Svjedoci smo nesmiljene globalizacije, brisanja tradicionalnih vrijednosti, brisanja razlike između dobra i zla, između morala i nemorala. Krajnji cilj je razaranje obitelji i zatiranje naravnog zakona. A sve to nameće kršćanski(?) zapad koji time gubi svoj identitet i veze sa svojim korijenima, te sve dublje tone u moralnu i duhovnu krizu i uz nezaježljivu pohlepu srlja u političku i gospodarsku, odnosno sveobuhvatnu, nerazrješivu krizu. Globalni smjer razvoja i buduće procese određuje UN. Ovdje ćemo razmotriti dva procesa koji ulijevaju nadu da bi sve, ipak, moglo ići u dobrom smjeru.

CILJEVI ODRŽIVOG RAZVOJA

Vjetrovi globalizma pušu sve jače. Od njihove siline rijetke pozitivne vijesti dolaze do uha javnosti, čuju se samo one koje pašu globalistima. Tako je početkom kolovoza, s pozitivnim ishodom, u UN-u završena prava bitka oko definiranja Nacrta Ciljeva održivog razvoja (Sustainable Development Goals – SDGs), ali o tome šira javnost vrlo malo zna. Rat još nije završen jer SDGs treba usvojiti Opća skupština UN-a na zasjedanju u rujnu, na onom što se predviđa da će biti najveći skup šefova država u povijesti. Sve su prilike da je ova bitka bila presudna pa će se dobiti i rat.

SDGs-Background-Graphic

Ti Ciljevi održivog razvoja su itekako značajni jer će naslijediti Milenijske ciljeve razvoje te će nakon 2015. godine definirati politiku UN-a, odnosno odrediti smjer u kojem će se razvijati cijeli svijet.

Prvi ozbiljan pokušaj definiranja općeprihvaćenih načela održivog razvoja svijeta desio se na „Svjetskom summitu“ u Rio de Janeiru 1992. godine kada su predstavnici vlada 182 zemlje usvojili Agendu 21 (ogroman dokument od 40 poglavlja podijeljenih u 4 sekcije). Na UN-ovom „Milenijskom summitu“ 2000. godine u New Yorku, Milenijsku deklaraciju potpisalo je 189 država, a njen sastavni dio su Milenijski ciljevi razvoja. To je osam globalnih ciljeva s 18 podciljeva, te 48 indikatora provedbe. Većina je ciljeva vremenski definirana do 2015. godine (Cilj 1 – Iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad; 2 – Postići univerzalno osnovno obrazovanje; 3 – Promovirati rodnu ravnopravnost i osnažiti žene; 4 – Reducirati smrtnost djece; 5 – Unaprijediti zdravlje majki; 6 – Boriti se protiv HIV/AIDS-a, malarije i drugih bolesti; 7 – Osigurati ekološku održivost i 8 – Razviti globalno partnerstvo za razvoj).

Godine 2012. je u Rio de Janeiru na UN-ovoj konferenciji na vrhu nazvanoj „Rio + 20“ usvojen završni dokument „Budućnost koju želimo“, kojim je predviđeno da međuvladina Otvorena radna skupina u okviru UN-a pripremi Nacrt Ciljeva održivog razvoja (SDGs) koje će na kraju usvojiti Opća skupština UN-a. Ti SDGs će zamijeniti Milenijske ciljeve i vrijedit će za razdoblje poslije 2015. godine.

Opća ocjena je da Milenijski ciljevi razvoja nisu dali rezultate: nije iskorijenjeno ekstremno siromaštvo, naprotiv, povećao se broj siromašnih, povećane razlike između sjevera i juga, između  siromašnih i bogatih, između razvijenih i nerazvijenih; opće obrazovanje nije obuhvatilo svu djecu; smrtnost djece se nije značajno smanjila, kao ni broj oboljelih od HIV/AIDS-a a pojavile su se i nove opasne bolesti; lijekovi su postali skuplji i nedostupniji; tehnološke razlike postale još veće i slično. Kritičari kažu da se nije uložilo dovoljno sredstava u ostvarenje zacrtanih ciljeva, a najveći dio pomoći od razvijenih je išao za saniranje prirodnih katastrofa i nabavku oružja i drugih sredstava za ratovanje(!).

U stvari, najveći pomak se ostvario u području Cilja 3 – Promovirati rodnu ravnopravnost (?!?), u što je, po svemu sudeći, i uložena daleko najveća sredstva i najveći napor za ostvarenje. Pored pozitivnih aspekata ovakvih inicijativa, konferencija i ciljeva, uočljivo je da moćne sile globalizma i promotori „kulture smrti“ ovo koriste za nametanje svojih ideologija cijelom svijetu. Na djelu je dobro razrađena strategija koja toj ideologiji želi donijeti pobjedu nad zdravim razumom, naravnim zakonima i poštivanjem kultura i ljudskog dostojanstva. Promovira se ograničenje rađanje djece i abortus. Posebno se forsira i promiče pojam „rodna ravnopravnost“ koji je u Milenijske ciljeve ušuljao tiho i neprimjetno. Ranije se govorilo o spolnoj ravnopravnosti, a nov i nejasan pojam „rod“ (gender) je nametnut je od 4. konferencije o ženama u Pekingu 1995. godine, i od tada se gura i nameće svim sredstvima (posebno ucjenama siromašnih „banana“ država). To nije ideja koja je došla iz naroda, zbog potrebe, nego je nameće jedna mala manjina iz svjetskih centara moći a oni koriste i UN, zato što UN ima ugled i sredstva da usadi tu ideologiju u politiku, medije, škole, u glave i srca ljudi. Tako danas u dječjim filmovima i knjigama i u udžbenicima (napr. stranog jezika) glavni junaci više nisu djeca iz siromašne, mnogobrojne obitelji, nego iz nefunkcionalnih obitelji, rastavljenih roditelja ili djeca istospolnih parova.

Nakon gotovo tri godine rada, utvrđen je Nacrt Ciljeva održivog razvoja, odnosno usuglašen je sporazum koji se naziva “Transformacija našeg svijeta: 2030 program za održivi razvoj” sa 17 univerzalnih ciljeva i 169 konkretnih ciljeva, od smanjenja razlika između siromašnih i bogatih, stajanja u kraj ekstremnom siromaštvu i gladi, do sveopćeg zdravstvenog osiguranja, gospodarskog razvoja i klimatskih promjena. Najveći sporovi pri definiranju Ciljeva bili su o pitanjima tzv. „uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja“ (gender mainstreaming), posebno onim povezanim s pravom pobačaja na zahtjev i posebnim novim pravima takozvanih LGBT osoba. Liberalna „seksualna ljevica“ (ili seksualni imperijalisti, kako ih neki nazivaju stoga što žele nametnuti svoje udarene ideje cijelom svijetu) je pokušavala nametnuti svoje mišljenje i definirati Ciljeve onako kako im odgovara. Iscrpljujuće rasprave su se vodile sve do kraja zadnje sesije koja je trajala gotovo 24 sata. Na kraju su bili izuzetno frustrirani jer nisu uspjeli promijeniti definiciju obitelji (ili u potpunosti izbrisati pojam obitelj iz teksta što im je bio glavni cilj), nisu uspjeli uvrstiti cilj o „sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji“ (koja zagovara smanjenje rizika umjesto izbjegavanja rizika), niti su napravili pomak po pitanju proširenja „seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava“. Posebno intrigantno pa i zabrinjavajuće je to što su glavni zagovaratelji „seksualnih imparijalista“ bili predstavnici SAD, europskih kršćanskih(!) zemalja te nekih srednje i južno američkih kršćanskih(!) zemalja (napr. Brazil, Meksiko, Kolumbija, Peru).

UN REZOLUCIJA O ZAŠTITI OBITELJI

Gotovo istovremeno je ostvaren još jedan napredak u zaštiti obitelji, tradicionalnih, općeljudskih vrijednosti i naravnog zakona. Vijeće za ljudska prava UN-a (UNHRC) je usvojilo rezoluciju o zaštiti obitelji. Rezolucija ne preslikava samo riječi iz Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima o obitelji kao “prirodnoj i temeljnoj društvenoj jedinici koja ima pravo na zaštitu društva i države”, ona također navodi da je obitelj “prirodno okruženje” za odgoj i razvoj djeteta. Zemlje sponzori su pokrenuli donošenje ove rezolucije s obzirom da je 2014. godine bila 20-a obljetnica Međunarodne godine obitelji, a Vijeće za ljudska prava nikad prije nije usvojilo rezoluciju o obitelji. I ovdje su se vodile žestoke rasprave između zastupnika LGBT prava (oni su načelno bili protiv donošenja rezolucije koja tretira obitelj) koji su htjeli uvrstiti definiciju da „postoje različiti oblici obitelji“ i zastupnika tradicionalnih vrijednosti koji su kao suprotnost toj definiciji predložili amandman da je brak „jedinstvo između muškarca i žene“. Na kraju je usvojena nešto poboljšana definicija obitelji iz Opće deklaracije.

UNHRC

Iako se na prvi pogled može činiti da je definiranje pojma „obitelj“ nebitno, postoji strahovanje da bi prihvaćanje odredbi o “različitom obliku obitelji” otvorilo mogućnost da se izvrši pritisak na vlade da prepoznaju bilo koje skupine kao “obitelj”. To bi moglo uključivati ​​izvanbračne zajednice više muškaraca i žena (polyamorous), poligamne zajednice (jedan muškarac i više žena), zajednice jedne žene i više muškaraca (polyandrous), pa čak i incestuozne ili pedofilske grupacije, a svi ti od država sve očitije traže priznanje i podršku kao “obitelji”. Ako se to dogodi, pravo značenje onoga što obitelj treba biti će biti izgubljeno.

Zanimljivo je spomenuti da su najgorljiviji zastupnici Rezolucije bili Egipat, Rusija, Vijetnam, Saudijska Arabija te zemlje iz afričke skupine. Na drugoj strani najžustriji su bile Velika Britanija i SAD.  Rezolucija je usvojena glasovanjem, većina od 29 članica UNHRC je bila za, 14 protiv i 4 suzdržanih. Ni jedna zemlja iz Europe, izuzev Rusije, koja ima mjesto u Vijeću nije glasovala za Rezoluciju (protiv su bili Albanija, Estonija, Francuska, Njemačka, Irska, Japan, Latvija, Crna Gora, Nizozemska, Portugal, Koreja, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija). Iako je postignuta velika pobjeda u Ženevi i države su u obvezi zaštititi obitelj, važnost obitelji se ignorira od strane onih koji zagovaraju druge vrijednosti, pa i ovdje, na našim prostorima.

Izraženo je mišljenje da glasovanje odražava rašireno protivljenje nastojanjima da se LGBT prava zaštite međunarodnim ugovorima, što ostatak svijeta vide kao nametanje od strane Europe i SAD. Poraz pojma različitih oblika obitelji pokazuje da je većina zemalja u UN umorna od tih vrsta rasprava. Većina zemalja članica žele razmatrati pitanja koja brinu cijeli svijet a vezana su za realni život i probleme, a ne samo virtualne probleme elite bogatog (globalnog) sjevera. Ovakvo nametanje „vrijednosti“ mnogi nazivaju etički kolonijalizam.

 

Naravno, nakon saznanja ovakvih informacija, čovjeku dođe da zavapi „Quo vadis …?“! Kamo ide ovaj svijet, čovječanstvo, a posebno zapadna (kršćanska?) civilizacija? Promotori „kulture smrti“ žele demonstrirati svoju snagu i moć i reći „ostavite svaku nadu svi vi …!“ i zato su ovakve informacije rijetke. Budimo hrabri, ne tonimo u beznađe, nada postoji. I ovo gore su primjeri da još uvijek ima hrabrih i pametnih ljudi, spremnih i sposobnih suprotstaviti se silama zla i tame? Budimo i mi „sol zemlje i svijetlo svijeta“.

HKZ Troplet

Share.

Comments are closed.