DUHOVNA PRIČA
Ima jedna zgodna stara basna koja osvjetljuje ponašanje mnogih današnjih ljudi…
Ležala ptica na leđima i digla u zrak obje nožice. Naišla druga ptica i pita prvu: “Zašto tu ležiš i držiš noge tako ukočeno?” Prva ptica odgovori: “Ja na svojim nogama držim nebo. Kad bih poletjela i povukla noge, nebo bi se odmah srušilo!” Nije dobro ni izgovorila ove riječi, kad vjetar otrgnu list sa stabla i ovaj poče svoj lagani let prema zemlji. Ptičica se od lista silno uplaši, hitro ustade i odletje kao strijela. A nebo – ostade na svojem mjestu.
Neki ljudi samouvjereno misle da o njima ovisi svijet, da bi bez njih sve odmah propalo. Ali ima i onih koji malodušno vjeruju da im nema mjesta medu ljudima, da ničemu ne koriste, da bi ljudima bilo bolje bez njih. I takvih ima dosta.
Kao ljudi, kao kršćani, mi vjerujemo, na kraju krajeva, da treba u svoje ruke uzeti život onakav kakav jest. I onda kad je težak i tvrd, i onda kad se čini besmislenim i beskorisnim. Tu ne treba stvarati iluzije. Životni uspjeh nije prolazna predodžba. Grčki je mudrac upozoravao: “Gnothi seauton!” (“Upoznaj sama sebe!”). Kada upoznamo sebe kakvi jesmo, kakve nas je Bog stvorio i kakvima smo sebe izgradili, takve onda nije teško prihvatiti.
To je životna mudrost: Bog u meni nije udario temelje anđeoske savršenosti, niti mi je dao vlastitosti čistih duhova, već me oblikovao od obične gline, pa kad zapnem o svoje granice, ne treba zbog toga zdvajati. Život treba prihvatiti kakav jest. Sada i odmah. Da ne proigramo ono malo vedrine i zadovoljstva koji nas čekaju u svagdanjem životu, pa i u ovom danu koji smo upravo započeli.
Ljudevit Anton Maračić