Šutnja je zlo
Važnost prevencije
Zašto se u većina država umnažaju problemi? Zato što su podlegle koncepciji dirigiranog kaosa: stvori problem – ponudi rješenje. Kako drugačije objasniti činjenicu da diljem svijeta kao gljive poslije kiše niču klinike, centri za odvikavanje od droga, kockanja, nasilja, interneta…, a da se malo ili ništa ne radi na preventivnim programima, odgovornom roditeljstvu, odgoju za kritičko mišljenje, kvaliteti života ili pomažućem ponašanju? Ovdje izdvajam citat jedne djevojčice koja je sjajno detektirala probleme današnjice: “Problemi koji muče djecu nebitni su odraslima. Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju.”
Ono što u životu većine izgleda kao problem, otkrivamo u odgovorima na pitanje tko je nametnuo ili kako reagiramo na problem. Prepustiti se pitanju zašto se baš to sve događa meni, znači dati se u ruke drugima da odlučuju u naše ime. “Najbolji način da pobjegnete od problema jest da ga riješite.” (Alan Saporta)
Lavine nesreća tutnje, a većina ih ignorira. Jesmo li spremni zaustaviti taj trend? Poznati češki pedagog Michael Viewegh u svojoj knjizi “Odgoj djevojaka u Češkoj” ispravno zaključuje da je da je “posljednja prilika ovog svijeta empatija.” Put u propast ima svoj scenarij kada se čovjek “navikava na to da gleda kako se čini zlo, da ga propušta, potom odobrava, a na koncu ga i sam čini” (H. de Balzac).
Preventivni programi su najučinkovitiji i najmanje novca zahtijevaju. U njih se ne ulaže samo zato jer moćnicima odgovara strategija “Stvori problem – ponudi rješenje.” Umjesto parole “bolje spriječiti nego liječiti” imamo sve više potvrda da su medicina i farmaceutska industrija toliko napredovale da su “za svaki lijek pronašli bolest.” (A. Kaćunko) Farmacija i medicina nude metadon kao lijek. Nikomu metadonska terapija nije pomogla jer se nitko nije“skinuo” s metadona. S druge strane, terapijske zajednice konfesionalnog tipa za ovisnike o drogama svoj program temelje na benediktinskoj maksimi: Ora et labora. Njima Država ne pomažu. Pametnome dosta.
U Puli je 2003. godine održana međunarodna konferencija gdje su mnogi eminentni stručnjaci raspravljali o trendovima, novim pristupima i izazovima na suzbijanje zlouporabe opojnih droga. Kolega Josip Janković i ja apostrofirali smo ulogu prevencije. Naglasili smo kako se agonija minimaliziranja prevencije sustavno nastavlja i zašto je prevencija i s financijskog gledišta najisplativija. Oboje smo primjerima pokazali kao zaustaviti proces geometrijske progresije djece u riziku i “pokrenuti brdo” ili spasiti onu djecu koja još nisu izgubljena u živom blatu socijalne patologije. Spasimo li i jedno dijete, spasili smo, ne simbolički, već stvarno, tisuće mladih. Što se prije započne, to ima(mo) više učinkovitosti. Što kasnije, manje su šanse jer (nametnutu) patologiju gotovo je nemoguće iskorijeniti.
Kolega Janković sa svojim suradnicima desetljećima je usavršavao sustav prevencije na malim socijalizacijskim skupinama. Evaluacije programa pokazale su sjajne rezultate. U Međimurju se, gdje je započeo s programom prevencije, potvrđuje da nijedno dijete obuhvaćeno istim nije “skliznulo” s poremećajima u ponašanju, delinkvencijom, ovisnosti o drogama ili alkoholu. Djeca koja nemaju sreću odrastanja u zdravoj obitelji trebaju imati priliku sudjelovanja u takvim preventivnim programima. To jamči i Povelja o pravima djeteta. Treba presjeći lance nesreća koje su generacijama povezane u sve brojnijim i brutalnijim primjerima disfunkcionalih obitelji.
Poticajni primjeri i preventivni programi
Provedba programa prevencije najčešće se temelji na skolariziranim modelima i oblicima poput predavanja za nastavnike, roditelje i učenike. Takva predavanja djeca i mladi doživljavaju kao pritisak, što nerijetko izaziva (pasivan) otpor. To rezultira neaktivnošću ili isključenosti i odvodi znatiželji otkrivanja proskribiranog svijeta. Svezapočinje isključivanjem, a onda dosadom, razbibrigom ili dokoličarenjem. Unatoč kampanjama o nasilju među mladima, štetnosti pušenja, konzumiranju droga… mladi se rizičnim ponašanjem potvrđuju među vršnjacima.
Kod provedbe programa prevencije važno je znati što mladi misle o tome što ih odvodi u svijet (auto)destruktivnosti. U Splitu su 1996. godine, kao tadašnjoj “metropli droge” u Hrvatskoj, proveli opsežno istraživanje. Jedno od pitanja bilo je što mlade odvodi u svijet ovisnosti. Na prvom mjestu mladi navode “đir mladih”, potom opuštanje, užitak, zadovoljstvo i zabava, dosada, znatiželja eksperimentiranje te bijeg od problema. Pored toga, mladi smatraju da se problemi njihova neželjenog ponašanja mogu rješavati po sljedećim stupnjevima značajnosti: zapošljavanje i bolje životne perspektive mladih, uključivanje u sportske aktivnosti, otvaranje klubova mladih i kvalitetnih zabavnih sadržaja, na pristupačan način širiti među mladima svijest o zdravom načinu života, bolju informiranost o štetnosti uzimanja droga, upućivanje roditelja za kvalitetnije odgajanje djece, poboljšanje odgojne i obrazovne uloge škole i proširenje djelovanja Crkve među mladima. Splitske kolege su uvidjeli su koliko je značajna karika u lancu prevencije osmišljavanje sadržaja slobodnog vremena djece i mladih. Nakon tog istraživanja nastao je preventivni projekt “Uključi se u zdravi đir!” Kolega je Dražen Lalić kao ondašnji voditelj tog projekta izjavio: “Ne vjerujemo u prevenciju koja se svodi na negiranje problema. Najučinkovitija je prevencija koja potiče cijeli korpus kulture mladih.”
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Osijeku više godina organizira znanstvenu konferenciju na temu nasilja nad i među mladima, a posljednja VI., “Osnaživanje potencijala za preventivne aktivnosti u zajednici”, (jučer završena) stručnjaci nude konkretne mjere osnaženja preventivnih aktivnosti: preventivni programi vršnjačkog nasilja i nasilja preko interneta, preventivni programi u školama, na fakultetima i na radnom mjestu, preventivni rad u medicini, lokalnoj zajednici…
The Arf of Living Foundation je neprofitna, obrazovna i humanitarna organizacija osnovana 1981. Kao jedna od najvećih svjetskih nevladinih udruga ističe važnost prosocijalnog ponašanja. Slijedom tog cilja, predlažem da svaka škola promovira i nagradi “najprijatelja”, kojega su učenici odabrali zbog njegova altruističnog, solidarnog i empatičnog ponašanja. Prema psihologu Lorencu Berkonwitzu altruistično ili prosocijalno ponašanje treba postati mjerilo pojedinačne i društvene odgovornosti. I Zora Raboteg Šarić u knjizi “Psihologija altruizma” ističe da bi pomaganje drugima trebalo naići na društveno odobravanje i obratno, nepomaganje na neodobravanje. Je li (i) to neostvarivo?
Poticajan primjer iz Njemačke
Poticajan primjer imamo iz Njemačke, gdje su od 2000. godine u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom Odgovorni roditelji – odgovorna djeca. “Bez jasnih ciljeva”, kaže ranija ministrica za obitelj Ursula von der Leyen, “i djeca će biti dezorijentirana.” Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt Savez za odgoj, čiji je cilj od vrtića pa nadalje osnažiti programe stjecanja socijalnih kompetencija.
Mladi opravdano iskazuju svoj gnjev činjenicom da stariji puno vremena govore o mladima kao problemu, a sve manje vremena odvajaju za razgovor s njima. Jednako tako i treća strana – nastavnici – govore da im nikada nije bilo teže održati autoritet u školama. Odgovornost se prebacuje na suprotnu stranu… Zato sam još u ožujku 1995. godine u Zadru predlagao da se subotom i nedjeljom otvore vrata predškolskih i školskih ustanova te fakulteta za sve oblike dopunske, dodatne ili fakultativne nastave te drugih izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti za koje su zainteresirani prosvjetni djelatnici, mladi i njihovi roditelji. Kada su se oglušili ravnatelji i prosvjetne vlasti, onda sam sa suradnicima 2004. godine napisao knjigu “Zašto Zadru treba centar za mlade?” Od te inicijative, usprkos silnim obećanjima gradskih vlasti, do danas – ništa. I sada, kao stanovnik Bilja kod Osijeka, apeliram da bi svaka općina i grad morali imati takve centre. Kada dijete percipira učionicu kao mučionicu, kada se nije pronašlo ni u jednom predmetu, nema interesa ili nije obuhvaćeno nijednom izvanškolskom aktivnošću, možemo očekivati nove probleme i/ili rizična ponašanja.
Model koji se pokazao uspješnim više desetljeća jest francuski model MJC Maison des jeunes et de la culture iliu prijevodu Kuća za mladež i kulturu. Brojne udruge, sportski klubovi i sekcije nisu umanjile potrebu za stvaranjem centara za mlade pa danas u Francuskoj postoji više od 700 takvih kuća u kojima je više od 350 000 članova ili 1,5milijun korisnika. Francuski su ministri zaduženi za nacionalni odgoj (Education Nationale) poticanjem takvih ustanova stvorili koncept kojim se mladima dalo pravo na kreativni izričaj, različitost, slobodu govora, ali i odgovornost. Uz sadržajnu privlačnost takvih ustanova, gdje se mogu kombinirati aktivnosti kojima se mladi žele baviti, u sklopu istih održavaju se kino i kazališne predstave, koncerti… Lokacija istih vezana je uz sportske ili kulturne komplekse, čime se dobiva na privlačnosti.
Poučne su poruke djece na Međunarodnom dječjem forumu, na Posebnom zasjedanju UN-a posvećenom djeci, (svibanj 2002. godine): “Mi nismo ishodište problema; mi smo ishodište za njihovo rješavanje. Mi nismo izdatci; mi smo investicije. Kažete da smo mi budućnost, no mi smo i sadašnjost.” Poučeni time, trebamo u svakoj općini, gradu i županiji nastaviti s javnim pozivima s ciljem odabira dječjih poruka ili crteža na temu “Poruke djece odraslima.” Najbolji radovi moraju biti medijski predstavljeni. Udruga Naša djeca iz Osijeka izdvaja ove poruke: “Odrasli, iznošenje vlastitog mišljenja je vaše, ali i naše pravo. Umjesto darova kao dokaza ljubavi, dajte nam svoje vrijeme i ljubav. Mi idemo vašim stopama, ne pružajte nam loš primjer! Ne volim mir u domu koji počinje s Pusti me na miru!”
Vršnjačka pomoć
Psihologinja Vera Šušić iz Zadra godinama provodi preventivni program Vršnjačka pomoć, a zaključuje preporukama: “Tražiti pomoć nije znak slabosti, nego brige za sebe, a pružanje pomoći nije znak nadmoći, nego brige za druge. U razgovoru je važnije znati slušati osobu koja ima problem nego dijeliti savjete. Najviše nerazumijevanja proizlazi iz navodnog ’podrazumijevanja.’ Problem izgleda drugačije kad ga pogledamo s druge strane. Nije problem sam po sebi problem, nego je problem način na koji na njega gledamo. Život predstavlja niz problema. Imamo izbor ’plakati’ nad njima ili ih rješavati. Ne možemo rješavati probleme istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili. Ne donosimo važne odluke prije nego što smo razmotrili više mogućnosti izbora i njihove posljedice! Djeci je važno objasniti da mogu ostvarivati one želje koje pritom ne izazivaju frustracije ostalih. Važno je znati reći NE povodljivosti. Nitko neće misliti da si netko ako sam tako ne misliš. Biti tolerantan je poželjna vrlina, no ako znači pristajanje na ugnjetavanje, treba(mo) reći: Ne, hvala.”
Za kraj navodim poučnu priču…
Arun Gandhi, unuk Mahatme Gandhija i osnivač M. K. Gandhi instituta za nenasilje, podijelio je mladima poučnu priču o sinovljevoj laži i netipičnom očevu postupku. “Imao sam 16 godina i živio s roditeljima oko 18 milja daleko od prvog grada. Nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad. Jednoga dana otac me zamolio da ga odvezem u grad, na što sam s radošću poskočio. Zamolio me da se tamo pobrinem za neke tekuće poslove te odvedem auto na servis. Kada sam ujutro odvezao oca, rekao mi je da ćemo se naći ovdje u 17 sati. Nakon što sam na brzinu obavio sve zadatke, otišao sam kino. Toliko sam bio zaokupljen filmom da sam zaboravio na vrijeme.
Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio obećanja. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći, bilo je već 18:00 sati. Zabrinuto me je priupitao: “Gdje si do sada?” Bilo me je sram reći da sam gledao vestern-film Johna Wayna te sam odgovorio: “Auto nije bio gotov, zato sam trebao čekati.” Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je da nešto nije bilo ispravno u njegovu odgoju što mi nije dalo dovoljno samopouzdanja da mu kažem istinu. “Kako bih vidio gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačit ću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome”, rekao je. Tako je počeo šetati u smjeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvijetljene, a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući ga kako prolazi agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati. Često se sjetim te zgode i pitam se da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu, bi li ikada naučio svoju lekciju. Ne vjerujem. Bio bih kažnjen i malo bih patio te ponovno napravio istu stvar. Lekcija o snazi nenasilja ostala je svježa do danas.
prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV