Iako su godine 1965. za vrijeme Drugog vatikanskog koncila oba ukaza poništena od strane pape Pavla VI i patrijarha Atenagore I. Carigradskog, crkveni raskol je u praksi još uvijek na snazi.
Gdje i kako su se razdvojili Istok i Zapad?
Godine 1959. objavio je poznati francuski teolog Yves Congar knjigu o crkvenom razdvajanju Istoka i Zapada s naslovom “Razdijeljeno kršcanstvo”. Gdje su se razdvojili Istok i Zapad?
Obično se kao datum navodi godina 1054., kada se dogodila već spomenuta ekskomunikacija.
No već prije toga više puta između Istoka i Zapada bilo je poteškoća i svađa. Dakle, uopće nije tako jednostavno govoriti o prvom tisućljeću kao tisućljeću nepodijeljenih Crkava. Zapravo, bilo je čak suradnje i poslije 1054., čak i zajedničkih euharistijskih bogoslužja. Još 1453. bilo je slavljeno zajedničko bogoslužje prije zauzimanja Hagije Sofije od Turaka. Prethodio je još zajednički, ali nakon toga praktično propali koncil o uniji Ferrara-Firenca (1439-1442.).
Godina 1054. je, dakle, simbolični broj koji samo označava praktično stanje „stvari na terenu“.
Pravi i doslovni rez predstavlja osvajanje i pljačkanje Carigrada 1204. za vrijeme 4. križarskog pohoda latinskih križara, vođenih prije svega od strane Venecijanaca. Pljačka, ubijanje i uspostava latinskog patrijarhata u Carigradu bio je preokret križarske ideje što je dovelo do nepopravljivog raskida između Istoka i Zapada. Prilikom svog posjeta u Ateni 2001., papa Ivan Pavao II. je zbog toga izričito tražio oproštenje.
Kako je moglo otići tako daleko?
Odgovor, koji Yves Congar na ovo pitanje s pravom daje i koji je potpuno uvjerljiv glasi: Istok i Zapad su se otuđili u jednom dugom povijesnom procesu, više se ne razumiju i postali su sami sebi strani.
To su bile kulturne razlike. Oni više nisu razumjeli svoje jezike, grčki i latinski. Od diobe Rimskog carstva u starom i novom Rimu razvile su se dvije različite kulture. Dok je Zapadni Rim već tog stoljeća praktički propao napadom barbara, Bizantsko carstvo je živjelo još skoro 1000 godina. Pošto se od Istočnog Rima ipak nije mogla očekivati pomoć protiv barbara i poganstva, papa se zarana okrenuo Francima. Tako je došlo povijesnim procesom do Svetog Rimskog carstva srednjeg vijeka, koje je već u počecima sa Karlom Velikim dospjelo u konkurenciju i sukob s Bizantom.
Istovremeno, sa raskolom 1054. došlo je do svađe zbog investiture, a kao posljedica srednjovjekovnog razilaženja između pape i cara. Time se je u zapadnoj crkvi utrt put za razdvajanje crkvene i svjetovne vlasti. Istok se, nasuprot tome, držao suživota između države i Crkve. Politički i društveni razvoj donio je sa sobom kulturne i socijalne razlike. Na Zapadu je nastalo srednjovjekovno kršćanstvo koje je ostalo pomalo strano Istoku u teologiji i duhovnosti, kao i u svom umjetničkom izrazu.
Snažna ideja zajedništva u razlikama
II. Vatikanski koncil je imao pravo kada je rekao da je od samog početka jedna te ista poruka Evanđelja na Istoku i na Zapadu bila samo različito percipirana i da je dovela do suviše različitih crkvenih oblika života. Istok i Zapad su imali, usprkos velikim sličnostima u učenju o Trojstvu i kristologiji, kako su se izrazili u priznanjima sedam prvih zajedničkih koncila, od samog početka različitu ekleziologiju i različitu crkvenu strukturu. Istok se čvrsto držao svog partijahalnog i sinodnog shvaćanja uprave, dok se na Zapadu već u prvom tisućljeću snažno istakla rimska ideja primata.
Usprkos ovoj razlici i povremenim raskolima, Istok i Zapad su u prvom tisućljeću živjeli u crkvenom zajedništvu. Razlike nisu bile promatrane kao one koje razdvajaju Crkvu. Bilo je to jedinstvo u raznolikosti kao što se danas preko II. Vatikanskog koncila opet priznaje kao legitimno.
Tek kasnije su iz toga nastale dogmatske suprotnosti koje djelomično i danas postoje, od kojih su pred sam raskol do danas bile dvije najvažnije: takozvano pitanje »Filioque« – pitanje izlaženja Duha Svetog od Oca i Sina, kao i zapadnu tradiciju da za euharistiju koristi beskvasni kruh.
No, pitanje svih pitanja u pozadini svega je: prvenstvo rimskog biskupa koji tim položajem ima primat nad sveopćom Crkvom. To je pitanje koje ostaje najveći kamen spoticanja zajedništva dviju crkava.
Piše: Petar Horvatić | narod.hr | croative.ne