Povjerenstvo
Imao je prijateljev otac psa, nekog mješanca, koji bi pobjegao u svoju pseću kućicu kad bi stranac došao na dvorište. Ali kad bi se na dvorištu iznenada pojavio njegov gazda, onda bi raspalio s lavežom pokazujući svoju hrabrost i odanost.
Uvijek je tako nekako i s političkim povjerenstvima, koja na jednak način pokazuju svoju hrabrost i odanost. Jer odluka o sukobu interesa bivšeg potpredsjednika vlade je donijeta kad je već i glistama u črnoj materi zemli bilo jasno što je taj čovjek radio i zašto ga je, na kraju, toliko srčano zanimala kontrola tajnih službi i policije, i koji očito od svojih prethodnika nije naučio da firme valja otvarati na daleka i tuđa imena, a onda tajnim, ortačkim ugovorima dijeliti plijen.
Političari beskrajno vole povjerenstva, jer njima mogu beskrajno manipulirati. Zato je povjerenstvo za sukob interesa jedna od potencijalno škodljivijih hrvatskih institucija, koja će neminovno vremenom postati samoposluga u kojoj će političari kupovati preparate za čišćenje obraza. (Malo je nedostajalo da nam pod nos serviraju odluku o čistoći i slegnu ramenima.) Politika će prvo svom tijelu dati lažni kredibilitet, zatim njime ovladati i konačno ga podvaliti kao jedinog arbitra koji će odlučivati o malverzacijama. Javnost će se proglasiti nestručnom za pitanja koja se nje tiču.
Zašto se čekala odluka jednog birokratskog tijela koje je inaugurirala politika da joj presuđuje? Zar javnost nije dovoljan kriterij? Uskoro neće biti važna istraživanja javnog mnijenja o određenom pitanju, neće biti važno što mislimo mi koji smo prisiljeni birati te ljude koji raspolažu većim dijelom našeg dohotka, neće biti važan novinarski rad, nego će se čekati da birokratski aparat iz sebe izbaci tobože mjerodavnu odluku. I onda, kao, možemo dalje. Prijenosom i pridavanjem tolike pažnje jednoj dosadnoj, birokratskoj sjednici jednog notornog birokratskog tijela, velik dio medija pokazao je svoj strah, svoju neopravdanu inertnost, svoju poslovičnu nesposobnost i odsutnost svake svijesti da su oni ti koji trebaju biti predvodnici pronošenja zapadnjačke političke kulture. Političari i njihova povjerenstva to neće činiti. Njima je žabokrečina izvor života.
Povjerenstvo za sukob interesa očito je danas više nemoguće ukinuti, ali moguće je minorizirati vrijednost njega samog i njegovih odluka i na taj način ga odvesti na put odumiranja. Jer ono je uspostavljeno isključivo zato da zasjedne na mjesto javnog shvaćanja moralnog djelovanja unutar prostora političkog te prijeti da će potpuno zaustaviti ovo naše traljavo i toliko bolno liberalno demokratsko evoluiranje i brušenje još toliko tupog javnog osjećaja kad su u pitanju politički lopovluci.
Na iščašen način kopirajući ideju ograničene vladavine, ustavotvorci su predvidjeli da će vlast sama sebe ograničavati zakonima. I sad nam to upravo ovako izgleda. Ne mogu ne spomenuti, iz tog kontingenta, i imovinske kartice, koje su imale isto takvu ograničavajuću svrhu da nas političari ne bi potkradali. Oni su našli način da to i dalje čine, a imovinske kartice sad služe samo za tračanje i ljevičarsko-ljubomorno pljuvanje po ljudima koji su u svom životu nešto privrijedili.
U prirodi je vlasti da se širi i proždire. Da se to ne bi događalo potrebni su vladavina prava, nametnuta ispravnim konstitucionalističkim rješenjima, i slobodan pojedinac kojega informiraju jednako tako slobodni mediji.
Trenutačno imamo malo ili ništa od toga.