja, začinjena liberalnom i intelektualno lijenom floskulom “da su svi ponešto krivi”. Ali druge nema.

PIŠE: Gordan Grgurić

http://blog.vecernji.hr/gordangrguric/ratovi-u-jugoslaviji-nisu-bili-gradanski-neki-argumenti-u-vezi-blokade-srbije-8066

 

Share.

Comments are closed.