| Našao je i grobove predaka te kuću u kojoj su živjeli, a odnio je i jednu staru preslicu majci i baki u Brazil gdje žive. Započeo je svoje istraživanje prije tri godine kada je prvi put posjetio Hrvatsku. Sa svakoga obiteljskoga groba za uspomenu ponio je malo zemlje u vrećicama. |
Tko je Bog? Odakle smo došli? Zašto se zlo događa? Što se zbiva nakon što umremo? Svako ljudsko biće na zemlji u nekom je trenutku postavilo ta pitanja. I svaka osoba vjerojatno pronalazi drugačije odgovore. Oskarovac Morgan Freeman voditelj je i izvršni producent šestodijelne televizijske serije koja vodi gledatelje na put oko svijeta istražujući religije i kulture u potrazi za otkrićem smisla života, Boga i svih velikih pitanja između toga. »’Priča o Bogu s Morganom Freemanom’ nastoji shvatiti kako se religija razvila kroz civilizaciju te kako je oblikovala evoluciju društva. Iako se u trenutačnom geopolitičkom okruženju religija često smatra nečim što razdvaja, serija ističe nevjerojatne sličnosti između različitih vjera, čak i onih koje se čine jako kontrastnima. Ovo je potraga za Bogom: za objašnjenjem pitanja koja su kopkala, užasavala, inspirirala ljudski rod, pa tako i Freemana.« Kako piše u »Slobodnoj Dalmaciji«, stalno je tražio korijene koji bi ga doveli do Boga. Tražeći Boga u ishodištu života, došao je u Vatikan i razgovarao s mons. Marcelom Sanchezom Sorondom, vatikanskim kancelarom Papinske akademije znanosti i Papinske akademije društvenih znanosti, i bilo mu je zanimljivo što mu je kancelar rekao o velikom prasku, koji ne negira stvaranje jer se ne objašnjava što je postojalo prije velikoga praska. »Ako je sva postojeća materija u svemiru bila sabijena u točku, odakle se točka stvorila? Na to pitanje ne možete odgovoriti. Za mene je Bog velika tajna«, rekao je Freeman. On je svoja razmišljanja podijelio u šest tema potaknut temeljnim pitanjima koja su mu ljudi postavljali: Stvaranje – kako smo ovamo dospjeli? Uskrsnuće – što se događa kad umremo? Smak svijeta – hoće li svemiru jednom doći kraj? Zlo – zašto činimo zlodjela i kako moralnost proistječe iz religije… Autor napominje da to nije dokumentarac o njemu, nego priča o Bogu, i svoj je posao radio ne prekidajući ljude svojim mislima i idejama. Freemanu je iznenađujuće otkriće putovanja koliko je drugih ljudi imalo ista pitanja, posebno oni koji nisu vjernici, nego tražitelji vjere. »Nadam se da će se publika povezati i naći vrijednosti u ‘Priči o Bogu’ jer sam se ja povezao i pronašao joj vrijednost dok sam je snimao.«Traže samo sjećanja
Patrick Gumpla rođen je u Parizu, a prošli mjesec je, kako piše Branimir Bradarić u »Večernjem listu«, posjetio Slavoniju tragajući za svojim korijenima. Gumplova obitelj potječe iz Ilače i Tomašinaca. Kao pripadnike njemačke nacionalne manjine 1944. komunističke su ih vlasti protjerale. Smjeli su uzeti samo ono što su mogli ponijeti u rukama, govori Patrick, i tako napustiti svoj dom. Ostali su bez svega što su gradili i bez svojih uspomena. Našao je i grobove predaka te kuću u kojoj su živjeli, a odnio je i jednu staru preslicu majci i baki u Brazil gdje žive. Započeo je svoje istraživanje prije tri godine kada je prvi put posjetio Hrvatsku. Sa svakoga obiteljskoga groba za uspomenu ponio je malo zemlje u vrećicama. Rekao je da su njegovi predci bili bogati poljoprivrednici, no oni ne traže ništa, ni povrat imovine, samo obnovljena sjećanja na svoje pretke. Uspio je čak pronaći i neke starije ljude u Ilači koji se i danas sjećaju njegove bake i djeda. Patrickov plan je da nakon diplomskoga studija u Münchenu ponovno posjeti domovinu svojih baka i djedova, koji se rado sjećaju i s ljubavlju spominju Hrvatsku. U Brazilu još uvijek njeguju tradiciju njemačkoga i hrvatskoga jezika, kao i hrvatsku kuhinju. Do kraja Drugoga svjetskoga rata u tim krajevima živjelo je na tisuće Nijemaca. Potomci tih starosjedilaca danas često dolaze u obilazak i njeguju sjećanja na vremena kada su tu živjeli njihovi predci.
Integralno i autonomaško »ča«
Da Dalmacija sve više tone u dokolicu dokazuje i festival »Pričigin« na kojem je sudjelovao velik broj ljudi. Takozvani festival dokazuje kako se može iz dosade izroditi hibridna književnost povezana sa piciginom. Sve je izgovoreno najčešće na čakavskom premda čakavski jezik ne postoji, a da hrvatski jezik u Splitu postoji svjedoči Marko Marulić i njegova »Judita« u versima harvatskim složena. Ondje se sve više od integralnoga hrvatskoga ča, kaj, što dolazi do autonomaške varijante ča. Sve se svodi na jednostavnu dokolicu pa se iz Splita tjera prava književnost jeftinim »Pričiginom«. Da je to i globalnom važno svjedoči i »Dalmatina«, autocesta Zagreb – Split, za koju se može pitati što znači ta riječ, a prvotna je zamisao bila da se nazove »Cesta kralja Tomislava«. I tako Split tone u dosadu iz koje ga jedino intelektualci svojom ljubavlju, zalaganjem, znanjem i radom mogu izvući.
Svjedočanstvo onoga kojega nisu htjeli
Svjedoči to i jedan od najvećih znanstvenika prof. dr. Ivan Đikić koji predaje na Medicinskom fakultetu u Splitu s vrhunskim kolegama koji su školovani u Americi, Engleskoj i Švicarskoj. Dijana Barbarić u razgovoru s dr. Đikićem podsjeća da je bio prvi od tisuću dvjesto kandidata za upis na Medicinski fakultet u Zagrebu, a završio ga je u rekordnom roku s prosjekom ocjena 5,0. Osjetio je na svojoj koži kako je teška zavist jer mu je onemogućeno da nakon diplome dobije plaćeni staž u bolnicama u Zagrebu. Zbog toga je otišao u Ameriku, a poslije u Njemačku na Goetheov institut za biokemiju na funkciji direktora. Skandalozna je i odluka HAZU-a iz 2010. kada ga nisu izabrali za dopisnoga člana. U to doba bio je više citiran nego svih osamnaest hrvatskih akademika medicinskoga razreda HAZU-a. Iste godine primila ga je najstarija akademija prirodnih znanosti u svijetu – njemačka Leopoldina, kao voditelja grupe Instituta za biokemiju Sveučilišta »Goethe«. Otkrio je mehanizam kojim se stanice ljudskoga organizma štite od razvoja karcinoma, a taj je rad časopis »Science« objavio kao najznačajnije medicinsko otkriće. Đikić je lani postao i članom Europske akademije znanosti i umjetnosti, još od 2002. radi kao izvanredni profesor u Splitu, pa iako tu fizički boravi samo tjedan dana godišnje, nemjerljiv je kažu njegov doprinos razvoju te ustanove.
O splitskom fakultetu ima visoko mišljenje. »Stvarno mi je velika čast što mi je splitski Medicinski fakultet odao priznanje za moj znanstveni doprinos. Ovo je mlad fakultet, ali ima odličnu atmosferu među kolegama i studentima. Zadovoljstvo mi je ovdje predavati. Ne samo da ja njima prenosim znanje o molekularnoj medicini i objašnjavam zašto moraju shvaćati biologiju, kemiju i fiziku da bi bili dobri liječnici, da ih angažiram u našem laboratoriju, nego je taj odnos obostran. Svojim informacijama, pitanjima i angažmanom na nastavi oni meni pružaju zadovoljstvo. Na cijelom fakultetu vlada timski rad, svaki je dekan nastavljao tamo gdje je prethodni stao… Ja sam student Zagrebačkoga medicinskog fakulteta i volim ga, ali ovo što vidim u Splitu i što me raduje jest kontinuirana fokusiranost na napredak.« Na pitanje kako je uspjelo to Splitu Đikić odgovara: »Između ostalog zato što nisu dopustili politici da im miješa karte. Surađivali su sa svim ministrima znanosti, ali nisu dopustili strančarenje u znanosti. I tu je snaga splitskog Medicinskog fakulteta i to se vidi i iz izvana. To je rijetkost u Hrvatskoj.«
Ulovljeni u mrežu depresije
Često se, a tako i ovih dana može čitati o problemima povezanim s Facebookom, što uzrokuje depresije, jer, naime, depresija je jedna od posljedica kod onih koji se sve više koriste društvenim mrežama. Oni koji se koriste »mrežama« tijekom cijeloga tjedna imaju 2,7 puta veću šansu za depresiju u odnosu na one koji se koriste samo povremeno. Potvrda je to nekih prijašnjih studija kako navode autori koji su utvrdili da prevelika ovisnost o društvenim mrežama može izazvati tjeskobu, smanjiti kvalitetu spavanja i općenito pogoršati psihičke probleme. Novu studiju financirao je američki Nacionalni institut za zdravlje. Rađena je na reprezentativnom uzorku. Glavni autor Brian Primack i kolege ispitali su 1787 odraslih osoba u dobi od 19 do 32 godine o uporabi jedanaest društvenih mreža popit Facebooka, Youtubea, Twittera, Google Plusa i Instagrama, a podatci su pokazali da su se sudionici istraživanja prosječno koristili društvenim mrežama oko šezdeset i jednu minutu dnevno i posjetili ih tridesetak puta tjedno. Više od četvrtine njih imalo je visoke pokazatelje depresije, što je bio dokaz da postoji značajna povezanost depresije i društvenih mreža.
Izvor: Glas Koncila